KLASA OPTIMIST

ANTE TOMIĆ Naša je tradicija toksični otpad. Nema dovoljno duboke rupe u koju je možete zakopati

Nikša Stipaničev/CROPIX

Došla mi je kći da joj pregledam zadaću iz lektire, a ja sam nevoljko uzeo bilježnicu znajući da to rijetko kad ispadne dobro. Tom Waits jednom je u emisiji kod Davida Lettermana istinito opisao tu roditeljsku muku. Slušao je, kaže, razgovor svoja dva sina. "Nemoj nikad!" upozorio je stariji dječak mlađega, pažljivo naglašavajući svaku riječ. "Nemoj nikad pitati tatu da ti pomogne s domaćom zadaćom!"

Nema valjda oca koji nije izgubio poštovanje svoje djece na ovome teškom ispitu. “A ti si, kao, neki pisac”, rekao je tako moj sin u sedmom osnovne, prezrivo mi u krilo bacajući bilježnicu s analizom Tadijanovićeve pjesme. Od toga sam dana još više zamrzio starog krelca iz Rastušja. Ne samo da sam dobio nedovoljan, već mi je nastavnica hrvatskog kosom crtom prekrižila zadaću i sa strane crvenim nadrljala desetak redaka ljutitih opaski.

I evo me sada ponovno na tome opasnom terenu. Djevojčica u petom razredu, po nastavnom planu i programu koji je odobrilo Ministarstvo znanosti i obrazovanja RH, čita “Šaljive narodne pripovijesti”. Odahnem od olakšanja kontajući kako bih o šaljivim narodnim pripovjestima, kao poznati narodni šaljivac, ja zacijelo nešto ipak morao znati. Ukočim se, međutim, već kod naslova: “Obrijao ženi glavu.”

Čuj, obrijao ženi glavu?!

Krenem zatim čitati i čisto se užasnem.

“Dušo, daj mi jedan čas tu knjigu da nešto vidim”, doviknem kćeri i ona mi donese tanki iskrzani svezak posuđen iz školske biblioteke. Pečat, evidencijski broj, nema greške, sve je tu, štivo je legalno posuđeno od ovlaštenog distributera, premda je sadržajem više nekako... Pogledajte, uostalom, sami. Neznatno sam sažeo anegdotu, ali svi njezini elementi su ovdje.

‘Tu me čekaj’

Vraćajući se s tržnice pošao seljak u brijača. “Tu me čekaj”, zapovjedio on ženi, tek što je nije vezao kao ovcu, konopcem za lipu pred brijačnicom da mu ne utekne, i ušao. Brijač ga obrijao, seljak mu platio. “Kume, nemam sitnog da ti vratim kusur”, rekao onda brijač i predložio našem junaku da mu dug namiri drugim brijanjem, kad ovaj sljedeći put dođe u grad. “A nećemo tako”, kazao mu seljak nepovjerljivo, jer znate kakvi su naši seljaci, rođenoj materi ne bi povjerovali, i u trenu se domislio zgodnog rješenja. Doveo on ženu unutra, posjeo je na brijački stolac i vedro viknuo: “Brij, majstore! Milije mi je nju ćelavu gledati, nego da mi ti ostaneš dužan.”

Eto, drage čitateljice i čitatelji, to vam je jedna šaljiva narodna pripovijest. Nakon što je pročitate, jedva biste mogli i zamisliti narodnu pripovijest strave i užasa.

Idućih nekoliko dana, neovisno o školskim obavezama mlađeg djeteta, koje je iz lektire, uzgredno, i bez moje pomoći dobilo peticu, krenuo sam ponovno otkrivati narodnu epiku, preciznije, njezin šaljivi dio, priče o Nasrudinu hodži, prepredenom Eri, mlinarima, Ciganima, fratrima, carevima, zetovima, svekrvama i drugim žanrovskim likovima od čijih su zgoda naši seljaci, uz čokanj mehke šljive ili politar kiselog vina, vjekovima pišali u gaće od smijeha. Pročitao sam naposljetku, brsteći sad ovdje, sad ondje s interneta, gotovo stotinu pedeset priča i jedva da sam trznuo rubom usana. Nenadmašne pučke dosjetljivosti, koje su preci marljivo sakupljali za nadolazeća pokoljenja, u većini su, za početak, sasvim slaboumne. Zatim, vrlo često govore o događajima koje bi današnjim pravnim rječnikom klasificirali kao kazneno djelo prevare, gotovo bez izuzetka svesrdno potiču vjersku i nacionalnu nesnošljivost i, napokon, zastrašujuće su ženomrzačke.

Ružna iznimka

Ono s brijanjem žene do tjemena nije ružna iznimka. U takozvanim šaljivim narodnim pripovijestima žena se pojavljuje samo u dvije uloge, ili je marva koja će krotko i bez riječi sjesti za brijački stolac, ili je, ako pokazuje ma i trun volje, demonsko biće. Našao sam valjda deset priča u kojima se u naslovu pojavljuje “zla žena”. U jednoj čak zla žena spasi glavu svom muškarcu jer su dvojica koja su ga naumila iz zasjede ustrijeliti, što je već i samo po sebi nesvakidašnja pretpostavka za humoresku, preko nišana čula gdje se on prijatelju jada na svoju jezičavu dragu. Ubojice su, zamislite, ha ha, zaključile da je brak jadniku gora kazna od njihovog kuršuma.

Žena gadura

U jednoj priči aga se otrese na podanika riječima: “Tko ženu sluša, gori je od žene”, a u drugoj, meni možda i dražoj od one s brijanjem, žena i muž hodaju preko livade i ne mogu se dogovoriti je li livada pokošena ili ostrižena. On kaže pokošena, a ona ustrajno, drsko i neposlušno kako samo žena umije, ponavlja ostrižena. I što mislite, kako završava njihova naoko bezazlena jezična rasprava, za kojim je razboritim argumentom seljak naposljetku posegnuo? Došli su do potoka, a on je zgrabio rospiju za pletenice, gurnuo joj glavu pod vodu i slavodobitno upitao: “Ajmo sad, je li pokošena ili ostrižena?”

Zapanjeno sam rogačio oči pred otkrićem kakvi su manijaci i tirani, sjebani obiteljski nasilnici jednom bili junaci viceva. Umjesto etnografa što su vrijedno bilježili guslarske gluparije, u sela je trebalo slati socijalne radnike i policiju koji bi sirotice spašavali od maltretiranja. Da se nismo smijali mizoginiji, vjerojatno bi netko našao neobičnim da je Jovanka Broz desetljećima bila praktično zaključana, ili da u Srbiji dandanas ozbiljno drže kako Slobodan Milošević nije bio loš tip, nego ga je ona gadura žena, Mira Marković, upropastila. Da su naši stari imali zdraviji odnos sa ženama, ne bi lukavi Ero Vice Vukojević Đurđi Adlešić dobacio: “Manje pričaj, više rađaj”, niti bi se Nasrudin hodža Anto Kovačević urnebesno našalio s Vesnom Pusić, kako je Bog nije napravio za mudraca, već za madraca. Ne bi, na kraju krajeva, ni ona sramotna Facebook stranica u kojoj su srednjoškolke nazivali droljama imala čak dvije stotine tisuća korisnika. Sve vam je to, dragi moji, od tradicije koja se često nepromišljeno idealizira i naziva uzvišenom i čistom.

Naša je tradicija ustvari toksični otpad. Nema dovoljno duboke rupe u koju možete zakopati našu tradiciju.

Tagovi

Izdvajamo