KLASA OPTIMIST

ANTE TOMIĆ Papa kaže da je tri dobar broj. Da je u mene troje djece, svega mi, ja bih se ili propio ili emigrirao

GIUSEPPE CACACE/AFP / AFP

Crkva se zauzima za razumno i odgovorno roditeljstvo, kazao je mudri i dobri prelat

Većina poznaje to iskustvo i ono je uglavnom lijepo. Imate jedno sitno biće u pidžamici na pčelice koje boso tapka u mraku i budi vas s viješću da se nečega uplašilo, a vi pospano i bez riječi podižete pokrivač i izmičete se da legne kraj vas. Jutro dočekujete s uljezovim stopalom na obrazu i sve vas boli od njegovih bubotaka. A nije bolje ni ako se preselite u njegovu sobu. Odrasli muškarci, neobrijani i krupni poput veprova, ne bi zaista trebali spavati s medvjedićima i bebama, ispod postera s likovima iz filma “Priča o igračkama”, u posteljini Hello Kitty.

Želite li iza objeda nadoknaditi noćas izgubljeni san, znatna je vjerojatnost da će, baš kad vam je najljepše, kad počnete gubiti svijest, jedan tanki glasić iz klozeta zavikati: “Goootooov saaam!” i vi ćete onda zlovoljno ustati, mrzeći svoj ubogi život, i nešto gorko opsovati prije nego što nesnosnom mladunčetu pođete obrisati guzu. Nadalje, jesti špinat koji je ostao iza vašeg djeteta jedan je od najužasnijih organoleptičkih doživljaja uopće, a strava koja vas prožme kad ga gledate kako se zatrčalo sa škarama u ruci veća je od ukupne strave koju su osjetili svi gledatelji svih poremećenih japanskih horrora ikad snimljenih.

Čarobni trenuci

Sve sam ovo dvaput prošao i, ne kažem, ta je pustolovina imala i još ima mnogo čarobnih trenutaka, ali, hvala lijepa, ne bih više. Papa Frane izjavio je nekidan kako mu se čini kako je tri dobar broj, ali da ih je u mene troje, svega mi, ja bih se ili propio ili emigrirao u Južnu Ameriku i skupljao sirovu gumu za dnevnicu od četiri reala. I ne mogu se pravo načuditi onima što ih imaju šestero, sedmero ili okruglo deset, žalost me ispuni zamišljajući te iscrpljene, beznadne, sijede i mršave žene i muškarce zatrpane kršem slomljenih igračaka, na kaučima punim izmrvljenog čipsa i mrlja od Nutelle.

“Darko je ponovno dobio jedinicu iz kemije”, kaže majka umorno, ne skidajući pogled s televizijskog ekrana.

“Podsjeti me, koji je Darko?” kaže otac.

Takav roditeljski podvig mogu zapravo samo katolici napraviti. Nije to za nekakve hipike što dijete doživljavaju kao osobu, briju na slobodouman odgoj, waldorfsku pedagogiju, nudizam i slične žvake. Tipovi koji čitaju Carlosa Castanedu i Hermana Hessea i peku kolače s hašišem nipošto ne bi smjeli imati veliko potomstvo. Želite li desetoro djece, a da načisto ne siđete s uma od galame i strke, morate svoje leglo disciplinirati strahom od gnjeva Božjeg, ispuniti ga onom osobenom, zajebanom katoličkom krivnjom, urediti kućanstvo kao strogi redovnički samostan i krotke ovčice vazdan klepati po ušima sustane li koja sa zdravomarijama.

Poštuj oca i majku

I zacijelo se i u tome zna naći nekakve ljepote, imati tucet mališana koja se drže one stare Mojsijeve “poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji”, odgojiti dječake koji će vam žustro četkati cipele i mijenjati ulje u automobilu i curice koje već sa četiri godine prave savršene švarcvald torte. Zatekli ste se možda u gostima kod takve neke velike katoličke obitelji i poželjeli i sami imati takvu niskobudžetnu, skromnu, marljivu i poniznu nejač, umjesto onoga vašega vandalskog nekrsta koji barbikama otkida glave. Ali, opet, ne. Ne bi išlo, shvatite naposljetku. Čast svakome, no nije to život za vas.

Katolici udarnici

Međutim, nevolja je da katolici udarnici zbog nečega ne mogu pojmiti da se netko reproducirao tek u jedan ili dva primjerka naše vrste. “Krvi ti, ne bi za jedno dite zauzimala čovika”, kazala je napola posprdo, a napola optužujuće jedna ponosna majka njih šestero mojoj prijateljici koja nema nego, da oprostite, kćer. Svakako ste i sami koji put susreli s nekime tko je jednako neodgojeno i indiskretno, sa samouvjerenošću kakvu poznaju samo vrlo glupi ljudi, istaknuo svoj život kao jedini ispravan. Vjernici u tome znaju biti baš napasni, iscrpljivati malo starozavjetnim poukama, a malo plašiti demografskim statistikama ne bi li nagovorili na izdašnije i obilnije rađanje. Onaj šašavi don Anto Baković nam je u posljednjih dvadeset pet godina krv popio tupeći tu budalaštinu i barem zbog njega je u ponedjeljak bilo nešto rasterećujuće od pape Bergoglia čuti kako katolici, unatoč savjetu iz Svetog pisma, ipak ne bi trebali biti poput zečeva. Premda zabranjuje kontracepciju, Crkva se zalaže za razumno i odgovorno roditeljstvo, kazao je taj mudri i dobri prelat.

Ako mene pitate, teško je odlučiti koji je od argumenata za više djece, onaj teološki ili onaj rodoljubni, bezvredniji. Kad upozoravaju kako domovina ima negativnu stopu nataliteta i svakim je danom sve manje Hrvata, moj je komentar neobično kratak:

“Da, i?”

Ne razumijem, zbog čega bih me ta prognoza morala zabrinuti? Koje je dobro u logici “što nas je više, to smo brojniji”, kako je jednom jezgrovito definirao moj pokojni prijatelj Milorad Bibić. Iz moga iskustva, stvar je upravo suprotna. Super je da nas je manje. Jer, što više djece imate, razmjerno raste i vjerojatnost da ćete i vi i djeca glasati za HDZ. Vidio sam mnogo takvih. Upicanjeni nakon nedjeljne mise, dođu ti katolici sa svojih pet sinova i sedam kćeri na glasačko mjesto, a ja se gotovo onesvijestim od užasa.

Negativni natalitet, kažete? Bože sveti, da! Da! Dajte ga još niže.

Izdvajamo