KLASA OPTIMIST

ANTE TOMIĆ Imati ratnog zločinca na nedjeljnoj službi zgoda je vrijedna osobite propovijedi

Miroslav Kis / CROPIX / Miroslav Kis / CROPIX

Nečastivi zna napadati srednjoškolce i kućanice, šapće prostote na uho smjernih djevica, a zaskače i starije tetke, izaziva činovnike, draži inženjere, mami liječnike, vreba umjetnike, posjeda bezazlene agente osiguranja i jednostavno obožava odvjetnike. Nije, međutim, poznato mnogo primjera, ili ih barem ja ne znam, da se sotona namjerio upropastiti svećenika, a sigurno je bilo i toga.

Oćutio bi vrag da je u kojega župnika popustila vjera, obmana i trikovima ga i sam naveo da posumnja u Boga velikoga, našao mu slabost, prišuljao se i hop! - hladnim stiskom zarobio njegovu besmrtnu dušu. A župljanima se sve kao i ranije činilo, nikakve promjene na popu nisu primjećivali, jedino dok bi ih ovaj ispovijedao bilo im čudno kako je s nekakvom neobičnom nasladom, tiho se cerekajući, tražio da iscrpno, do posljednjeg detalja opisuju kako su zgriješili, a kroz prozorčić ispovjedaonice zadah mu je kao po trulim jajima davao.

Razuman svećenik

Bilo je toga svakako među nižim svećenstvom, u našim selima, u dugim, samotnim zimskim noćima, kad su iskušenja puti naročito mučna i teška. Došao bi đavo do župne kuće ne ostavljajući tragove u snijegu.

A bilo je, vjerujem, da je uzeo skalp i kojega višeg i važnijeg crkvenog čovjeka. Evo, na primjer, monsinjor Vlado Košić, biskup sisački. Kad ga čujete što govori, pomislili biste da bi se taj prelat trebao dati temeljito pregledati od nekog licenciranog egzorcista. Imao je tako homiliju prije nekoliko dana u austrijskom Frohleitenu, na misi s osuđenim ratnim zločincem Dariom Kordićem, a sadržaj te propovijedi mogao bi upućivati samo na nekoliko stvari, da je biskup negdje pao i ozbiljno ozlijedio glavu, da se drogirao, da ga je netko hipnotizirao ili da je Sotona ušao u njega.

Imati ratnog zločinaca na nedjeljnoj službi je, naravno, osobita zgoda koja zaslužuje osobitu propovijed. Nijedan je biskup ne bi smio propustiti. Dođe li u crkvu vjernik kojega su za vikend pustili iz zatvora, prilika je da se narodu dade velika i lijepa kršćanska pouka, pokaže kako je beskrajna Božja milost. Nevoljni sluga Dario vrijedan je Njegove dobrote, ljubavi i utjehe kao i svaki drugi grešnik koji se iskreno i ponizno pokajao za svoja nedjela, kazao bi razuman svećenik.

Stravični pokolj

No, Vlado Košić, kako se čini, nije među takvima. Za sisačkog biskupa nikakva krivica ne leži na Kordiću, nikakvog ispovijedanja ni kajanja ratni zločinac ne treba jer je on sušta kršćanska vrlina, usporediv sa Spasiteljem samim. Ništa manje od Isusa Krista sisački biskup nije našao.

Nijedna mu, zamislite, druga osoba u dvije tisuće godina kršćanstva nije bila dovoljno dobra da se prispodobi veličina Darija Kordića. “Svi mi se molimo dobrom Bogu da ti okonča taj tvoj put križa i vrati te tvojoj obitelji, na što imaš puno pravo i što si zaslužio svojim ustrajnim uspravnim stavom pred nepravednom osudom i onima koji te ne razumiju, kao što ne razumiju ni našega Gospodina koji je prvi bio nevin osuđen i nosio za sve nas ljude teški križ”, rekao je s oltara monsinjor Košić blagim i bogobojaznim glasom jednom čovjeku koji je osuđen na četvrt stoljeća robije zato što je, riječima haaškog suca, “kao odgovorni regionalni političar, planirao i poticao krivična djela koja su se dogodila u Ahmićima 16. travnja 1993. godine”.

Dvadeset i jedna godina uskoro će biti od toga stravičnog pokolja, ali vrijeme tu ne znači mnogo. Ni za dva stoljeća neće se možda vratiti mir, utihnuti krici i zapomaganja i razići se gusti crni dim iznad ubavog seoceta u Lašvanskoj dolini. Stotinu šesnaest ljudi tu su ubile naše, hrvatske snage, kasnije se opravdavajući da je to bio legitiman vojni cilj, čvrsto mudžahedinsko uporište, o čemu vjerojatno dovoljno svjedoči činjenica da je najstarija žrtva imala osamdeset dvije godine, a najmlađa samo tri mjeseca.

Okrutni vic

Informacije o pokolju u Ahmićima široko su dostupne, Vlado Košić mogao ih je pročitati na internetu dok je pripremao homiliju za Kordića i Frohleiten. Možda ih je i pročitao? I možda je zamislio kako je to kad u zapaljenoj kući umire tromjesečno djetešce? Kako bezubim ustima kmeči beba u sobi ispunjenoj dimom. Je li se upitao biskup sisački, Bože mili, je li se sirotica mala barem ugušila ugljičnim monoksidom prije nego su plamenovi dohvatili njezinu bešiku? I je li se makar na trenutak uznemirio njezinom smrću kad je Dariju Kordiću poručio: “Svojom neviđenom ljubavlju obuhvaćaš sve ljude, i svoje najbliže, i svoj hrvatski narod, kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini, i sve druge narode, i prijatelje i neprijatelje.”

Ne, dragi čitatelji, nije monsinjor Košić, bojim se, bio ni drogiran ni hipnotiziran. Ovo podmuklo izvrtanje dobra u zlo i zla u dobro, ovu drsku i besramnu travestiju kršćanskih vrijednosti mogao je samo Sotona učiniti.

Homilija u Frohleitenu bila je okrutni vic Nečastivog i možemo se samo s kiselim grčem nasmiješiti kad on kaže: “Pismoznancu je Gospodin rekao: 'Nisi daleko od kraljevstva Božjega!' Ja sam siguran da to kaže Gospodin i Tebi, Dario, a mi se svi moramo pitati, jesmo li mi blizu ili daleko od kraljevstva Božjega”.

Kraljevstvo Božje za nas je nedohvatljivo.

Izdvajamo