KLASA OPTIMIST

ANTE TOMIĆ Kad neki pravaš kršan poput Tepeša uđe u prostoriju, to je takav udar testosterona da se ženama zamagle oči i promoče gaćice...

Damjan Tadić/EPH

Prošlog se tjedna mnogo razgovaralo o mladima i o znanjima i vještinama koje mladi moraju usvojiti da bi preživjeli u usranom svijetu koji im ostavljamo. Njima će, svi se slažu, biti teško, osobito s njihovim radnim navikama. Dok smo mi u njihovim godinama do podneva znali sastaviti raketni motor, operirati srčani zalisak, napisati desetak natuknica za Opću enciklopediju i istrčati sto metara ispod devet sekundi, oni jedva treći džoint stignu smotati. Pospano ližu tanki cigaretni papir i ništa ih pod milim bogom ne zanima. Ljermontovljev “Junak našeg doba”, još u listopadu posuđen u školskoj biblioteci, neotvoren im leži na podu između nečistih čarapa i konzole PlayStationa.

Okupilo se stoga nekoliko naših najučenijih ljudi ne bi li u tome uzaludnom, glupom i niškorisnom naraštaju potakli strast za čitanjem, usadili im, što bi kazale usidjelice knjižničarke, ljubav za lijepu riječ. Želeći se svidjeti najmlađima, povjerenstvo je izabralo šačicu suvremenih naslova, lakoumnih i drskih popularnih knjižica napisanih očajnim hrvatskim, literarno bezvrjednijih od novinskih horoskopa. Kako se moglo i očekivati, u strogim znanstvenim krugovima ta popustljivost nije dobro primljena. U Akademiji, gdje je predsjednik Razreda za književnost nedavno razbio novi Canonov uređaj kad je išao fotokopirati Baščansku ploču, čisto su popizdili da su iz popisa lektire izbačene nenadmašne renesansne uspješnice poput Marulićeve “Judite” i Hektorovićeva “Ribanja i ribarskog prigovaranja”.

Teško je ne složiti se sa sijedim umnicima. Neke su stvari naprosto vječne, neka nam štiva nikad ne dosade. Generacije za generacijama gimnazijalaca stalno otkrivaju ljepotu “Judite”. Mljackaju zadovoljno čitajući i ne mogu se pravo nasititi Marulićevih dvostruko rimovanih dvanaesteraca na arhaičnoj čakavici. I nijedan im novi sadržaj nije kulturno izazovniji. Pustite li sedamnaestogodišnjaku da iz raskošne ponude popodnevnih aktivnosti izabere hoće li:

a) igrati World of Warcraft,

b) gledati petu sezonu televizijske serije “Breaking Bad”,

c) slušati novi album Kanye Westa ili

d) čitati poznati ep oca hrvatske književnosti,

nema nikakve sumnje za čim će on posegnuti. World of Warcraft, “Breaking Bad” i Kanye Westa slobodno možete razdijeliti susjedima. Kad vaš mali shvati kakva je književna poslastica u lektiri, nema ga više ni na Fejsu, ni na Instagramu. Sakrijte djetetu “Juditu” i ono će prevrnuti svijet da je pronađe. Čita je pohlepno, krišom, do zore, na svjetlu baterijske lampe pod pokrivačem. U Križevcima prošle godine jednoga je srednjoškolca umalo udario tegljač na pješačkom prijelazu jer luđak jednostavno nije mogao pustiti iz ruku krvavu pripovijest o silniku Holofernu i prepredenoj židovskoj udovici zamamnih dojki, a vičnoj dugim zakrivljenim sječivima.

Neoprostivo bi zaista bilo zapostaviti takvu uzbudljivu, poučnu i tečno napisanu književnu baštinu. Autoriteti su se zadnjih dana snažno zauzeli da je zaštite, pa i ako koji od njih i nije u najboljoj intelektualnoj kondiciji. Bio je tako u srijedu navečer na malim ekranima jedan ugledni profesor književnosti, jednom lucidno i duhovito čeljade. Onima koji ga poznaju iz toga vremena bilo je potresno gledati kako ga gotovo naočigled napušta razum, kako mu u 22.30 u izravnom prijenosu na prvom programu nečujno odumiru moždane stanice, kako mu misao bježi i leprša kao nekakav veliki narančasti leptir uokolo po televizijskom studiju.

Nesretnik je za novi popis lektire, zamislite, optužio Stipu Šuvara. Bogzna što je zaiskrilo u prepunjenoj memoriji starog, isluženog procesora pod profesorovim tjemenom, da se on sjetio notornog socijalističkog ministra prosvjete i kulture i njegove reforme srednjoškolskog obrazovanja iz 1976., otprije cijela četiri desetljeća, ali mogao je zapravo jednako tako udariti i po mađarizaciji. Dapače, nakon što je napao ostavštinu jednog političara, koji je još prije dvanaest godina marginaliziran i zaboravljen umro, logično bi bilo da je razvalio i Hedervaryjeve ulizice, khuenovske dušmane što su koncem devetnaestog stoljeća podlo rashrvaćivali naše školstvo. Mlatiti danas, na početku 2016., po Šuvaru ne može biti čudnije nego da netko zapali mađarsku zastavu ispred Müllerova dućana na Jelačić placu.

Nešto je prestravljujući bio ovaj televizijski istup. Govori li tako netko tko je pročitao sve što je ikad napisano na hrvatskom jeziku, možda i nije loše da se mladi danas bolje služe engleskim? Čemu ih tjerati da čitaju lektiru ako lektira ima ovako zloćudne posljedice? Je li u gadnom svijetu koji naša djeca nasljeđuju zbilja nužno poznavati hrvatsku književnost ili možda ima i korisnijih znanja i umijeća?

Posljednjih dana na ovo su se pitanje čuli različiti odgovori. Dok je književni svijet inzistirao kako nema budućnosti bez čitanja, čestiti pravaši su se javili s prijedlogom da se ponovno uvede vojni rok jer da nema ni zdravog pojedinca i društva dok svi mladići ne savladaju rukovanje hladnim i vatrenim oružjem. U Hrvatskoj stranci prava Ante Starčevića drže kako je to važnije i od Šenoinih romana i Nazorovih stihova: rastavljati kalašnjikov, kopati rovove, puzati s nosom u prašini, glancati čizme, ribati čučavce, stupati, urlati i s regrutom na susjednom ležaju, ispod prašnjave es-em-be deke, uzajamno masturbirati. Ništa seksualno, razumije se, nego samo da se momci malo ugriju.

Došli su onda i pravaši na javnu televiziju, jer u nas, kako se čini, svi mogu na javnu televiziju, da objasne kako će dvanaest mjeseci u uniformi biti vrijedan čin inicijacije u svijet odraslih. U kasarne će ulaziti mekoputi, cmizdravi dječaci, a iz njih će izlaziti čvrsti, prekaljeni muškarci. A ako ste vidjeli pravaše, znate kako to izgleda. To su frajeri! Kad neki pravaš, kršan poput Ivana Tepeša, uđe u prostoriju, to je takav udar testosterona da se ženama momentalno zamagle oči i promoče im se gaćice.

Imam sina koji je upravo stasao za vojsku i moram priznati da mi je ovo izazovna zamisao, da se oprostim od mladića koji sad ima sto devedeset centimetara, a za godinu dana on mi se vrati u veličini Ivana Tepeša, visok metar i po, u crnoj ustaškoj uniformi marke Ciciban.

Izdvajamo