Hrvatska demokratska zajednica na rubu je bankrota. Nepravomoćnom sudskom odlukom financijsko stanje u stranci izjednačilo se s moralnim, novca sada imaju upravo koliko i poštenja. Trideset milijuna moraju vratiti u državnu blagajnu i, ako mene pitate, odlično su prošli.
Koliko su gepili voljenoj domovini, riječ je zaista o beznačajnoj svoti. Napokon, Ivi Sanaderu je samome presuđeno petnaest i dvjesto sedamdeset tisuća, a neće baš biti da su se svi oni zajedno manje od duplo omrsili.
Momci i djevojke prije bi trebali zadovoljno trljati rukicama, nego špilati uvrijeđenost ponavljajući je li nam to hvala što smo napravili hrvatsku državu. Jer, za hrvatsku državu, kakva je danas, za ovu bijedu, gorčinu i beznađe, HDZ bi trebalo kazniti ne s trideset milijuna, već s trideset milijardi. Ali, dobro, prihvatimo da je pravda manjkava i da je očit nesrazmjer imovine i prihoda nekih ministara, poput pitanja o Bogu ili besmrtnosti duše, jedan od onih misterija koji će ljudskom umu ostati možda zauvijek neobjašnjeni.
Vratimo se radije na onu manju neugodnost. Trideset milijuna. Za stranku s dvije stotine tisuća članova ne bi to, kažu, trebao biti ozbiljniji problem. Sto pedeset po glavi. Nevolja je, međutim, da hadezeovci nisu navikli davati. Kako sad to? Zbunjuje ih taj smjer kretanja novca, da ide od njih, a ne prema njima. Je li to uopće može? Je li to ikad itko pokušao? Davanje ih ispunjava tjeskobom kao i inače kad se čovjek nađe pred nečim novim i nepoznatim. Upitate li ih pare, mnogi bi se potapkali po džepovima i sa žaljenjem primijetili kako su novčanik ostavili u drugim hlačama. Ugasili bi svjetlo da se čini kako nema nikoga kod kuće dođu li im s uplatnicom na vrata.
Blokada računa možda ne bi bila loša mjera, pa i ovrha imovine ako ne ide drugačije, da svim članovima HDZ-a, naprimjer, uzmu televizore. To bi čak na više načina moglo biti dobro. Ionako samo ispadne pizdarija kad hadezeovci gledaju Dnevnik. Predsjedništvo stranke moglo bi se, osim toga, dosjetiti nekakvog lukavstva, izmisliti, recimo, da skupljaju pare za nečiju izuzetno skupu, složenu i rizičnu operaciju mozga u inozemstvu.
Ovo mi se čini još možda najzrelija ideja. Napraviti telefonski broj, nula šest nula, da građani doniraju devet i po kuna zovu li s fiksnog, a dvanaest s mobilnog telefona, za spas nekakvog imaginarnog nesretnika. Mogao bi to biti i seksi telefon. Zašto ne, hadezeovci su dobri u stenjanju i uzdisanju. Organizirao bi se zatim i humanitarni koncert, jer bi mnoge estradne zvijezde, vjerujem, rado nastupile džabe, drage volje se odužile za izdašne honorare kojima ih je HDZ nekad častio.
Ostaje im samo dogovoriti se tko će glumiti bolesnika, ali kandidata im, Bogu hvala, ne manjka. U vrhu stranke najmanje je dvadeset njih za koje bi javnost spremno i bez ostatka povjerovala kako trebaju složenu i rizičnu operaciju mozga.
Ne upali li ovo, ja doista ne znam što bi drugo moglo. Nagađa se o prodaji stranačkih prostorija na Trgu žrtava fašizma, ali vrijednost te nekretnine ni približno ne bi pokrila dug državi. Valjat će, bojim se, napraviti radikalnije poteze. Nije uopće isključeno da će se Tomislav Karamarko, želi li spasiti stranku, morati odreći stana i preseliti natrag u momački sobičak k svojima, na usku postelju ispod postera Brucea Leeja, Suzi Quatro i Bay City Rollersa.
Hadezeovci će se morati nalaziti po kućama, poput Nove hrvatske desnice, smjele političke planove kovati u kuhinji kao Mladen Shwartz i Ana Lučić, kojima tajnika stranke koji put za vikend puste, a koji put ne puste iz Vrapča. To će uvijek biti teško dogovoriti. Ne može u mene, kaže jedan hadezeovac, meni majstor keramičar stavlja pločice. Drugi opet reče da mu je došla punica iz Dervente. U trećega su djeca fasovala vodene kozice. Četvrti ne razgovara sa ženom otkako mu je ona našla nekakve slike u mobitelu... I onda opet, gdje se ide? Ide se u Jandrokovića.
“Mama, doći će mi prijatelji iz HDZ-a da razgovaramo o europskim izborima pa nemoj ulaziti”, upozori Gordan Jandroković mamu i ona se, naravno, složi. Malo se kao i uvrijedi. Zar je ona ikad smetala kad bi njemu dolazili prijatelji?
Što se dogodi, ne moram vam vjerojatno ni opisivati. Jedva što su se čelni ljudi najveće hrvatske političke organizacije izuli u predsoblju i u čarapama smjestili u primaćoj sobi Jandrokovićevih roditelja, evo ti mame s usisavačem.
“Samo vi, dečki, razgovarajte, ništa vi meni ne smetate!” viče gospođa da nadglasa uređaj, a oni nevoljni podižu stopala da ona usisa tepih ispod.
Završi mama posao, kad, nije pet minuta prošlo, tata bojažljivo proviruje u sobu.
“Reci, tata”, reče Jandroković umorno.
“Igra li netko od vas možda šah?” pita stari, neutješan otkad mu je na onaj svijet preselio šahovski partner sa šestog kata.
“Ne igra”, odbrusi mu sin neljubazno.
“Dobro, samo pitam”, kaže tata zatvarajući vrata.
I opet, samo što su moćni političari počeli sastavljati listu za Europski parlament, dođe drugi put mama.
“Šta je sad?!” raspizdi se načisto Jandroković.
“Oprosti, možeš mi otvoriti teglu cikle?”
“Daj ovamo!”
Uzme Jadroković teglu i krene odvrtati aluminijski poklopac, a tvrdo u vražju mater. Pokuša i Tomislav Karamarko, ne može ni on. Pa i Milijan Brkić, ljudeskara, odustane. Ni Kalmeta, koji je dosjetljivo izvukao košulju iz hlača i zamotao poklopac u tkaninu, ne bude bolje sreće. Ni Šuker, ni Prgomet...
To vam je politička snaga. Čitava Hrvatska demokratska zajednica staklenku ukiseljenog povrća ne bi mogla otvoriti.