U mom selu, u Donjem Prološcu kod Imotskog, narod puno voli čitati. Nema kuće bez velike biblioteke. Gradi li tkogod kuću, to mu je najvažnija prostorija. Prije nego zamisli i kuhinju, i kupaonicu, i špajzu, i spavaću i dječju sobu, domaćin gleda gdje će složiti onih stotinjak hiljada omiljenih naslova koji su mu ostali nakon što je višak od pola milijuna manje dragih teška srca razdijelio rodbini i prijateljima ili dao u reciklažu.
Dođeš li mu u goste, on u ćošku kod čađavog špahera čita Faulknera, žena pod dekom na kauču Kafku, stariji sin se mršti nad Robertom Musilom, mlađi zadovoljno cokće gutajući Amosa Oza, kći ne može pustiti iz ruku Balzaca, zet obožava Brechta, a unuci se otimaju za Shakespeareove tragedije. “Gledaj ti koze”, kaže svekrva podrugljivo pokazujući nevjestu, a znate kako svekrve znaju biti zlobne, “u njizi se u Gornjin Vinjanin samo kaubojski romani čitali. Da se u nas u Proložac nije udala, ne bi ni znala za Buddenbrookove.”
Briškula i trešeta
Dok se u drugim selima navečer u gostionicama očijuka s konobaricama ili igra briškula i trešeta, pljeskaju masne igraće karte o stolove, kuckaju biljarske kugle i pijukaju aparati za poker, a u nas je potpuna tišina. Seljaci svaki sa svojom knjigom odsutno piju gemište i potežu iz pive, cigarete im se gase na pepeljarama jer oni ne mogu odvojiti pogled od štiva. “O, prčin ti mater blesavu!” opsuje samo netko nehotice kad junak Alberta Camusa ubije onoga Arapina, a drugi ga prijekorno pogledaju preko knjige i s prstom preko usana zašište: “Ššššš!”
Zadnji put da se netko u nas u Prološcu u birtiji potukao, ali baš ozbiljno, s razbijenim glavama, pola metra staklene srče i uništenim inventarom, bilo je kad je jedan Radeljić jednom Maršiću o Turgenjevu rekao da je, citiram prema policijskom zapisniku, “pičkin dim za Tolstoja”. Goru mu uvredu zapravo nije mogao reći. U njih Maršića već tradicionalno, takoreći racom, svi vrlo poštuju Turgenjeva.
U nas u Donjem Prološcu muškarci jednom rukom režu grabovinu motornom pilom, dok drugom ispred lica drže Andrićevu “Travničku hroniku”. Žene trijebe slanutak ili čerupaju kokoši analizirajući Steinbeckove “Plodove gnjeva”. Kad se ono išlo raditi u Njemačku, jednog su se Božića gastarbajteri vratili oduševljeni Günterom Grassom.
S proljeća u polju, u vinogradima i na njivama, gotovo nitko ništa ne radi. Krenu moji zemljaci zorom okopati loze ili posijati kukuruz, ali prvo legnu u visoku travu pod jablanove, kontajući kako će pročitati dvadesetak stranica, tek da ih želja mine. Onda se, jasno, zaborave i sunce se visoko podigne, podne s crkvenog tornja zvonko tuče, a oni još s Murakamijevom “Norveškom šumom” u rukama.
“Kakav je?” upita ih netko sa susjedne njive.
“Onako, neloš”, odvikne mu ovaj zdvojno. “Draža mi je ‘Južno od granice, zapadno od sunca’.”
“Daćeš mi ga kad završiš.”
“Oću kurac! Zadnji put kad san ti zajmio Šolohova, dvi godine mi ga nisi vratio, i još si mi ga nečista i iskidana donio ko da si ga ćuki bacio.”
Loše posljedice
Nema, da vam dulje ne opisujem, na čitavom svijetu sela u kojem se lijepa književnost cijeni više nego u momu, ali to, kako ste u prethodnim pasusu već mogli naslutiti, ima i loših posljedica. Loze su se osušile, kukuruz propao, krumpir istrunuo. Većina zemlje više se ustvari i ne obrađuje, nego leži zarasla u draču i korov. Pa i u Frankfurt na bauštelu se mnogo rjeđe ide, a njemački penzioneri jedan po jedan tiho putuju na seosko šamatorje. Osim toga, zatvorene su i vinarija, i farma pilića, i tvornica rublja i pogon za proizvodnju nekakvih metalnih dijelova. Sva je privreda u kraju krepala, ništa osim šverca i sportskih kladionica tamo nije ostalo. Da čitavo mjesto naopako izvrneš, ne bi valjda ni pedeset kuna iz njega istresao.
Knjige su im došle glave
U jednu riječ, čitanje ih je uništilo. Knjige su im došle glave. Ne može se u Hrvatskoj živjeti od književnosti, primijetila je bistro Branka Kamenski u emisiji “Pola ure kulture”, no u Donjem Prološcu je, čini se, nitko nije gledao. Oni su, budale, čitali dok je njihov svijet propadao i istom prije nekog vremena, kad su zaklopili korice, zapanjeno su shvatili da nemaju gaća na guzici, da su siromašni, opljačkani i prevareni.
Književnost i književnici krivlji su više od ičega i ikoga drugoga što ljudi u mome selu bijedno životare s gastarbajterskim penzijama, da su im iskopčali struju, a krov im prokišnjava, što ženi ne mogu napraviti zube, a djeci kupiti sendvič na velikom odmoru, da su im automobilske gume ćelave, a limarija sagnjila od hrđe, i zbog toga se prije nekoliko dana, kad su vijećali koga će tradicionalno spaliti na Pokladni utorak, nisu mnogo premišljali. Slamnata lutka Krnje, princa karnevala što utjelovljuje sve njihove nesreće, morala je imati lice nekoga tko piše knjige, a zgodna je okolnost da su u selu imali jednoga takvog.
Knjige, đavo ih odnio, kontali su u Prološcu svijajući i zavarujući željeznu konstrukciju u garaži, natežući platno i oblikujući Krnjino lice prema mom licu. Ja i moje ušljive knjige i moji prokleti novinski članci upropastili smo jedno bogato i sretno mjesto, kazali su primičući baklju lutki, a onda plesali i cerekali se kao demoni plešući oko lomače.
I meni to, po duši govoreći, nije bilo mrsko. Ako sam ih nekako zajebao, neka sam. I opet bih. Pa i da me još jednom spale, nema veze, lijepo ću se ogrijati. I neću se ni potruditi objašnjavati im kako za njihove očajne i uboge živote ja zaista nisam ništa krivlji od Tolstoja, Turgenjeva, Andrića, Steinbecka, Harukija Murakamija ili Mihaila Šolohova.