KLASA OPTIMIST

ANTE TOMIĆ Zašto u Saboru nije prošao prijedlog da se jedan skromni iznos izdvoji za gladne

Luka Gerlanc / CROPIX

Opozicijski zastupnik predložio je da se iz državne blagajne u idućoj godini odvoji jedan, čak i ne osobito velik iznos za obroke siromašnoj školskoj djeci, ali prijedlog nije prošao glasanje. Vladajuća ga je većina, s izuzetkom tek jednog neustrašivo suzdržanog esdepeovca, potopila. Milanović i njegovi pokazali su napokon mišiće pravim protivnicima, nekome njihova uzrasta. Mališanima iz osmoljetke.

Nije to, uostalom, ni bila nekakva ozbiljna parlamentarna bitka s bijesnim optuživanjem, vrijeđanjem i ruganjem, na rubu fizičkog incidenta. Mnogo zastupnika tada uopće nije bilo u dvorani. Znate li gdje su bili? Ja ću vam reći. Naši politički predstavnici nisu se trudili oko jeftinih, subvencioniranih obroka za školarce jer su upravo u to vrijeme klopali vlastite jeftine, subvencionirane obroke u saborskom restoranu. Noževima su spretno komadali meso i brzo žvakali, odlučni da ni sa kime neće dijeliti svoj objed za dvanaest kuna.

Sol zemlje

Poželite li, kao što sam ja poželio, da ste se našli tu, kod stola za kojim je blagovao takav jedan ugledni, mudri i pošteni zastupnik, cijenjeni član zajednice, sol ove zemlje, i da ste ga rukom zgrabili za mesnatu šiju, lice mu nabili u dinstani grašak i pire i rekli: “Evo ti! Jedi! Nažderi se, marvo!”

Kad su se prije nekog vremena u našim novinama nastavnici jedne slavonske osnovne škole ispovjedili kako ih učenici moljakaju za hranu, svakoga je pristojnog u ovoj zemlji to potreslo, užasnulo i posramilo. Riječ je, bez konkurencije, o najužasnijemu od bezbroj užasnih načina na koji neimaština može poniziti čovjeka. Kojem se god bogu molite i za koju god stranku glasate, gladno dijete će vam slomiti srce. Ako vas takvo nešto ne potrese, prestravi, zasrami, ponizi i slomi vam srce, onda ste naprosto sociopat.

Sedamdesetak takvih gadova, kakvi valjda postoje samo u političkim partijama, zainatilo se protiv ručka za djecu iz socijalno ugroženih obitelji, a nije to, nažalost, usamljen slučaj. Predstavnici vlasti sve se češće ponašaju kao bezobzirni moralni idioti. Ministar financija na televiziji je siromašne nehajno nazvao špekulantima, koji su se, kao, zaigrali preko svojih mogućnosti i pravo im budi da su danas kažnjeni, da im banke blokiraju račune, otimaju namještaj i televizore i izbacuju ih iz stanova. Država je, misli ministar, u tome savršeno nedužna, država nije odgovorna ako je banka nekoga ogulila zelenaškim kreditom koji je u devet godina došao tri puta veći, kako je pismom na društvenoj mreži ministru Lalovcu inteligentno objasnila jedna samohrana majka što se 2005. zadužila na dvadeset jednu tisuću eura, a sada duguje šezdeset šest, država nije obavezna zaštititi svoje građane od nepravde i nasilja, država je tu da... pa, ne znamo, ustvari, zašto.

Bijedni argumenti

Vlast koja za svoj neuspjeh okrivljava narod nije bolja od silovatelja koji se brani da su sve žene drolje. Nakon tri izgubljene, jalove, kukavno potraćene godine esdepeovci sve češće posežu za takvim bijednim argumentima, neodgojeno i nezahvalno upiru prstom u ljude koji su ih izabrali. Jedna lijena, rastrošna i glupa vlast vlastite podanike naziva lijenim i rastrošnim glupanima. Oni su im postali glavni neprijatelji, ti neodgovorni špekulanti, ti obijesni idioti, ta nerazumna čeljad koja troši više nego što zarađuje, objašnjava Zoran Milanović uslužno točeći suradnicima iz šeste, upravo pristigle butelje Krauthakerova sivog pinota, dok se zimski mrak lagano spušta na krošnje hrastova prekoputa restorana Tač.

Blistavi plan

Tu su valjda i zamislili svoj novi, blistavi plan, da se više ne zamaraju uzrocima, već da napadnu posljedice ekonomske krize. Umjesto da se bore sa siromaštvom, oni će udariti protiv siromašnih.

Čitali ste možda u novinama prije nekoliko dana o najavljenoj reformi socijalne skrbi, koja se perfektno slaže s uskraćivanjem subvencioniranih ručkova školskoj djeci i Lalovčevim tvrdnjama o kreditnim špekulatnima, koja je cijela u duhu borbe protiv siromašnih i divne neoliberalne istine kako su sve to neradnici i paraziti koji su više ili manje sami krivi za svoju nesreću. Primjetilo se tako da je novac od socijalne pomoći što ga neke obitelji dobivaju veći od iznosa koji bi zarađivali da se netko od njih zaposli. I da ta pojava, prirodno, jel’te, destimulira ljude da rade. Drznicima se, mamicu im njihovu, više isplati povazdan gledati turske serije češkajući jaja na kauču nego da se trgnu, uzmu čitati oglase i nađu nekakav posao kojim će pošteno zarađivati za sebe i svoju djecu.

I sad je država zamislila da im radikalno sreže socijalna davanja, a svi će se neobrijani i raščupani socijalni slučajevi redom, preko noći, uljuditi i zaposliti. Jer, posla, Bogu hvala, ima. Popunit će do jedno od onih nekoliko stotina tisuća radnih mjesta što ih je Vlada Zorana Milanovića otvorila. U blagoj i sunčanoj poduzetničkoj klimi, u gospodarskom procvatu kakav je SDP napravio, naći će se kruha za svakoga.

Ovo je, ispravno ste primijetili, ironija.

Upravo kao što je nešto ironičan i Milanovićev pokušaj da ljude potakne da rade. Kako bi, zaboga, on, ili Branko Grčić, ili Boris Lalovac, ili Arsen Bauk, ili itko od te tragikomično neuspješne bande nesposobnjakovića i ljenguza, ijedan iz te najgore vlade u kratkoj povijesti hrvatske državne samostalnosti, ikome mogao biti svijetli uzor marljive, savjesne i društveno korisne osobe?

Izdvajamo