Za dan ili dva Tomislav Karamarko pružit će Milijanu Brkiću zvanom Vaso ceduljicu s popisom: polubijeli kruh, punomasno mlijeko, govedina za juhu, grincajg, svinjski kotleti, Most, matovilac, mljevena kava i čajni kolutići.
"Koliko nam ovoga Mosta treba?", upitat će onda Brkić.
"Pa, ne znam što bih ti rekao", odgovorit će mu Karamarko slijegajući ramenima s nekim nešto kao gadljivim izrazom lica. "Uzmi koliko nađeš. Ako koji zastupnik i pretekne, nema veze. Spremit ćemo ga u zamrzivač za drugi put."
"A hoću ih žive donijeti ili...?", zanimat će glavnog tajnika stranke.
"Bog s tobom, Vaso, šta ti pada na pamet?!", zaprepastit će se predsjednik Hrvatske demokratske zajednice. "Daj da ti ih ošure i očerupaju."
Vaso će ih uskoro donijeti i neće to, nagađam, biti teška trgovina. Neće trebati dugi i mučni pregovori. HDZ će se domoći Mostovih zastupnika brže nego Zdravko Mamić ugrabi darovitog sedamnaestogodišnjeg stopera iz Orahovice. Čitavo će se ovo društvo političkih diletanata iz provincije, zbrda-zdola sklepanih samo za ove izbore, razjuriti kao jato čvoraka kad se jastreb zaleti među njih.
Noćas nakon izbora oni su se, istina, kleli kako će ostati nepopustljivi, tvrdo ustrajavati na načelima oko kojih su se okupili. Ošamućeni velikim uspjehom, a i vjerojatno ugrijani kojom čašom rizlinga previše, razmetali su se integritetom, pobjednički su visoko, kao košarkaši, pljeskali dlanom od dlan i srdačno se, prijateljski grlili, ali koliko oni zaista vjeruju jedan drugome?
Zaboga, ta oni se pravo ni ne poznaju. Ti parlamentarni junferi s ograničenim, uglavnom lokalnim iskustvom vladanja istom su se prije nekoliko mjeseci prvi put sreli negdje u nekakvoj hotelskoj sali i uz teleće medaljone s gljivama dogovorili zajednički izlazak na izbore, a da pritom nisu istakli ništa osim nekoliko vrlo, vrlo općenitih ciljeva kojima, po duši govoreći, i svi drugi streme.
Kako biste očekivali da ti i takvi zastupnici, iz jedne labave, ideološki i politički krajnje neodređene organizacije, koja je osnovana prekjučer, bez centrale i podružnica, bez članstva i predsjednika, međusobno budu iskreni i odani?
Huh! Volio bih da griješim, ali bojim se da njihov savez, unatoč onoj smiješnoj izjavi ovjerenoj u javnog bilježnika, neće dulje potrajati. Znajući kakva moralna čvrstina krasi bezveznjake koji se u Hrvatskoj natječu za tijela predstavničke demokracije, Most se još noćas počeo rastakati. Vidjeli smo, nažalost, previše takvih jednokratnih poštenjaka u jeftinim sivim odijelima, koji su na nekim izborima dosegli svoj zenit, a sve dalje je bio sramotni, kompromitirajući pad u zaborav. Nije to, siguran sam, zaobišlo ni naše nove saborske zvijezde.
Drago Prgomet je preko glava okupljenih u dvorani sumnjičavo gledao kako Božo Petrov s nekim neobično dugo razgovara, Petrov se opet znatiželjno pitao kome Prgomet namršteno tipka poruku, a uokolo su iz svih smjerova fijukali tračevi. Tobože dobronamjerni donosili su im većinom lažne, sulude, pokvarene i proturječne glasine, koje su dodatno raspirivale njihove paranoje.
Mirko i Slavko, Luiđi i Bepina, Zagor i Čiko, braća Žužul i ona dvojica iz "Neki to vole vruće" bi se pod takvim pritiskom slomili i razišli, a gdje neće Prgomet i Petrov i ostatak ove nejake i neiskusne momčadi? Kad ih prefriganci iz velikih stranaka dohvate, posvadit će ih, razbiti ih intrigama i pokupovati pojedinačno, u rinfuzi, a nije čak isključeno ni da ih, s popustom na količinu, odjednom sve uzmu.
"Vaso, majku mu, najvažniju stvar nisi donio", primijetit će ogorčeno za dan ili dva Tomislav Karamarko kad se glavni tajnik vrati iz spize.
"Šta?", upitat će Brkić ne kontajući šta je zaboravio.
"Pa, čajni kolutići, čovječe!"