KLASA OPTIMIST

ANTE TOMIĆ Grupa vrhunski obučenih hrvatskih Židova mogla bi spasiti stvar, i posvjedočiti sve o navodnim stradanjima

Goran Mehkek/EPH

Nije ostalo mnogo vremena, ali stanje bi se možda još moglo popraviti. Mogli bi uzeti deset bistrijih zastupnika Domoljubne koalicije i Mosta, poslati recimo Ivanu Šukeru, Darinku Kosoru, Robertu Podolnjaku, Peri Ćoriću i još nekolicini poruku da se žurno okupe u jednoj saborskoj sobi. Poruka, shvatit ćete uskoro zašto, ne bi smjela otkriti razlog okupljanja. Naprotiv, ja bih preporučio da se zastupnicima slaže, da im se napiše da dođu uzeti nekakve pare od dnevnica ili putnih troškova jer takvu priliku nitko od njih neće propustiti, i tek kad svi uđu, iz predostrožnosti ih valja zaključati i objasniti im kako su njih desetero izabrani za jednu specijalnu zadaću. Njihova je sveta patriotska dužnost prijeći na judaizam.

“Prijeći na šta?” uzviknut će zacijelo Pero Ćorić mršteći se.

“Na židovstvo.”

“Ma, nema šanse”, odgovorit će na to Ćorić, a ostali se složno dodati: “Jeste li vi normalni?”, “Kome je ta glupost pala na pamet?”, “Nabijem vas!” i sve u tome smislu. Ali, predstavnik vlasti mora biti neumoljiv. Ovaj nalog dolazi s najvišeg mjesta. Hrvatska domovina i hrvatski narod zahtijevaju ovu žrtvu od Ćorića i društva i oni je moraju muški podnijeti, bez kolebanja i prenemaganja, u najkraćem mogućem vremenu. Ima li tkogod križić oko vrata, neka ga smjesta skine. Nema pišiću, kakiću, za pet minuta dolazi rabin s obrednim remenjem, svicima Petoknjižja i receptima za košer spizu. Od sada pa nadalje, svi prisutni lijepo mogu zaboraviti na kulen i čvarke.

Negdje otraga začut će se tada grčeviti jecaj Ivana Šukera, Darinko Kosor pokušat će se spasiti bijegom kroz prozor, ali na kraju će ipak svi oni krotko popustiti, spremno usvojiti novu vjeru i, požurimo li se s njihovim obraćenjem, već za dva tjedna imat ćemo deset odličnih, prvorazrednih hrvatskih Židova da dođu na komemoraciju u Jasenovac. Moše Kosor, Salamon Šuker, Jakob Podolnjak i Levi Ćorić stajat će na obronku pod Bogdanovićevim spomenikom totalno autentični, sa širokim crnim šeširima, s jarmulkama i šalovima s resama, s dugačkim kovrčavim zaliscima, i lagano se njišući pobožno mrmljati: “O, neka mi se desnica osuši...” ili nešto slično, i nitko se tada više neće sjećati kako su Ognjen Kraus i Koordinacija židovskih općina ove godine odbili doći.

Kad su već židovski Židovi, tipično za njih, ispali pederi i otkazali dolazak na uobičajenu komemoraciju, grupa vrhunski obučenih hrvatskih Židova mogla bi spasiti stvar, da posvjedoči kako je ustvari bilo u Drugom svjetskom ratu, sve o takozvanom holokaustu i navodnim stradanjima u hotelskom resortu Jasenovac. Smjestili bi zatim se u prvom redu dvorane Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu, da nakon projekcije filma Jakova Sedlara prisnaže kako je sve rečeno čista istina. Oduševljeno bi pripovijedali kako su u Jasenovcu posjećivali solarij i teretanu, na ležaljki uz bazen pili margarite i sok od svježeg iscijeđenog manga ili s Maksom Luburićem, glavnim menadžerom odmarališta, niz savski nasip igrali golf. Židovsku delegaciju odveli bi napokon i na utakmicu reprezentacije, da stisnu ruku pomoćnom treneru Joeu Šimuniću, a kasnije ustanu i mahnu kad publika krene uglas vikati: “Za dom spremni!”

Naprosto, želimo li da uspije naša, hrvatska istina o Židovima, mi moramo imati naše, odane hrvatske Židove da se srčano zauzmu za nju. Ne možemo više ovisiti o Krausovim kapricima i dopuštati da nas židovske općine podlo ucjenjuju. Kad je prošli tjedan došla ona njihova obavijest da neće u Jasenovac, mnogi su u Vladi pobjesnili. Bilo je nekih ministara da su gotovo poželjeli da se takozvani holokaust zaista dogodio i da su Adolf Hitler i Ante Pavelić dospjeli završiti ono što nikad ustvari nisu ni započeli.

Okolnost je zbilja neugodna. U Hrvatskoj će se 22. travnja dogoditi nešto što se nigdje u svijetu nikad nije dogodio, komemoracija holokausta bez Židova. Turistička zajednica Općine Jasenovac nipošto ne bi smjela propustiti priliku. Nesumnjivo bi se našlo mnogo zainteresiranih za ovaj jedinstveni prirodni fenomen, znatiželjnika koji bi izdaljega, kroz zacrnjeno staklo, oprezno gledali ovo pomračenje razuma.

Nejasno je kako je hrvatska Vlada ovo uopće i zamislila, sjećanje na holokaust bez Židova je kao vjenčanje bez mladenaca, kao omlet bez jaja ili fišpaprikaš bez ribe, kao izbor za Miss bez djevojaka ili paraolimpijada bez invalida.

Koješta je, uostalom, s progonom Židova u NDH zagonetno. Na primjer, Zlatko Hasanbegović, ministar kulture kojega je jedan novinarski klevetnik nedavno nazvao slaboumnim i retardom, prošli je mjesec preko svoje zamjenice Ane Lederer poručio kako će svakako doći na priredbu 22. travnja, kojom se obilježava godišnjica proboja zadnjih preživjelih jasenovačkih logoraša, očajnog juriša izgladnjelih nesretnika, koji su letvama nasrnuli na svoje ustaške čuvare i, očekivano, u ogromnoj većini završili pokošeni rafalima iz strojnica.

Međutim, tjedan ili dva kasnije ministra Hasanbegovića zatječemo na premijeri dokumentarnog naslova “Jasenovac, istina”, vrijednog filmskog ostvarenja u kojemu se tvrdi da je Jasenovac bilo sigurno, udobno i toplo mjesto gdje su mnogi Srbi, Židovi i Romi u zdravlju i sitosti živi dočekali kraj Drugog svjetskog rata.

“Ovakvi filmovi su korisni jer govore o brojnim tabu temama. To je najbolji put da se konačno rasvijetle brojna kontroverzna mjesta iz hrvatske povijesti”, kazao je na izlasku iz kina Europa ministar Hasanbegović zadovoljno.

Primjećujete li možda ovdje nešto nelogično? Ako je u Jasenovcu bilo sigurno, udobno i toplo, otkud priča o ispijenim i odrpanim srpskim i židovskim kosturima koji su samoubilački potrčali na ustaške mitraljeze? Ne možete vjerovati i u jedno i u drugo. Nešto morate zanijekati, a svi znamo što će zanijekati Zlatko Hasanbegović. 22. travnja on će komemorirati nešto što se nije dogodilo, vozit će se sve do Jasenovca, slušati nekakve glupe govore i čitavu minutu tobože potreseno šutjeti zbog nekakve komunističke izmišljotine, a ja se ne mogu ne upitati zašto on, i kao čovjek, i kao povjesničar i kao vjernik, pristaje na to i postoje li neki pridjevi kojima bi se prikladno opisali njegovi postupci, a da to ne ispadne uvredljivo i klevetnički?

Izdvajamo