Hrvatske europarlamentarce ozbiljno je zabrinulo da su ugroženi interesi Europske unije na Mjesecu, čvrstom nebeskom tijelu udaljenom 384.401 kilometar od nas, prirodnom satelitu koji obilazi naš planet po eliptičnoj stazi srednjom brzinom od 1,02 kilometra u sekundi.
Na ovoj hladnoj lopti, ako je vjerovati Ivanu Jakovčiću, ne zna se tko pije, a tko plaća. Amerikanci su se razbahatili, kao da su oni lično izmislili Mjesec, a ne može, jasno, tako. On pripada svim ljudima.
“Ako mene pitaš, Mjesec je dobro cijelog čovječanstva”, objasnio je Jakovčić Jozi Radošu prije nekog vremena na večeri u jednom briselskom restoranu. “On je američki koliko i europski, ili azijski, ili afrički.”
“Pa i ja tako mislim”, složio se Radoš.
“Mjesec bi se pravedno morao podijeliti između svih naroda”, dodao je Jakovčić.
“Razmjerno svačijem udjelu u stanovništvu Zemlje”, predložio je Radoš.
“Tako je”, kimnuo je Jakovčić, dotočio iz boce sivog pinota i sebi i kolegi, a zatim nastavio: “Ali, vidiš, tu je manji problem. Ne možemo podijeliti Mjesec jer se točno ne zna koliko ga ima.”
“Nemoj me zezat?!” zapanjio se Radoš.
“Da, da, moj dragoviću. Dođi da ti nešto pokažem”, pozvao je Jakovčić Radoša časak na terasu restorana. “Pogledaj”, pokazao mu je večernje nebo rukom u kojoj je držao čašu, “nema ga nego pola.”
“Stvarno!” složio se Radoš užasnuto. “Sutra će ga biti još manje”, nastavio je Jakovčić zlosutno.
“A za tjedan dana - još gore. Ništa. Ćao, đaci. Nema Mjeseca. E, sad ti meni reci...”, zastupnik se ovdje zaustavio da otpije vina. “Ti meni reci koji je naš dio, na koliko se mi Mjeseca možemo katastarski zabilježiti, ako je njega, mamu mu jebem, svaki dan sve manje i manje.”
Hrvatski europarlamentarci tada su se povukli u restoran i još istu večer na salveti sastavili dramatično upozorenje s naslovom: “Gdje je Mjesec, gospodo”.
Odgovor im je stigao već sutradan i bio neobično jezgrovit. Samo tri riječi. “Manje bumbit, Nino”, poručili su kolege Jakovčiću.