Hrvatski laburisti trajali su, po prilici, kao voćni jogurt. Politička organizacija Dragutina Lesara, sindikalnog pravednika i blebetala opće prakse, koji je iscrpljujuće samodopadno mljeo i drvio pet fraza o poštenju, vrtio ih godinama, neumorno, kao levantinski trgovac brojanice, došla je, čini se, svome neumitnom kraju. Dvaput zaredom, prvo lani na lokalnim, a nedavno i na izborima za Europski parlament, glasači su ih bolno ošinuli. Stranka rada prošle se nedjelje na biralištima provela gore od NK Dinama u Ligi prvaka, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju .
Poraz kakav su Laburisti pretrpjeli zapravo se ne pamti cijela tri desetljeća, još od 1984., kad su Vlado Kalember i Izolda Barudžija s pjesmom “Ciao amore” na Euroviziji osvojili osamnaesto od devetnaest mjesta.
Čuveni mali čovjek
A još prije manje od tri godine sve se činilo bajno. Treća se politička snaga odvažno ugurala između umornih velikih stranaka, novinski komentatori svečano su najavljivali nove parlamentarne junake, koji će se srčano i neštedimice boriti za prava čuvenog malog čovjeka.
Diljem domovine mali ljudi su pljeskali svojim malim dlanovima, nazdravljali sa svojim malim Badelovim vinjacima i oduševljeno kričali svojim dječjim sopranima, i nitko tada, u noći veličanstvene pobjede, nije mogao ni naslutiti da je to zenit toga amaterskog društva, da je sve nakon toga pad, po poznatoj formuli gravitacije, masa puta ubrzanje od 9,81 metar u sekundi na kvadrat. Pad se tek nešto oduljio jer je masa tih zastupnika s izvanredno stečenim diplomama Prometnog fakulteta, veleučilišnim tečajevima, pa i bez ikakve ozbiljnije škole, bila upravo beznačajna.
KAKO SU PROPALI LABURISTI 'Naš dragi Lesar već je ispraznio svoj stol, no rado ga se sjećamo'
Mali ljudi su se razočarali, odljubili i našli nove političke dragane, a laburisti se nasukali i prevrnuli poput Coste Concordije. Lesar je odlučno dao ostavku i zabranio da se o njoj raspravlja, iako nikome uistinu nije ni palo na pamet nagovarati ga da promijeni mišljenje, vrati se na bis i otpjeva još jedan set pjesama. Ispraznio je, kažu, radni stol u stranačkim prostorijama. Kad sam u novinama otkrio da je imao radni stol, spopala me znatiželja.
Čemu mu je, za Boga miloga, služio radni stol? Što je Dragutin Lesar držao u ladicama? Kombinirke da popravi karnišu? Lovački nož u kožnoj navlaci s resama? Kupon za popust u Pevecu? Mentol bombone? Umjetni zaslađivač? Laso roman? Moju tajnu i Moju sudbinu...?
U potrazi za liderom
Kako bilo, njega više nema tamo. Lesar has left the building. U stranačkim prostorijama ostala je samo melankolična tajnica s enigmatskom revijom, koja rijetke namjernike gnjavi pitanjem: šumska životinja, tri slova, prvo J, treće Ž?
Nitko joj dosad nije znao odgovoriti. Budućnost Stranke rada je neizvjesna. Ni Vidoviti Milan ni Fatma Nur Dženet u ovome trenutku ne znaju što će biti s njima. Hoće li laburisti pokušati nekako spasiti posrnulu romansu s malim čovjekom?
Pozvati malog čovjeka na roštilj i gemišt i umiljavati mu se pričama kako im je nekad bilo lijepo, ili će sasvim dići ruke od nezahvalnog i čangrizavog patuljka i posvetiti se nečemu unosnijem od politike, povrtlarstvu, pčelarstvu, uzgoju šampinjona ili puževa?
Mogli bi u novine dati oglas: “Prodaje se politička stranka sa čistim papirima, malo korištena, prvi vlasnik, cijena po dogovoru. Može i zamjena za poljoprivredno zemljište ili polovni automobil srednje klase.”
Imate li političkih ambicija, sad je pravo vrijeme da se pridružite laburistima. Lidersko vam je mjesto zagarantirano. Samo morate požuriti i pojaviti se u stranačkim prostorijama prije nego za predsjednika imenuju inkasatora koji im je došao očitati strujno mjerilo.
Politički program nećete teško svladati, jedva da ga ima za pola stranice u maloj bilježnici, no stranačka baza i biračko tijelo su vam, da se ne lažemo, vrlo tanki. Ipak, ne očajavajte, tu je mali čovjek. Koliko god su ga puta ošamarili, on je, siroče, svejedno došao po još. Lupetajte mu slobodno i obećavajte čega se god dosjetite.
Ako je Dragutin Lesar to mogao raditi, nemate zaista nikakvog razloga misliti da vi tu stvar ne biste znali, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju .