Uprava nedavno otvorenog trgovačkog centra u Splitu naumila je naplaćivati parkiranje zaposlenima: mjesečna bi pretplata svakoga stajala četiri stotine kuna. Genijalni se zločinački um nepoznatog menadžera dosjetio kako imati zajamčenu i stalnu dobit i bez mušterija. Čak da nitko ništa ne dođe kupiti, kapnut će štogod od blagajnica i čistača koji do dalekog splitskog predgrađa, slabo dostupnog javnim prijevozom, ne mogu bez osobnog automobila. Samo za smještaj njihovih trošnih kanti uzimat će im 4800 kuna godišnje.
Zaigrajmo se na trenutak s brojkama. Ako pretpostavimo da blagajnice i čistači zarađuju 3200 kuna mjesečno, a riječ je, znate i sami, o realnoj, možda i optimističnoj pretpostavci, ispada da će oni mjesec i pol godišnje raditi jedino da bi imali gdje parkirati kad dođu na posao. Cijelih četrdeset pet dana, u mučnim desetsatnim smjenama u prostorima bez svježeg zraka i danjeg svjetla, pogrbljeni će slagati gajbe kivija i luka i kutije deterdženata, kukuruznih pahuljica i mačje hrane, samo da plate najam šest kvadrata motornim uljem zamrljanog asfalta u podzemlju trgovačkog centra.
Pa, svaka čast! Klanjam se, sluga pokoran! Kapitalistička govna otkrila su još jedan, ljudskom rodu dosad nepoznat način ponižavajućeg izrabljivanja proleterskih nikogovića i ništarija.
Kad gledate čudovišnu, upravo patološku grabežljivost poslodavaca, gotovo se nezamislivim čini da je jednom bilo vrijeme kad su šefovi radnike cijenili kao sebi ravne, kad radnici nisu bili kao danas, umorni i prestrašeni, ušutkani bijednici, već su imali niz prava i povlastica. Da dođete u trgovački centar na splitskoj periferiji i proleterskim ništarijama u samoposluživanjima i dućanima cipela krenete opisivati kako su njihovi kolege prije samo nekoliko desetljeća imali čitav sat za pauzu i topli obrok u menzi, i punu liječničku zaštitu, i plaćeno bolovanje i godišnji odmor, i da su po pristupačnoj cijeni, za smiješne pare, ljetovali u radničkom odmaralištu, a zimnicu povoljno kupovali na otplatu preko sindikata, i da su od poduzeća dobivali stanove, i da su se u poduzećima izdavale novine, i da su poduzeća imala planinarska društva, pjevačke zborove i tamburaške orkestre... danas to ne bi zvučalo čudnije nego da pričate kako su izvanzemaljci sagradili egipatske piramide.
Osim toga, siromasi zaposleni u trgovačkim centrima za tri tisuće mjesečno zacijelo vas ne bi ni htjeli slušati. Oni su ljudi jednostavnih, niskobudžetnih egzistencija i skromnih očekivanja, nisu bili osobito pozorni u školi niti se trudili steći nekakva specijalizirana, bolje plaćena znanja i vještine, i kao takvi, statistika je neoborivo utvrdila, često su iskreni hrvatski domoljubi i odani glasači nacionalističkih stranaka, u velikom postotku zaokružuju HDZ i HČSP i slične. Oni ne trpe jugoslavenska i komunistička propagandistička sranja o radničkim pravima. Upitate li ih gdje je McDonald’sovo radničko odmaralište ili koji su na listi za stan u Intersparu, s patetičnom će vam mrzovoljom odgovoriti: “Nemoj ti meni, kume, o Jugoslaviji i socijalizmu i olovnim vremenima kad se nije smjela pjevati Lijepa naša”.
A “Lijepa naša” se, uzgredno kazano, uvijek smjela pjevati. “Lijepu našu” u socijalizmu ste mogli čuti baš svakog božjeg dana, točno u ponoć na Radio Zagrebu. Nevolja je, kako se čini, samo da su mnogi išli ranije leći.
Svejedno, radnička prava i neobične povlastice poput beskrajnih pauza, plaćenog godišnjeg, besplatnog prijevoza na posao ili pohanog oslića s krumpirovom salatom u radničkom restoranu uspješno su zaboravljeni, riječ je o sivim okaminama jednog izgubljenog doba. To više ne postoji. Ili, dobro, može se naći još samo na jednom mjestu, na Markovom trgu u Zagrebu, u najvišem zakonodavnom tijelu RH. Šaljivim slučajem, upravo u tjednu kad su se zaposleni u splitskom trgovačkom centru pobunili kako ih pohlepni poslodavci deru za parkiranje, javnost se uznemirila da saborski zastupnici, pokraj obilatih, redovnih i sigurnih plaća, uživaju u rijetkim milostima poput dodatka za stanarinu i odvojeni život.
Ovo posljednje meni senzacionalno zvuči - “Odvojeni život”, kao naslov nekakve egzistencijalističke drame. “Odvojeni život” mogao bi biti esej Milana Kundere ili roman Pascala Brucknera, ali u radnom zakonodavstvu kapitalističkih zemalja ne znači ništa. Kapitalistički poslodavci ne bi vam dali ni dvadeset pet centi za činjenicu da vi zbog posla ne viđate najbliže. Dodatak za odvojeni život u Americi nemaju valjda ni astronauti koji mjesecima jedu dehidrirane obroke u hladnom svemiru nekoliko tisuća milja od kuće. Ali, u našem parlamentu su ga svi uzimali. Nostalgične, domotužne kune koje su ublažavale čežnju za zavičajem i milim ljudima primali su i mnogi koji nisu imali nikoga, ni žene ni đece, i neoženjeni zastupnici i neudane zastupnice, usidjelice, udovci, stare momčine, čak i svećenici.
Brstili su tako naši narodni poslanici za odvojeni život, za prijevoz i stanarinu, kljucali dnevnice i klopali za beznačajan novac subvencionirane mahune i faširance u podrumskoj menzi Sabora, i lijepo su mogli uštedjeti od toga, gotovo da i ne pipnu plaću. Goran Vojković u jednom je tekstu na Indexu bistro uočio kako su zastupnici blagoslovljeni skupom povlastica koji je usporediv možda samo s povlasticama uglednih i moćnih članova Vrhovnog Sovjeta. U neoliberalnom svijetu kojemu želimo pripadati ništa se slično ne da vidjeti. Pojava je zaista tvrdokorno, neiskorjenjivo socijalistička.
Neobično je to, zagledate li se pomnije. Dvadeset pet godina ovdje su se radnička prava jedna za drugim gasila, raspuštala su se planinarska društva, zborovi i orkestri u poduzećima, zatvarane su radničke menze i ruskim kriminalcima prodavana radnička odmarališta, u prah je smrvljena čitava socijalistička i jugoslavenska privredna, društvena i politička paradigma, a za tu je preobrazbu najzaslužniji Sabor. Stotinama novih zakona i uredbi zastupnici su nam raskinuli do jednu vezu i s nekadašnjom državom i sa životima kakve smo nekada živjeli, ali istodobno se na Markovom trgu, u samom Saboru, živi kao u nekom prozirnom mjehuru. Vrijeme se tu zaustavilo, ništa se nije promijenilo od Jugoslavije, kad se u plavim omotnicama samoupravljačima dijelio čuveni K15, regres za godišnji odmor.
Kako bi i očekivali, nije to lako gledati obespravljenom proletarijatu iz periferijskih trgovačkih centara, koji po novome mora i parkiralište plaćati, ali dobro, i proleterskim je nikogovićima jedna povlastica ostala. Baš ih briga, oni će gurnuti prst u uho i pjevati “Lijepu našu”.