To postane kao nekakva lozinka elite, ubaciti negdje u rečenicu target, core business ili human resources, a primijetite li kako za svaku tu riječ ili izraz već postoji sasvim dobra hrvatska riječ ili izraz, promašili ste bit.
Nove se riječi prvenstveno ne uzimaju zbog njihovog značenja, već zbog prestiža. Razmetanje engleskim našim snobovima treba da bi se osjećali boljima od drugih. Human resource zvuči pobjednički. Kažete li target, sugovornik će shvatiti da vi niste nekakav proleterski šuft i šuša. Slatko i uspaljujuće je tako govoriti. Poslušate li pozornije, uhvatite nekad jedva čujni drhtaj i uzdah u njihovim stranim jezičnim ukrasima. Izgovarajući core business, tip je upravo ejakulirao u čiste Calvin Kleinove bokserice.
Jedna takva riječ, u strahovitom naletu unatrag posljednjih nekoliko mjeseci, je outsourcing. To je nešto što svi moraju imati. Must have, ako vam je tako lakše. Bolje ti se roditi bez one stvari, nego bez outsourcinga. Da Sin Božji danas na magarcu uđe u Jeruzalem, za njim ne bi vikali “Hosana! Hosana!”, već “Outsourcing! Outsourcing!”
Najpodlija smicalica
Svetogrdno je prevoditi tako lijepu riječ, ali ću to ipak učiniti. Outsourcing je vanjska usluga. Umjesto da nekoga drži na stalnoj plaći, pa ga taj i gnjavi s porezima, mirovinskim i zdravstvenim osiguranjem i, povrh svega, drsko prijeti sindikatom, poslodavac jednostavno uzme nekoga jeftinijeg, sa strane, bez obaveza, diskrecija zajamčena. Ilustracije radi, ako ste oženjeni lijenom i jezičavom ženom, koja nije čak ni osobita kuharica, i shvatite kako vam svakodnevna muka s njom nije vrijedna nekoliko minuta neredovite i mrzovoljne ševe, te se odlučite razvesti i pošteno plaćati prostitutku koja će dolaziti jednom tjedno, napraviti posao i nestati iz vašeg života, moglo bi se reći da ste vi outsourcali seksualne usluge.
Našlo bi se vjerojatno i šaljivijih primjera za ovo, ali stvar uopće nije šaljiva. Dapače, outsourcing je možda najveće zlo današnjice, jedna od najpodlijih, najdemonskijih smicalica kojih su se dosjetili neoliberalni šupci. Mnogi su zbog toga u Americi izgubili poslove. Tisućama i tisućama nesretnika banke su zaplijenile automobile i domove jer su zatvorene tvornice u Michiganu i West Virginiji i proizvodnja outsourcana u Kinu, Guatemalu ili Meksiko. A pritom se, naravno, ni Kinezi, Guatemalci i Meksikanci nisu naročito usrećili. Njih su i uzeli jer su kao Doris Dragović. Malo im za sriću triba.
Outsourcing je, u najkraćem, ropska eksploatacija Trećeg svijeta, s posljedicom potpunog uništenja domaćeg gospodarstva, a sve zato jer je gramzivim chief executive officerima neugodna i pomisao da se odreknu nula cijelih četiri posto zarade.
Teško je pojmiti što je u ovoj gadosti privuklo naše ekonomske genijalce, ali u boljim zagrebačkim lokalima danas je otmjeno i hoh teoretizirati o outsourcingu, pa i među ministrima. Svima u Vladi RH to je super ideja. Razbacuju se neštedimice svojim poznavanjem neoliberalnih običaja, premda u znatnoj većini s neoliberalizmom nemaju baš nikakvog iskustva, radni su vijek proveli u ugodnim, suhim i grijanim kancelarijama državne uprave, ni pedeset lipa nisu zaradili na slobodnom tržištu proizvoda i usluga, a ako se koji i osmjelio povući kapitalističkog mačka za rep, u pravilu je propao kao poljoprivredna ljekarna Tihomira Jakovine.
Istina, hrvatski ministri ne bi outsourcali nešto veliko, u Kinu ili Guatemalu, jer za internacionalne, prekooceanske podvige, na kraju krajeva, i ne uzimaju takve tukce i šeprtlje. Oni bi se igrali s nečim manjim, lokalnijim, a najbolje što su smislili je da najure pomoćno osoblje iz državnih i javnih ustanova, podijele otkaze čistačicama, kuharicama, vozačima, domarima i portirima i uzmu nekoga izvana, nekoga kome neće plaćati zdravstveno i mirovinsko, da im kuha, čisti, vozi i mijenja žarulje. Neviđena bi se ušteda državnog novca time, kažu, postigla. Bez toga se zapravo ne možemo ni nadati izlasku iz recesije. Nema u ovoj zemlji sreće dok iz zabočkog doma zdravlja ne izbacimo Jožu sa šrafcigerom i Baricu s kantom i metlom.
Sindikaliste je prije nekoliko dana razbjesnio taj naum, te su čak najavili referendum da se u zakon ugradi zabrana outsourcinga, i s njima se teško ne složiti, pa i ako vas sindikalni pametnjakovići iz državnih i javnih institucija koji put znaju iživcirati. Planirati budžetske uštede oduzimanjem redovnih prihoda i mirovine čistačicama koje zarađuju tri tisuće mjesečno, a koje su često nekvalificirane i ostarjele i nakon otkaza ih nitko više neće zaposliti, zaista je duboko odvratno.
Ljubav prema čistačicama
Možda sam sentimentalni socijalist, ali drage su mi čistačice. Još kao sasvim malog, u prvom osnovne, moji su me poučili da uvijek pozdravim tete u plavim kutama što su u dnu školskog hodnika, u malim čajnim kuhinjama bez prozora, pile tursku kavu iz rasparenih i okrhnutih šalica. I premda su nekad one znale biti zastrašujuće, smrzla bi vam se krv u žilama kako bi se zaderale ako si blatnjavim čizmicama prošao svježe oribanim podom, bile su krasne žene kojima dugujem zahvalnost. Nebrojeno puta su me spasile, pronašle moj kišobran i papuče, koje sam ja, kao rijetko smušen i rasijan mališan, najmanje jednom tjedno gubio.
Uzgredno, prije nekoliko godina imao sam vedru zgodu sa školskim čistačicama. Došao sam zbog sina, ne pamtim više zašto, i besciljno lutao pustim hodnikom čekajući da završi sat, kad mi je na jednom zidu pogled pao na obavijest ravnatelja kako Dan planeta Zemlje svi nastavnici moraju obilježiti prigodnim predavanjem o brizi za okoliš i važnosti sortiranja otpada. Opazivši kako je gospon ravnatelj, u razmjerno kratkom tekstu, demonstrirao upravo raskošnu nepismenost, izvadio sam kemijsku iz džepa i na margini mu složio kratko pisamce u kojem sam uljudno nabrojio sve njegove gramatičke i pravopisne greške, ali na kraju, kad sam se htio potpisati, kemijska mi je iznenada izdušila i nikakvom je trešnjom ni hukanjem u vrh nisam mogao oživjeti. U to me je netko lagano kucnuo po ramenu. Iza leđa su mi, vragolasto se smiješeći, stajale dvije čistačice. Jedna mi je ljubazno pružila svoju kemijsku da završim.
Elem, da se vratim, zbilja je neljudski i nekršćanski prijetiti otkazom prepadnutom pomoćnom osoblju što za male pare radi svoj jadni posao. Zar ministri ne shvaćaju kako je gnjusno i gadljivo kad netko pokazuje mišiće sirotinji? Ako su već baje, neka se pokušaju zamjeriti veteranima Četvrte gardijske brigade. Žele li stvarno rezati troškove, zašto ne bace na ulicu svu onu partijsku boraniju što su je nepromišljeno navukli po kancelarijama?
Menadžerska frazeologija
Ali, o tome je valjda uzaludno govoriti. Jer, vidite, ti koje uzbuđuje mondena engleska menadžerska frazeologija, oni vjerojatno ne pozdravljaju čistačice. Ti snobovi, opterećeni svojim klasnim sranjem, prođu kraj žena u plavim kutama kao kraj turskog groblja. Njih mame i tate nisu učili da svakome moraš poželjeti dobro jutro jer je svako ljudsko biće jednako vrijedno i nijedan pošteni posao nije sramota raditi.
I na kraju, ako već Vlada RH srčano i zdušno navija za outsourcing, ja se mogu sjetiti samo jedne prilike u kojoj bi to bilo pravedno učiniti, a ni narod se, vjerujem, ne bi bunio. Poslušajte ovo, svidjet će vam se. Idemo outsourcati Vladu RH, povjeriti upravljanje državom vanjskom servisu. Iz Belgije, Norveške ili, štatijaznam, Danske uzeti nekog obrazovanijeg, iskusnijeg i pristojnijeg premijera i ministre. Mnogo je dobrih razloga za to. Umjesto Zorana Milanovića, kojega do podne baš i ne viđaju na poslu, a popodneva provodi u restoranu Tač, jeftinije bi bilo angažirati jednog bistrog i okretnog stranca, koji bi jednom do dvaput tjedno sletio na Pleso, skoknuo do Banskih dvora i na brzinu pomeo i pobrisao.
Plaćati poreze, staž i socijalno Zoranu Milanoviću i njegovom jadnom ministarskom stadu za državne je financije mnogo veće opterećenje od poreza, staža i socijalnog portira i čistačica u vrtićima i muzejima. To bi bio pravi izazov Vladi RH. Upitati ih jesu li spremni outsourcati sami sebe?
Ako nisu, neka se outsourcaju u krasni...