Prije nekoliko godina pojavio se bio običaj da firme iz glavnoga grada dolaze u dolinu Zrmanje na team buildinge, izlete na kojima se od službenika očekuje da ujedine socijalna znanja i vještine, kako bi preživjeli u divljini, razvili duh zajedništva, našli koji su među njima vođe i ratnici, a koji su slabići i gubitnici koje bez milosti treba ostaviti ispred pećine da ih zvijeri rastrgaju. Korporacijski psiholozi dosjetili su se ovoga darvinističkog eksperimenta da bi selektirali kadrove, prepoznali i razdvojili trule i zdrave jabuke u svojim uredima.
Ne znam je li od ovoga igdje bilo znatnije koristi, nikad me nitko nije zvao na team building, a i da jest, ne bih se odazvao. Doživljavam se individualcem i otpadnikom i ne čeznem se dokazivati ni u kakvim društvenim grupama. Ako već čitava firma ide u prirodu, radije bih da to bude jedan od onih staromodnih sindikalnih izleta, gdje se jede janjetina, pije graševina u rinfuzi, uz harmoniku pjevaju narodne i starogradske, a u sitnu uru gole žene pretrčavaju hotelske hodnike.
Kod team buildinga na Zrmanji, u surovom kršu koji se još nije ohladio od okrutnog međunacionalnog sukoba, tek jedna stvar mi je bila vrijedna zanimanja - obračun u paint ballu, kad se zaposlenici podijele u dvije vojske i krene ratna igra s puškama napunjenima kuglicama boje. Lokalnom stanovništvu mora da je bilo vrlo bizarno promatrati zagrebačke šminkere u Timberlandovim gojzericama i Gapovim majicama, kako vrebaju šćućureni u grmlju, pognuti pretrčavaju brisane prostore i kotrljajući se po tlu nesmiljeno pucaju jedni na druge. Sve su to, u jednakoj scenografiji, i oni sami činili prije nekoliko godina, ali s pravim oružjem. U njihovom team buildingu nisu se borili art direktori protiv human resource managera, nego Islam Grčki protiv Islama Latinskog, a kada bi te pogodilo, ostao bi ležati.
Ovaj neobični susret zbilje i zajebancije, prave i lažne smrti došao mi je u sjećanje prije dva dana u Benkovcu, gdje sam gostovao na jednom predavanju Centra za mirovne studije, ljevičarskih aktivista što s mnogo poleta i malo para vrijedno obilaze ove nesretne krajeve, pokušavajući ugasiti mržnju koja nesmanjenim sjajem i žestinom još plamti u srcima. Mnogi u Benkovcu skrbno čuvaju tu vatru, pogrešno je nazivajući domoljubljem, i oni su uglavnom beznadni, ali u gradskoj knjižnici upoznao sam i petnaestak bistrih i pristojnih srednjoškolaca za čije se duše vrijedi potruditi. Zbog njih mi je drago da sam došao.
“Već zbog sebe, zbog vlastitog spasenja, trebali biste prestati mrziti”, rekao sam im. “Život će vam biti lakši ako se očistite od toga gnoja. Napokon, što ste vi imali od toga da ste se zakrvili sa svojim susjedima? Unuci Franje Tuđmana vozili su trkaće automobile i širili bankarski biznis, a jedinac Slobodana Miloševića otvorio je diskoteku u Požarevcu. Nijedan od njih nije ni poginuo ni bio ranjen, nisu čak ni ratovali, nego su pametno investirali u mržnju Hrvata i Srba i iz cijelog sranja izašli bogatiji, dok ste vi ovdje izgubili kuće, štale, sjenike, automobile i traktore, ako ste uopće imali sreće da sačuvate živu glavu na ramenima. Što bi se još trebalo dogoditi da shvatite da su vas zajebali?”
Dok sam govorio, jedna je žena iz zadnjeg reda čitavo vrijeme nešto ogorčeno dovikivala, ali poznajući mjesto i okolnosti, rekao bih da sam dobro prošao.
Nakon predavanja sam iz sumorne krševite provincije došao u blistavo osvijetljeni glavni grad, kupio večernje izdanje novina i sjeo u Bogovićevoj. Društvene kronike naslađuju se slučajem splitskog veletrgovca koji je ostavio ženu zbog mnogo mlađe ljubavnice, a tu je i čitava tema tko je sve u otmjenom svijetu bogatih i moćnih, koje mali čovjek gleda s divljenjem i zavišću, učinio jednaku stvar, polovnog karavana, da tako kažemo, zamijenio nabrijanim sportskim modelom u kožnoj minici.
Gledajući njihove portrete, odjednom mi padne na pamet prekrasna podudarnost. Tu je, pod jedan, Željko Kerum, jednom davno vozač kamiona u građevinskom poduzeću. Obogatio se u ratu, nepotvrđeni trač kaže da je prvi ozbiljniji novac stekao prodajući brašno, ulje i rižu iz humanitarne pomoći. Gledam, dalje, Ivana Čermaka. On je prije rata bio vodoinstalater, a onda mu se čudesno posrećilo s naftom. I on, sa smiješnim cigaršpicom u zubima, razdragano grli svoju drugu, reprezentativniju gospođu. Naposljetku, na trećoj fotografiji, sa ženom stoji general Vladimir Zagorec. I njemu je ona druga. Umjesto one koju je imao prije rata, kao skromni geometar, našao je zgodniju i obrazovaniju, koja više priliči bračnoj postelji međunarodnog trgovca oružjem i poduzetnika što zajedno s Kaptolom gradi trgovačke centre.
Shvaćate o čemu vam govorim? Tri obiteljske sreće - tri ratna profitera. Evo, zbog ovoga smo se borili. Zbog ovoga se mrznulo u skloništima. Zbog ovoga su gorila sela i oduševljeno se vikalo: “Obadva! Obadva! Oba su pala!” Zbog ovoga se još uvijek divlje mrzi hrvatska i srpska sirotinja u benkovačkim selima. Dobro, priznajem, ne samo zbog ovoga, ali kada pogledate saldo ratovanja, realno odmjerite dobitke i gubitke, zbrojite što ste imali prije rata, a što imate danas, mnogo nam više ne preostaje. U najkraćem, nesretnici su izginuli i izgubili sve što su imali, da bi se pametnjakovići obogatili na humanitarnoj pomoći, oružju, nafti i cigaretama i, nakon svega, sebi našli mlađeg komada. Pa recite da se to nije isplatilo. Izgubili smo, istina, bosansku Posavinu, ali zato neki danas imaju mnogo veseliji seksualni život.
Sada vam možda zvučim cinično i okrutno, može vam se učiniti da sam bešćutan prema desecima tisuća ratnih žrtava, poginulih, ranjenih, udovica i siročadi, ali gospodari rata, uvjeravam vas, za njih su imali mnogo manje poštovanja i ljudske sućuti. Ljudi što su ginuli i kuće što su gorile za njih nisu bili ni pravi ljudi ni prave kuće. Bio je to samo biznis, dvije velike korporacije namjerile su se jedna na drugu. Cijela ona krvava strahota bila je upravo kao neki team building.