Prošlo je jedva tri i po mjeseca, ali već se može nesumnjivo zaključiti. Gora vlast u Zagrebu nije stolovala još od Khuena Hedervaryja. Afere koji državni vrh svakodnevno producira zbog gluposti, lijenosti, nesposobnosti ili gole zlobe naprosto su preneražavajuće. Krstite se i lijevom i desnom shvaćajući da je samo u posljednjih petnaest dana potpredsjednik Vlade preko Fejsa uvijeno prijetio predsjedniku, da je opljačkana čelična blagajna u policijskoj stanici i da smo za dlaku navukli na sebe gnjev i prezir međunarodnog židovstva. Kako ministrima to uspijeva u danu koji traje samo dvadeset četiri sata? Kad ministri spavaju? Kako uopće fizički stignu toliko zasrati?
Posljednji im je bio diplomatski poraz da se Europska komisija, pregovarajući sa Srbijom o pristupanju Uniji, sasvim oglušila na hrvatski zahtjev za ukidanje srbijanskog zakona o univerzalnoj nadležnosti za ratne zločine. Zapetljano zvuči, ali ne treba dodati ni riječ da bi se raspetljalo. Ako mene pitate, problem nije vrijedan intelektualnog truda jer ustvari i nije problem. Zastupnik Gordan Jandroković, kao i ministar vanjskih poslova Miro Kovač će, istina, kazati kako je Hrvatskoj učinjena nenadoknadiva šteta, kako nam je zemlja obespravljena i ponižena, ali nema razloga da se itko razuman tako osjeća.Vijest možete opušteno i bez kajanja zaboraviti sekundu nakon što ste je pročitali, upravo kao što je onaj činovnik u Bruxellesu dopis iz Hrvatske opušteno i bez kajanja zgužvao u lopticu i spretno ga ubacio u limenu kantu za otpatke.
“Joj, kako mene ovo živcira”, uzdahnuo je možda on. “Kako mi idu na jetra ove svadljive, sitničave i pokvarene balkanske mizerije, kojima je duša da jedni druge sjebu.”
Ako je hrvatski zahtjev za ukidanje srbijanskog zakona o univerzalnoj nadležnosti za ratne zločine jednom možda i imao nekakvu dobru, časnu namjeru, na kraju je, da se ne lažemo, poslužio samo za nacionalističko razračunavanje sa Srbima. Jedino što je hadezeovsku vlast u ovome uzbuđivalo, jedino od čega su naši ministri stali teško disati i pojačano lučiti slinu, je da Srbiji otežaju pristupanje Uniji. Znamo kako to ide, ta i sami smo se jednom našli na mjestu Srba. Nisu li se koliko do jučer Slovenci jednako nepopustljivo i zlobno inatili s nama.
Pamtite li slovenski trijumfalizam prije petnaestak godina, početkom dvije tisućitih, kad su njih primili u Uniju. Bilo je to vrlo ljekovito za njihov nacionalni ponos. Kad je napustila Jugoslaviju Slovenija je, po prilici, bila kao muškarac koji je prekinuo mučnu vezu s lajavom i okrutnom ženom. Bivša je federacija Slovencima bila kao neka nemoguća rospija, a ulazak u Uniju njihov novi ljubavni početak. Kao da su došli na korzo zagrljeni s novom draganom i oholo paradirali pred svima, pokazujući i Srbima, i Hrvatima, i Bošnjacima, i Makedoncima, i Crnogorcima: “Gledajte, šupci. Nama je lijepo. Europa nas voli i mi volimo Europu. Sretni smo i bez vas.”
Smisao je slovenske sreće bio u ekskluzivnosti. Da su Europu dijelili s drugim južnoslavenskim narodima, gušt bi bio bitno manji, i upravo su zbog toga bili onako nesmiljeni, daleko zahtjevniji od drugih, kad su počeli pristupni pregovori Unije s Hrvatskom. Otud one krize s morskom granicom u Piranskom zaljevu, koje su se svakog kolovoza redovito raspaljivale. Pamtite li, kad bi upekao zvizdan i ne bi bilo nikakvih drugih vijesti i u nas i u Sloveniji krenulo bi natezanje oko jedne plitke, ustajale mlake u sjevernom Jadranu gdje se šest ribara otima za pet kila srdela druge klase. Spor koji bi u normalnim okolnostima zanimao samo akademika Davorina Rudolfa i nekolicinu takvih očajnih penzionerskih čimavica s četverobojnim flomasterima, naposljetku je gotovo završio ratom. Po duši govoreći, nije ni minula opasnost da jedna strana izgubi strpljenje i jednom po mjesečini pošalje snage mornaričkog pješaštva da se iz desantnih čamaca iskrcaju na plažu.
Unija se u međuvremenu ipak proširila, sažalila pa uzela i Hrvatsku, a ja sam uvjeren kako su u Sloveniji još ima mnogo neutješnih za dobom nevinosti, kad je civilizirani svijet završavao iza Brežica. Kako bilo, sad smo mi i na jugoistočnoj granici Unije, i to nam perfektno odgovara, ponovno smo u svojoj poznatoj povijesnoj ulozi predziđa kršćanstva, sad će Srbi vidjeti kako Musa dere jarca i čija majka crnu vunu prede. Ministar Miro Kovač našiljio se da postrojavamo Srbe kao što su Slovenci nas postrojavali, da ih kao regrute zlostavljamo da su nepočešljani ili krivo zakopčani, odlučni da nijedan od njih ne uđe u Europu neobrijan i prašnjavih cipela.
I to je, kad bolje razmislite, sve što smo mi dobili od Unije. Jedino što smo ustvari i željeli dobiti. Mi se nismo žudili ujediniti s Europom zbog onih političkih, ekonomskih, vojnih i kulturnih razloga zbog kojih su se druge, pametnije i bogatije europske zemlje prije nekoliko desetljeća počele ujedinjavati. Jedino što nas ispunjava u Europskoj uniji jest to da netko drugi u Europskoj uniji nije. Da se možemo pokazivati pred manje sretnima od nas, da nam zavide kad izađemo na korzo zagrljeni sa svojom novom dragom. Život nam se, doduše, u Uniji neće promijeniti na bolje. Ostat ćemo jednaka potplaćena sirotinja s europskog ruba, ali ćemo imati jednu lijepu iluziju koju drugi nemaju.
Mi imamo Europsku uniju kao što blesavi seljaci koji put kupe novi kombajn. Zaduže se daleko preko svojih mogućnosti samo da bi se vozili gore i dolje niz šor u blistavom, velikom, zelenom stroju. I nikad ustvari ne odu s njim na njivu. Načuli su negdje da kombajn može i kositi i odvajati zrno i nabijati slamu u pravilne četverokutne bale, kako što i Unija zacijelo ima mnogo prednosti koje nismo upoznali, ali njima je dosta samo juriti visoko iznad drugih seljaka, ushićeno vičući: “Šta je, papci?! Ko ima vaki!”
A kad svi jednom uzmemo na lizing taj kombajn, kad nas sve u okruženju Unija usisa, čisto će nas začuditi kako smo malo dobili. Nije li onda razumljiv trud ministra Kovača da na što dulje odgodi taj razočaravajući trenutak?
