ZAGREB - Mladić je ležao na podu, pokrivajući lice rukama, dok su udarci sedmorice bubnjali po njemu. Jedan udarac ga je pogodio u nogu, tako snažan da mu je kost probila kožu i krvava i oštra izbila kroz potkoljenicu. Prizor je bio stravičan, jedan od onih zbog kojih osjetljiviji napuštaju studij medicine, ali u metežu, buci i mraku raspomamljenog nasilja cokuli se zapravo posve slučajno ispriječilo mišićno i koštano tkivo koje razmjerno lako i brzo zacjeljuje, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju .
Da je prebijeni nešto takve žestine dobio u glavu, bubreg ili jetra, možda bi i umro od unutrašnjeg krvarenja ili potonuo u duboki tamni vir kome iz kojega nikad ne bi izronio, postao oblik života jedva nešto složeniji od krumpira.
Imao je sreće
Nevoljnik je ustvari imao sreće. Znam, glupo ovo zvuči jer dečko leži u bolnici, no može li se uopće išta razumno kazati o slučaju sa zagrebačkog Trnja otprije nekoliko večeri, kad je nekolicina lokalnih razbojnika bezdušno premlatila jednog dalmatinskog studenta zato što im se nije sviđalo kako on dalmatinski govori.
Razumna osoba na ovo može samo zašutjeti, posramljena i prestrašena našim bijednim, štakorskim življenjem. Kad se ovako nešto dogodi, pomislim stvarno kako nismo bolji od glodavaca ili mrava ili takvih nekakvih zvijeri koje se zbog sitnih, nezamjetnih razlika međusobno divlje istrebljuju.
Nasilje se voli prikazivati kao uzvišeno, plemenito, herojsko i prvorazredno čovječno, ali je u osnovi ono, više nego ijedan drugi oblik ponašanja, životinjsko. Po strani od svih zastava i grbova i deseteračkih junačkih epova, kad se katolici i pravoslavni dohvate jer se ne mogu dogovoriti čiji je Isus bolji, ili kad zagrebački momci skoče gaziti jednoga kojemu se nesretno otelo “Asti maloga miša!”, oni u bitnome zaista nisu bolji od žutih mrava u pohodu na crvene.
Epizoda s Trnja ne može se čak ni staviti u ravninu sa zgodom kad jedna obitelj majmuna na indijskoj tržnici zarati s drugim majmunima, jer majmuni se barem pobiju zbog banana, a ovdje nije bilo baš ničega, ni sočnih plodova, ni vode, ni ženki, ništa osim bijesa da je netko drugačiji.
Javile se junačine
Međutim, mnogi se na forumima i društvenih mrežama trse racionalizirati, učiniti nekako razumnijom svoju mravlju perspektivu. Javljaju se zagrebački sokolovi, obično s lažnih facebook profila, da opravdaju trnjanske luđake pripovijestima o mnogim razbijenim automobilima zagrebačkih registracija po Dalmaciji, a dalmatinski su junaci, također anonimno, naravno zgranuti da je jednoga od njihovih u mrskoj metropoli zadesila takva strahota.
I jedni i drugi se prikazuju kao sušta nedužnost i dobrota, oni su bez iznimke, uvijek bili samo žrtve onih drugih i pravdoljubivo zazivaju osvetu.
Raspaljuje se tako lažnim smislom i normalnošću jedna besmislena i bolesna mržnja, suprotna svemu što su i jedni i drugi učili od Boga kojemu se jednako mole, ne bi li još koji mladić u gluho doba krvav završio na hitnom kirurškom ili se čak bez diplome, u dugačkom, crnom pogrebnom automobilu vratio s fakulteta u zavičaj.
A prebijeni često budu, ne treba vjerojatno ni spominjati, nekakva doista dobra, bezazlena djeca poput Luke Ritza, djeca koja se ne mrze i ne tuku. Ne znaju ni prepoznati prilike koje vode nasilju, ne uočavaju da je zrak zatreperio od testosterona, a kad se sranje dogodi, od svega što bi mogli napraviti, oni obično naprave ono najgore, padnu kao zečevi, bespomoćno se skljokaju na tlo i pokriju lice.
Jedne večeri na Trnju
Takvi stradavaju prije nego ijedan navijački divljak jer navijački su divljaci kukavice koje se drže čopora.
Jedan je mladić tako stradao prije neku večer na Trnju i ne može se o tome ništa pametno kazati, u ovome poživinčenom društvu i raspadnutoj državi više i ne očekujemo da itko išta razumno kaže, a onda nas je u našoj tmini iznenadio jedan tanki zrak svjetla.
Majka žrtve pozvala je njegove krvnike na ručak, da ih obilno nahrani i pokaže im da smo svi mi, i crveni i žuti, jednaki jadni mravi, a da bismo mogli, da se samo malo potrudimo, i ljepše i dostojnije živjeti, piše Tomić za Slobodnu .