U ponedjeljak 29. listopada iz tiska izlazi drugo izdanje knjige '1941. - godina koja se vraća'. Prvo izdanje, koje je objavljeno u veljači 2007., pobudilo je veliku pažnju javnosti i rasprodano je u izuzetno kratkome roku. Drugo izdanje identično je prvome, osim što je autor unio znatne dopune u poglavlju pod naslovom 'Appendix o partizanima i komunistima'. Dio tih dopuna, koji se odnosi na događaje iz svibnja 1945., uz autorovu suglasnost prenosimo u našem listu, s uvjerenjem da je dijelom riječ i o nekim novim saznanjima (autor u knjizi opširno citira izvore podataka) koja bacaju jasnije svjetlo na jedno od traumatskih razdoblja naše novije povijesti.
- Svibanjski dani 1945. većini su stanovništva propale NDH donijeli oslobođenje od ustaškog terora i kraj ratnih patnji; jednom ne baš neznatnom dijelu naroda donijeli su nova stradanja i poslijeratne patnje, pa se u žargonu tih slojeva svibanj 1945. još i danas umjesto "oslobođenje" naziva "pad" ili "prevrat". Antifašistička vojska i politika pod komunističkim vodstvom znala je pobijediti u ratu, ali nije umjela biti mudar pobjednik u miru. Poslijeratnu vladavinu započela je zločinom koji je s vremenom dobio kodno ime "Bleiburg i Križni put". To traumatsko mjesto novije hrvatske prošlosti direktna je posljedica godine 1941, pa ću mu posvetiti nekoliko narednih, malo podrobnijih natuknica, s uvjerenjem da se ne može zaključiti razmatranje o godini 1941. bez spomena i na godinu 1945, kao što se ni godina 1945. ne može objasniti bez njenih korijena u godini 1941.
- Od 9. do 14. svibnja odvijala se prva etapa "Bleiburga" koja je obilježena stihijskim osvetništvom. Njemačka je kapitulirala, rat je gotov, nigdje se u Europi više ne puca, samo vojska NDH još vodi rat poslije rata. Kroz sjevernu Sloveniju probija se prema austrijskoj granici, zajedno s velikim dijelovima armijske grupe E njemačkog Wehrmachta, sa slovenskim belogardistima, crnogorskim četnicima i manjim grupama nedićevaca, ljotićevaca i muslimanskih legionara.
Vojsku NDH predvode veteranske ustaške jedinice na čelu s Maksom Luburićem i Rafaelom Bobanom; pljačkaju, ubijaju, žare i pale po slovenskim kmetijama i selima sjeverozapadno od Celja i odbijaju položiti oružje Jugoslavenskoj armiji "iz straha da će partizani s njima postupati jednako kao što su oni prethodne četiri godine postupali prema partizanima i propartizanskom civilnom stanovništvu" (Jozo Tomasevich).
Vojsku prati mnoštvo rodbine i drugih civila, masa od više desetaka tisuća, možda i blizu stotinu tisuća ljudi. Šest divizija Treće jugoslavenske armije, 14. slovenska divizija, nekoliko slovenskih partizanskih odreda i snažan motomehanizirani odred 4. armije imaju naređenje prepriječiti put gomili raznorodne vojske i civila. Dolazi do teških borbi sjeverozapadno od Celja, na području Mislinja - Slovenj Gradec - Dravograd - Prevalja.
Prema izvještaju štaba Treće armije u tim su borbama poginula 142, ranjena 374 i nestalo je 55 njenih vojnika i oficira; tome treba dodati ništa manje gubitke slovenske divizije i lokalnih odreda, pa ukupne partizanske žrtve u danima od 9. do 14. svibnja treba računati na oko 1000 mrtvih i ranjenih.
Istovremeno, u rubrici "neprijateljski gubici" izvještaj štaba Treće armije bilježi 25.000 ubijenih i 4000 ranjenih. Svojim nerazmjerom brojke govore same za sebe: ubijani su zarobljenici, masovno. Bila je to orgija osvetničkog gnjeva. Ratni zločin nad ratnim zarobljenicima kojemu nema moralnog, političkog ni pravnog opravdanja, ali obzirom na okolnosti nije nerazumljiv. Trećoj armiji i slovenskim partizanima ginuli su vojnici od ruku neprijatelja koji je četiri godine nemilosrdno harao po cijeloj zemlji i ne prestaje pucati još ni sada, kad posvuda već vlada mir.
- Vlastoručno pisanom depešom od 14. svibnja Vrhovni komandant J. B. Tito naređuje svim nadležnim štabovima da obustave ubijanje zarobljenika. Zahtijeva poštivanje Ženevske konvencije, na koju je Generalštab JA upozoravao već u opširnom naređenju o postupku prema zarobljenicima od 3. svibnja. Titovo naređenje nije sročeno osobito oštro, jer se ne traži istraga ni kažnjavanje dotad počinjenih ubijanja, ali naredba o prestanku likvidacija narednih nekoliko dana uglavnom je bila poštivana. U to su vrijeme isturene jedinice Jugoslavenske armije u Koruškoj bile u gotovo svakodnevnom kontaktu s jedinicama 5. korpusa britanske 8. armije, što je bar dijelom također utjecalo na spomenuto Titovo naređenje i na discipliniranije ponašanja jugoslavenske vojske.
- Velika bitka na prilazima austrijskoj granici, oko Dravograda i Prevalje, kulminirala je 13. i 14. svibnja. Na čelu vojske NDH bitku vode ustaški veterani Crne legije, Ustaške obrane i Poglavnikova tjelesnog sdruga, kojima je proboj do britanskih jedinica u Koruškoj jedina preostala nada da će spasiti žive glave. Na drugoj su strani brojno vrlo jake, ali najnovijom mobilizacijom borbeno razvodnjene vojvođanske, slovenske, slavonske i istočnobosanske jedinice JA, gdje vojnici u atmosferi svršetka rata jedva čekaju da se napokon prestane pucati i da krenu svojim kućama. Pozadi ustaške čelne grupe polako se valja nepregledna masa umornih domobrana u prnjavim uniformama i domobrana prisilno presvučenih u ustaške odore, nedavno mobiliziranih dječaka i trećepozivaca, izgladnjelih i preplašenih civila - 60 km duga kolona po kojoj se pod nemilosrdnom artiljerijskom vatrom 17. istočnobosanske divizije JA širi dešperacija.
U noći sa 13. na 14. svibnja čelne ustaške jedinice vještim zaobilaznim manevrom i snažnim prepadom probijaju položaje 51. vojvođanske divizije oko Dravograda te dolinom rijeke Meže, preko Prevalje i Poljane, otvaraju put prema austrijskoj granici. Do jutarnjih sati 15. svibnja oko 30.000 vojnika NDH, pretežno ustaša, s relativno malim brojem civila, probilo se do prostranog polja na prilazima Bleiburgu, napokon suočeni s jakim snagama britanske vojske. Znatno manji dio ustaških prethodnica, možda oko 2500 vojnika i časnika, probio se preko austrijske granice nešto istočnije, kod Lavamünda, i predao se britanskim jedinicama na putu prema Wolfsbergu. Slovenska 14. divizija na cesti između sela Poljane i Bleiburga presjekla je 15. svibnja daljnje povlačenje najvećem dijelu vojske NDH i pratećih civila, pa je tako glavnina kolone ostala opkoljena i raspršena na slovenskoj strani, na prostoru od Celja do obala Drave i Meže.
- Na pregovorima u blajburškom dvorcu 15. svibnja britanski brigadir T. C. Scott, kao predstavnik štaba 5. korpusa, odbio je prihvatiti predaju koju su mu u ime vojske NDH ponudili general Herenčić i pukovnik Crljen. Protivno ustaškim očekivanjima, brigadir Scott tretirao je ustaške delegate vrlo grubo, kao predstavnike vojske koja je četiri godine ratovala protiv saveznika i, protivno svim ratnim pravilima, nastavila ratovati nakon opće kapitulacije koju je 8. svibnja Vrhovna komanda Wehrmachta potpisala uime svoje vojske i "svih snaga koje su pod njemačkom dominacijom". Britanski brigadir naredio je ustaškoj delegaciji da prema potpisanim međusavezničkim sporazumima vojska NDH položi oružje savezničkim snagama s kojima je neposredno ratovala, tj. Jugoslavenskoj armiji, s ultimativnim rokom za kapitulaciju u trajanju od 1 sat i 20 minuta.
U tom kratkom roku više tisuća ustaša koji su se osjećali najugroženijima razbježalo se po obližnjim koruškim šumama i mnogi od njih spasili su glave i domogli se života u emigraciji. Manja grupa na čelu s Luburićem probila se natrag prema Sloveniji i još nekoliko mjeseci nastavila tumarati po šumama sve do Papuka. Na blajburškom polju i u neposrednoj okolini došlo je samo do manjih okršaja s bjeguncima u kojima je evidentirano svega 27 poginulih ustaša. Velika većina vojske NDH u zadanom je roku položila oružje, bez daljnjeg otpora. Slavonska 12. divizija JA, po naređenju štaba Treće armije, sprovela je razoružane vojnike i zarobljene civile u Maribor.
Smješteni su u improvizirane logore u gradu i okolici. Slično se dešavalo i s glavninom vojske NDH i civila koji nisu dospjeli do Bleiburga i ostali opkoljeni na prilazima rijeci Dravi te između rijeka Mislinje i Meže. Demoralizirani i raspršeni u mnogo manjih grupa, samo su rijetki još pružali otpor i nastojali se spašavati u obližnjim šumama. Većina je narednih dva-tri dana položila oružje i bila otpremljena u pripremljene logore u Celju, neki i u Maribor. Prije dolaska u logore nije bilo masovnih likvidacija, ali je bilo maltretiranja i pojedinačnih ubijanja, navodno radi pokušaja bijega, sumnjivih zaostajanja i drugih ispada.
- Tijekom svih tih zbivanja, približno već od 5. pa sve do 23. svibnja, između dotadašnjih ratnih saveznika - Velike Britanije i Jugoslavenske armije - trajale su napetosti i diplomatske prepirke zbog preuzimanja vlasti u Koruškoj. Ta konfliktna situacija u nekim je prilikama direktno utjecala na stavove i postupke obiju involviranih strana, a indirektno je utjecala na sudbinu vojske NDH. Još potkraj veljače 1945. britanski feldmaršal Harold Alexander, zapovjednik savezničkog južnog bojišta, boravio je pet dana u Beogradu i pregovarao s maršalom Titom. Sporazumno su utanačili sve bitne modalitete suradnje u završnim operacijama Drugoga svjetskoga rata. U duhu ranijih načelnih odluka Velike trojice u Teheranu i na Jalti, Alexander i Tito sporazumjeli su se da će Jugoslavenska armija voditi operacije i zaposjedati područje do predratnih jugoslavenskih granica i u Istri, dok će savezničke snage pod komandom feldmaršala Alexandera zaposjesti Trst i Korušku, gdje će uspostaviti britansku okupacionu zonu.
Jugoslavenski zahtjevi za promjenom poslijeratnih granica rješavat će se na Mirovnoj konferenciji. Slijedom odluka troje velikih saveznika s Moskovske konferencije iz listopada 1943, potvrđeno je i na razgovorima u Beogradu da će zarobljeni pripadnici kolaboracionističkih oružanih snaga biti izručeni vlastima savezničkih zemalja iz kojih potječu. Međutim, već prvih dana svibnja 1945. bilo je vidno da se maršal Tito ne drži potpisanih sporazuma. Po njegovim uzastopnim naređenjima, 4. jugoslavenska armija žurno je zaposjedala Trst, a slovenske i vojvođanske jedinice JA - Korušku. U Klagenfurtu (Celovcu) 9. je svibnja uspostavljena civilna slovenska vlast, s predsjednicom Vidom Tomšič, članicom Centralnih komiteta KP Slovenije i Jugoslavije. Britanski vojni zapovjednici u Koruškoj odmah su protestirali i tražili poštivanje potpisanih sporazuma. Britanska vlada iz Londona je povela pravi diplomatski rat protiv postupaka novih jugoslavenskih vlasti. Rezolutni predsjednik vlade Winston Churchill, svojevremeno vrlo sklon maršalu Titu, već je bio spreman narediti feldmaršalu Alexanderu da vojnom silom izbaci jugoslavensku vojsku iz Koruške. Apelirao je i na Staljina da utječe na Tita neka se povuče.
Pod tim pritiscima Tito je 18. svibnja popustio i naredio jedinicama 3. armije i slovenske NOV da se vrate na svoju stranu starih državnih granica. Do 23. svibnja sve jugoslavenske vojne snage povukle su se iz Koruške, odnoseći sa sobom veliki ratni plijen. Ali to je značilo da i Britanci moraju ispuniti odredbe potpisanih sporazuma: sluteći takav rasplet konfliktne situacije, odbili su prihvatiti predaju ustaške vojske na Bleiburgu, a poslije 23. svibnja izručili su jugoslavenskim vlastima i preostalih oko 25.000 belogardista, četnika, ljotićevaca, ustaša i domobrana koje su bili zadržali u logorima nedaleko od Klagenfurta (Celovca).
- Počevši već od 17. svibnja oficiri Ozne u logorima u Mariboru i Celju užurbano obavljaju brzopotezna saslušanja i vrše prvu selekciju zarobljenika. Time počinje druga etapa sindroma "Bleiburg - Križni put" s programiranim selektivnim ubijanjem većih zarobljeničkih grupa koje su obilježene kao "banda", "zločinci", "narodni neprijatelji" ili naprosto "neprijatelji". U mariborskim logorima selekciju vrše oficiri iz odjela Ozne pri štabu 3. armije koji u više navrata upozoravaju svoje pretpostavljene da ih je premalo za taj golemi posao, pa se selekcija često vrši više grupno nego individualno. Gotovo svi civili s područja NDH dobili su jednosmjerne propusnice za povratak u zavičajno mjesto, s odredbom da se u roku od 24 sata moraju javiti lokalnoj Komandi grada ili područja.
Njemački zarobljenici, kojih je bilo više od 60.000, po naređenju Generalštaba JA od 21. svibnja, formirani su u radne bataljone koji su pod stražom KNOJ-evskih stražara upućivani na rad u slovenske rudnike, na obnovu željezničkih pruga i mostova, na šumske i poljoprivredne radove. Najmlađi ustaški vojnici (godišta 1927. i 1928) i vojnici s kraćim stažom u Ustaškoj vojnici, kao i domobrani, niže rangirani domobranski časnici i civilni dužnosnici raznih institucija ustaškog pokreta i NDH, u pravilu su upućivani u pripremljene logore u unutrašnjosti zemlje, gdje su bila planirana daljnja saslušanja i selektiranja.
Visoki ustaški i domobranski časnici odmah su upućivani pred improvizirane Vojne sudove, koji su u većini slučajeva sudili na smrt; ustaški časnici s nižim činovima i ustaški vojnici i dočasnici s duljim stažom u Ustaškoj vojnici (od 1941. i 1942) u mariborskim i celjskim logorima odmah su izdvajani za grupnu likvidaciju, bez suđenja, često i bez individualnih saslušanja. Slična sudbina zadesila je i gotovo sve tada zarobljene ili od Britanaca izručene četnike, ljotićevce i slovenske belogardiste.
'Drugovi, prestanite s likvidacijama!'
- Iz mariborskih logora izdvojeni zarobljenici ubijani su u velikim grupama tijekom nekoliko noći u posljednjem tjednu mjeseca svibnja. Stratište je bilo dio 3 km dugog protutenkovskog rova koji je prolazio šumom i pored groblja u predgrađu Tezno. Likvidacije su vršila dva bataljona iz dviju brigada 17. istočnobosanske divizije JA. U izvještaju jedne od tih brigada štabu divizije od 20. svibnja kaže se najprije da jedan njen bataljon "ima zadatak da s prvim bat. šeste brig. likvidira Ustaše od 5 stotina", a nešto kasnije istoga dana da je "zadatak naše brigade likvidacija četnika i Ustaša kojih ima dve i po hiljade". Narednog dana izvještaj lakonski kaže "danas smo nastavili sa streljanjem", a 23, 24. i 25. svibnja to nastavlja bataljon iz druge brigade koji izvještava da je izvršavao "zadatak likvidiranja narodnih izdajnika".
Prilikom gradnje nove ceste na tom području 1999. godine iskopana su i temeljito istražena 72 dužna metra tog rova te je precizno pobrojano 1179 kostiju ubijenih pripadnika vojske NDH i četnika. U kolovozu 2007. izvršeno je dvodnevno sondiranje još oko 950 metara protutenkovskog rova u Teznom, pa se nagađa i o znatno većem broju žrtava, što će biti pouzdanije utvrđeno tek nakon temeljitijeg istraživanja. Brojne su organizirane likvidacije izvršene i na širem području oko Celja, gdje su odabrane žrtve iz logora Teharje grupno izvođene na razna gubilišta, a neki su ubijani i u samome logoru. Čini se da je najbrojnije grobište ipak Kočevski rog, gdje je potkraj svibnja i početkom lipnja organizirano poubijana velika većina izbjeglih slovenskih belogardista i manje grupe drugih kolaboracionista koje je britanska vojska u drugoj polovici svibnja izručila jugoslavenskim vlastima.
Na osnovu sada već dostupne dokumentacije nema sumnje da su masovne likvidacije zarobljenika u svibnju 1945. na području Slovenije vršene sistematski, po naredbama organa Ozne, s odabranim jedinicama Jugoslavenske armije i KNOJ-a kao izvršiteljima. Središnja tijela vojske i države službenim su putem bila o svemu izvještavana i ništa bitnog nije se zbivalo bez njihove načelne suglasnosti. To potvrđuje i Milovan Đilas na završnim stranicama svojih ratnih memoara (Wartime, str. 449), iako drži da je Ozna ponekad znala preširoko koristiti svoja ovlaštenja.
- Već 18. svibnja 12. krajiška brigada JA izvještava da je iz Celja "imala da sprovodi oko 40.000 zarobljenika" u pravcu Samobora i Zagreba. Na odredišta su stigli nakon 52 sata pješačenja, za većinu bez hrane, a prema izvještaju "u toku ovog vremena gubitaka u mrtvima i ranjenima nije bilo ni na našoj ni na neprijateljskoj strani".
U Zagrebu i okolnim logorima zarobljenici su pomnije preslušavani i selekcionirani - neki upućeni pred Vojne sudove, manje grupe na likvidaciju bez suđenja, priličan broj na slobodu i svojim kućama, neki u zatvore Ozne na daljnji postupak, mnogi domobrani i civili na služenje vojnog roka u JA, a velika većina na daljnje marševe u razne udaljene logore za prisilni rad.
Na sličan način rasformiravani su i logori u Mariboru, odakle su velike kolone zarobljenika krenule na duge marševe kroz Podravinu i Posavinu, sve do Osijeka, Srijema i Vojvodine. Pratnja tim kolonama bile su regularne jedinice JA. Imale su pismene naredbe viših štabova o vrlo strogom nadzoru i postupku sa zarobljenicima, a vjerojatno samo usmene upute o likvidaciji svakoga koji bi se izdvojio iz kolone ili previše zaostajao. "Križni putevi" sasvim je primjerena metafora za te paćeničke, više stotina kilometara duge marševe gladnih i često žednih zarobljenika, koje mnogi nisu izdržali i bili su ubijani. Stupanj strogoće i ubijanja umnogome je ovisio o komandiru ili komandantu jedinice JA koja je obavljala pratnju. Bilo je i česte samovolje, osvetništva, pa i pljačke.
Takvi ispadi obično su naknadno bili kritizirani na brigadnim i divizijskim partijskim konferencijama, pa je tako jedna brigada moje divizije bila kritizirana jer su neki njeni borci ubili seljake koji su davali hranu i piće domobranima ili ustašama u koloni. Međutim, pozivanja na odgovornost bilo je vrlo malo, disciplinskih kazni samo izuzetno, a strogih kazni - koliko mi je poznato - uopće nije bilo.
- Najteže mi je pisati procjene o broju žrtava ratnih i genocidnih zločina. Znam koliko se zle krvi raspirilo zbog političkih manipulacija tim brojkama: proizvoljna uvećavanja služila su neodgovornim optužbama protiv cijelih naroda, licemjerna umanjivanja služila su prikrivanju zločina i duboko vrijeđala potomstvo žrtava. S neumjerenim pretjerivanjima u procjenama broja žrtava Bleiburga i Križnoga puta često se politički manipuliralo da bi se zasjenila istina o žrtvama iz 1941. godine i o svemu što se zbivalo tijekom četiri godine koje su prethodile Bleiburgu.
U Sloveniji se također žustro polemiziralo o broju žrtava, sve dok nije provedeno precizno poimenično popisivanje po cijeloj zemlji, koje je pokazalo nedvojbene brojke: između 14 i 15 tisuća ubijenih pripadnika slovenske kolaboracionističke vojske u proljeće i ljeto 1945. Taj bi postupak trebale slijediti i hrvatske vlasti. Do tada, predlažem da privremeno prihvatimo procjene koje držim najbližima, jer potječu od dvojice provjereno savjesnih istraživača - Joze Tomasevicha i Vladimira Žerjavića. Nezavisno jedan od drugoga, istražujući različitim metodama, došli su do približno podudarnih brojki. Procjenjuju da ukupne žrtve Bleiburga i Križnoga puta iznose oko 70.000, od kojih je više od 20.000 Slovenaca, Srba i pripadnika bošnjačkih legija, a blizu 50.000 bili su vojnici, dočasnici i časnici vojske NDH i hrvatski civili.
- Prema nekim vjerodostojnim svjedočenjima (M. Đilas, S. Steiner i drugi), Josip Broz se u svibnju i lipnju 1945. u privatnim razgovorima i u najužim krugovima žalio što se po njegovu mišljenju pretjeralo s likvidacijama. Očigledno, na njegovu inicijativu 28. svibnja izdana je interna naredba da se hrvatski domobrani više ne tretiraju kao zarobljenici, što je značilo da ih se selektivno otpušta kućama, mobilizira u JA radi dosluženja vojnog roka ili po odluci vojnih sudova upućuje na kraće vremenske kazne prisilnog rada, ali ne više na likvidaciju. U međuvremenu, mnogi su domobrani stradali, jer su prisilno bili obučeni u uniforme jednake novim ustaškim, prema Pavelićevoj odluci od 11. prosinca 1944. o objedinjavanju svih dijelova vojske NDH u jedinstvene Hrvatske oružane snage (HOS). A dotad izvršene likvidacije Tito je amenovao 27. svibnja na mitingu u Ljubljani: "A što se tiče ovih izdajnika… to je stvar prošlosti. Ruka pravde, ruka osvetnica našega naroda, dostigla je već ogromnu većinu…" I nakon toga likvidacije na marševima i u logorima još su oko mjesec dana nastavljene, iako u sve manjim razmjerima.
U to vrijeme središnjim državnim tijelima stižu sve učestalije pritužbe raznih lokalnih tijela koja upozoravaju kako se čuju prigovori naroda "da smo isti kao ustaše" ili "kao četnici", jer se osumnjičene građane ubija mimo suda, potajno, a zarobljenike na Križnom putu ubija se javno i samovoljno (npr. Okružni komitet Nova Gradiška u izvještaju od 2. lipnja 1945. Oblasnom komitetu KPH Osijek). I Politbiro CK KP Slovenije iznosi Centralnom komitetu KPJ prigovore na ponašanje Ozne, a akademik Petar Strčić tvrdi da je u arhivi Predsjedništva SFRJ 80-ih godina vidio pismo iz lipnja 1945. upućeno osobno Titu i Kardelju u kojem se dr. Vladimir Bakarić žali da je "prepun stalnih i učestalih vijesti o veoma lošem ponašanju prema desetinama tisuća ljudi koji su stizali u zarobljeničkim kolonama iz Austrije i Slovenije" i dodaje da time "sada dodatno stvaramo na stotine tisuća novih neprijatelja".
Na prvom savjetovanju Ozne za Hrvatsku u srpnju 1945, njen tadašnji šef Ivan Krajačić-Stevo svoj govor na kraju diskusije zaključuje rečenicom: "Drugovi, prestanite konačno s likvidacijama!" U srpnju su unutar Javnih tužilaštava uspostavljena i Odjeljenja za opći nadzor, koja jedno vrijeme kontroliraju i djelatnost Ozne. Zatim dolazi i Zakon o davanju amnestije i pomilovanja od 5. kolovoza. Nakon toga grupne likvidacije sasvim su prestale, svedene su na ciljane pojedinačne slučajeve, ali o svemu što se dogodilo bilo je najstrože zabranjeno istraživati i javno govoriti. Pod prisilnom šutnjom trauma "Bleiburg i Križni put" s vremenom se produbljivala, u emigraciji je politički-propagandno njegovana uspomena, u obiteljima postradalih bujale su kućne mitologije, sve dok to prvom prilikom, poslije punih 45 godina, nije buknulo u krivo usmjerenom osvetoljublju prema Srbima u Hrvatskoj.
Slavko Goldstein
- Svibanjski dani 1945. većini su stanovništva propale NDH donijeli oslobođenje od ustaškog terora i kraj ratnih patnji; jednom ne baš neznatnom dijelu naroda donijeli su nova stradanja i poslijeratne patnje, pa se u žargonu tih slojeva svibanj 1945. još i danas umjesto "oslobođenje" naziva "pad" ili "prevrat". Antifašistička vojska i politika pod komunističkim vodstvom znala je pobijediti u ratu, ali nije umjela biti mudar pobjednik u miru. Poslijeratnu vladavinu započela je zločinom koji je s vremenom dobio kodno ime "Bleiburg i Križni put". To traumatsko mjesto novije hrvatske prošlosti direktna je posljedica godine 1941, pa ću mu posvetiti nekoliko narednih, malo podrobnijih natuknica, s uvjerenjem da se ne može zaključiti razmatranje o godini 1941. bez spomena i na godinu 1945, kao što se ni godina 1945. ne može objasniti bez njenih korijena u godini 1941.
| Goldstein citira akademika Petra Strčića koji tvrdi da je u arhivi Predsjedništva SFRJ 80-ih godina vidio pismo iz lipnja 1945. upućeno osobno Titu i Kardelju u kojemu se dr. Vladimir Bakarić žali da je 'prepun stalnih i učestalih vijesti o vrlo lošem ponašanju prema desetinama tisuća ljudi koji su stizali u zarobljeničkim kolonama iz Austrije i Slovenije' i dodaje da time 'sada dodatno stvaramo na stotine tisuća novih neprijatelja' |
Vojsku NDH predvode veteranske ustaške jedinice na čelu s Maksom Luburićem i Rafaelom Bobanom; pljačkaju, ubijaju, žare i pale po slovenskim kmetijama i selima sjeverozapadno od Celja i odbijaju položiti oružje Jugoslavenskoj armiji "iz straha da će partizani s njima postupati jednako kao što su oni prethodne četiri godine postupali prema partizanima i propartizanskom civilnom stanovništvu" (Jozo Tomasevich).
Vojsku prati mnoštvo rodbine i drugih civila, masa od više desetaka tisuća, možda i blizu stotinu tisuća ljudi. Šest divizija Treće jugoslavenske armije, 14. slovenska divizija, nekoliko slovenskih partizanskih odreda i snažan motomehanizirani odred 4. armije imaju naređenje prepriječiti put gomili raznorodne vojske i civila. Dolazi do teških borbi sjeverozapadno od Celja, na području Mislinja - Slovenj Gradec - Dravograd - Prevalja.
Prema izvještaju štaba Treće armije u tim su borbama poginula 142, ranjena 374 i nestalo je 55 njenih vojnika i oficira; tome treba dodati ništa manje gubitke slovenske divizije i lokalnih odreda, pa ukupne partizanske žrtve u danima od 9. do 14. svibnja treba računati na oko 1000 mrtvih i ranjenih.
Istovremeno, u rubrici "neprijateljski gubici" izvještaj štaba Treće armije bilježi 25.000 ubijenih i 4000 ranjenih. Svojim nerazmjerom brojke govore same za sebe: ubijani su zarobljenici, masovno. Bila je to orgija osvetničkog gnjeva. Ratni zločin nad ratnim zarobljenicima kojemu nema moralnog, političkog ni pravnog opravdanja, ali obzirom na okolnosti nije nerazumljiv. Trećoj armiji i slovenskim partizanima ginuli su vojnici od ruku neprijatelja koji je četiri godine nemilosrdno harao po cijeloj zemlji i ne prestaje pucati još ni sada, kad posvuda već vlada mir.
- Vlastoručno pisanom depešom od 14. svibnja Vrhovni komandant J. B. Tito naređuje svim nadležnim štabovima da obustave ubijanje zarobljenika. Zahtijeva poštivanje Ženevske konvencije, na koju je Generalštab JA upozoravao već u opširnom naređenju o postupku prema zarobljenicima od 3. svibnja. Titovo naređenje nije sročeno osobito oštro, jer se ne traži istraga ni kažnjavanje dotad počinjenih ubijanja, ali naredba o prestanku likvidacija narednih nekoliko dana uglavnom je bila poštivana. U to su vrijeme isturene jedinice Jugoslavenske armije u Koruškoj bile u gotovo svakodnevnom kontaktu s jedinicama 5. korpusa britanske 8. armije, što je bar dijelom također utjecalo na spomenuto Titovo naređenje i na discipliniranije ponašanja jugoslavenske vojske.
- Velika bitka na prilazima austrijskoj granici, oko Dravograda i Prevalje, kulminirala je 13. i 14. svibnja. Na čelu vojske NDH bitku vode ustaški veterani Crne legije, Ustaške obrane i Poglavnikova tjelesnog sdruga, kojima je proboj do britanskih jedinica u Koruškoj jedina preostala nada da će spasiti žive glave. Na drugoj su strani brojno vrlo jake, ali najnovijom mobilizacijom borbeno razvodnjene vojvođanske, slovenske, slavonske i istočnobosanske jedinice JA, gdje vojnici u atmosferi svršetka rata jedva čekaju da se napokon prestane pucati i da krenu svojim kućama. Pozadi ustaške čelne grupe polako se valja nepregledna masa umornih domobrana u prnjavim uniformama i domobrana prisilno presvučenih u ustaške odore, nedavno mobiliziranih dječaka i trećepozivaca, izgladnjelih i preplašenih civila - 60 km duga kolona po kojoj se pod nemilosrdnom artiljerijskom vatrom 17. istočnobosanske divizije JA širi dešperacija.
U noći sa 13. na 14. svibnja čelne ustaške jedinice vještim zaobilaznim manevrom i snažnim prepadom probijaju položaje 51. vojvođanske divizije oko Dravograda te dolinom rijeke Meže, preko Prevalje i Poljane, otvaraju put prema austrijskoj granici. Do jutarnjih sati 15. svibnja oko 30.000 vojnika NDH, pretežno ustaša, s relativno malim brojem civila, probilo se do prostranog polja na prilazima Bleiburgu, napokon suočeni s jakim snagama britanske vojske. Znatno manji dio ustaških prethodnica, možda oko 2500 vojnika i časnika, probio se preko austrijske granice nešto istočnije, kod Lavamünda, i predao se britanskim jedinicama na putu prema Wolfsbergu. Slovenska 14. divizija na cesti između sela Poljane i Bleiburga presjekla je 15. svibnja daljnje povlačenje najvećem dijelu vojske NDH i pratećih civila, pa je tako glavnina kolone ostala opkoljena i raspršena na slovenskoj strani, na prostoru od Celja do obala Drave i Meže.
| Prema nekim svjedočenjima, Tito se u svibnju i lipnju 1945. u najužim krugovima žalio što se pretjeralo s likvidacijama
|
U tom kratkom roku više tisuća ustaša koji su se osjećali najugroženijima razbježalo se po obližnjim koruškim šumama i mnogi od njih spasili su glave i domogli se života u emigraciji. Manja grupa na čelu s Luburićem probila se natrag prema Sloveniji i još nekoliko mjeseci nastavila tumarati po šumama sve do Papuka. Na blajburškom polju i u neposrednoj okolini došlo je samo do manjih okršaja s bjeguncima u kojima je evidentirano svega 27 poginulih ustaša. Velika većina vojske NDH u zadanom je roku položila oružje, bez daljnjeg otpora. Slavonska 12. divizija JA, po naređenju štaba Treće armije, sprovela je razoružane vojnike i zarobljene civile u Maribor.
Smješteni su u improvizirane logore u gradu i okolici. Slično se dešavalo i s glavninom vojske NDH i civila koji nisu dospjeli do Bleiburga i ostali opkoljeni na prilazima rijeci Dravi te između rijeka Mislinje i Meže. Demoralizirani i raspršeni u mnogo manjih grupa, samo su rijetki još pružali otpor i nastojali se spašavati u obližnjim šumama. Većina je narednih dva-tri dana položila oružje i bila otpremljena u pripremljene logore u Celju, neki i u Maribor. Prije dolaska u logore nije bilo masovnih likvidacija, ali je bilo maltretiranja i pojedinačnih ubijanja, navodno radi pokušaja bijega, sumnjivih zaostajanja i drugih ispada.
- Tijekom svih tih zbivanja, približno već od 5. pa sve do 23. svibnja, između dotadašnjih ratnih saveznika - Velike Britanije i Jugoslavenske armije - trajale su napetosti i diplomatske prepirke zbog preuzimanja vlasti u Koruškoj. Ta konfliktna situacija u nekim je prilikama direktno utjecala na stavove i postupke obiju involviranih strana, a indirektno je utjecala na sudbinu vojske NDH. Još potkraj veljače 1945. britanski feldmaršal Harold Alexander, zapovjednik savezničkog južnog bojišta, boravio je pet dana u Beogradu i pregovarao s maršalom Titom. Sporazumno su utanačili sve bitne modalitete suradnje u završnim operacijama Drugoga svjetskoga rata. U duhu ranijih načelnih odluka Velike trojice u Teheranu i na Jalti, Alexander i Tito sporazumjeli su se da će Jugoslavenska armija voditi operacije i zaposjedati područje do predratnih jugoslavenskih granica i u Istri, dok će savezničke snage pod komandom feldmaršala Alexandera zaposjesti Trst i Korušku, gdje će uspostaviti britansku okupacionu zonu.
Jugoslavenski zahtjevi za promjenom poslijeratnih granica rješavat će se na Mirovnoj konferenciji. Slijedom odluka troje velikih saveznika s Moskovske konferencije iz listopada 1943, potvrđeno je i na razgovorima u Beogradu da će zarobljeni pripadnici kolaboracionističkih oružanih snaga biti izručeni vlastima savezničkih zemalja iz kojih potječu. Međutim, već prvih dana svibnja 1945. bilo je vidno da se maršal Tito ne drži potpisanih sporazuma. Po njegovim uzastopnim naređenjima, 4. jugoslavenska armija žurno je zaposjedala Trst, a slovenske i vojvođanske jedinice JA - Korušku. U Klagenfurtu (Celovcu) 9. je svibnja uspostavljena civilna slovenska vlast, s predsjednicom Vidom Tomšič, članicom Centralnih komiteta KP Slovenije i Jugoslavije. Britanski vojni zapovjednici u Koruškoj odmah su protestirali i tražili poštivanje potpisanih sporazuma. Britanska vlada iz Londona je povela pravi diplomatski rat protiv postupaka novih jugoslavenskih vlasti. Rezolutni predsjednik vlade Winston Churchill, svojevremeno vrlo sklon maršalu Titu, već je bio spreman narediti feldmaršalu Alexanderu da vojnom silom izbaci jugoslavensku vojsku iz Koruške. Apelirao je i na Staljina da utječe na Tita neka se povuče.
Pod tim pritiscima Tito je 18. svibnja popustio i naredio jedinicama 3. armije i slovenske NOV da se vrate na svoju stranu starih državnih granica. Do 23. svibnja sve jugoslavenske vojne snage povukle su se iz Koruške, odnoseći sa sobom veliki ratni plijen. Ali to je značilo da i Britanci moraju ispuniti odredbe potpisanih sporazuma: sluteći takav rasplet konfliktne situacije, odbili su prihvatiti predaju ustaške vojske na Bleiburgu, a poslije 23. svibnja izručili su jugoslavenskim vlastima i preostalih oko 25.000 belogardista, četnika, ljotićevaca, ustaša i domobrana koje su bili zadržali u logorima nedaleko od Klagenfurta (Celovca).
- Počevši već od 17. svibnja oficiri Ozne u logorima u Mariboru i Celju užurbano obavljaju brzopotezna saslušanja i vrše prvu selekciju zarobljenika. Time počinje druga etapa sindroma "Bleiburg - Križni put" s programiranim selektivnim ubijanjem većih zarobljeničkih grupa koje su obilježene kao "banda", "zločinci", "narodni neprijatelji" ili naprosto "neprijatelji". U mariborskim logorima selekciju vrše oficiri iz odjela Ozne pri štabu 3. armije koji u više navrata upozoravaju svoje pretpostavljene da ih je premalo za taj golemi posao, pa se selekcija često vrši više grupno nego individualno. Gotovo svi civili s područja NDH dobili su jednosmjerne propusnice za povratak u zavičajno mjesto, s odredbom da se u roku od 24 sata moraju javiti lokalnoj Komandi grada ili područja.
Njemački zarobljenici, kojih je bilo više od 60.000, po naređenju Generalštaba JA od 21. svibnja, formirani su u radne bataljone koji su pod stražom KNOJ-evskih stražara upućivani na rad u slovenske rudnike, na obnovu željezničkih pruga i mostova, na šumske i poljoprivredne radove. Najmlađi ustaški vojnici (godišta 1927. i 1928) i vojnici s kraćim stažom u Ustaškoj vojnici, kao i domobrani, niže rangirani domobranski časnici i civilni dužnosnici raznih institucija ustaškog pokreta i NDH, u pravilu su upućivani u pripremljene logore u unutrašnjosti zemlje, gdje su bila planirana daljnja saslušanja i selektiranja.
Visoki ustaški i domobranski časnici odmah su upućivani pred improvizirane Vojne sudove, koji su u većini slučajeva sudili na smrt; ustaški časnici s nižim činovima i ustaški vojnici i dočasnici s duljim stažom u Ustaškoj vojnici (od 1941. i 1942) u mariborskim i celjskim logorima odmah su izdvajani za grupnu likvidaciju, bez suđenja, često i bez individualnih saslušanja. Slična sudbina zadesila je i gotovo sve tada zarobljene ili od Britanaca izručene četnike, ljotićevce i slovenske belogardiste.
'Drugovi, prestanite s likvidacijama!'
|
Na savjetova-nju Ozne za Hrvatsku, njezin šef Ivan Krajačić Stevo rekao je:
|
Prilikom gradnje nove ceste na tom području 1999. godine iskopana su i temeljito istražena 72 dužna metra tog rova te je precizno pobrojano 1179 kostiju ubijenih pripadnika vojske NDH i četnika. U kolovozu 2007. izvršeno je dvodnevno sondiranje još oko 950 metara protutenkovskog rova u Teznom, pa se nagađa i o znatno većem broju žrtava, što će biti pouzdanije utvrđeno tek nakon temeljitijeg istraživanja. Brojne su organizirane likvidacije izvršene i na širem području oko Celja, gdje su odabrane žrtve iz logora Teharje grupno izvođene na razna gubilišta, a neki su ubijani i u samome logoru. Čini se da je najbrojnije grobište ipak Kočevski rog, gdje je potkraj svibnja i početkom lipnja organizirano poubijana velika većina izbjeglih slovenskih belogardista i manje grupe drugih kolaboracionista koje je britanska vojska u drugoj polovici svibnja izručila jugoslavenskim vlastima.
Na osnovu sada već dostupne dokumentacije nema sumnje da su masovne likvidacije zarobljenika u svibnju 1945. na području Slovenije vršene sistematski, po naredbama organa Ozne, s odabranim jedinicama Jugoslavenske armije i KNOJ-a kao izvršiteljima. Središnja tijela vojske i države službenim su putem bila o svemu izvještavana i ništa bitnog nije se zbivalo bez njihove načelne suglasnosti. To potvrđuje i Milovan Đilas na završnim stranicama svojih ratnih memoara (Wartime, str. 449), iako drži da je Ozna ponekad znala preširoko koristiti svoja ovlaštenja.
- Već 18. svibnja 12. krajiška brigada JA izvještava da je iz Celja "imala da sprovodi oko 40.000 zarobljenika" u pravcu Samobora i Zagreba. Na odredišta su stigli nakon 52 sata pješačenja, za većinu bez hrane, a prema izvještaju "u toku ovog vremena gubitaka u mrtvima i ranjenima nije bilo ni na našoj ni na neprijateljskoj strani".
U Zagrebu i okolnim logorima zarobljenici su pomnije preslušavani i selekcionirani - neki upućeni pred Vojne sudove, manje grupe na likvidaciju bez suđenja, priličan broj na slobodu i svojim kućama, neki u zatvore Ozne na daljnji postupak, mnogi domobrani i civili na služenje vojnog roka u JA, a velika većina na daljnje marševe u razne udaljene logore za prisilni rad.
Na sličan način rasformiravani su i logori u Mariboru, odakle su velike kolone zarobljenika krenule na duge marševe kroz Podravinu i Posavinu, sve do Osijeka, Srijema i Vojvodine. Pratnja tim kolonama bile su regularne jedinice JA. Imale su pismene naredbe viših štabova o vrlo strogom nadzoru i postupku sa zarobljenicima, a vjerojatno samo usmene upute o likvidaciji svakoga koji bi se izdvojio iz kolone ili previše zaostajao. "Križni putevi" sasvim je primjerena metafora za te paćeničke, više stotina kilometara duge marševe gladnih i često žednih zarobljenika, koje mnogi nisu izdržali i bili su ubijani. Stupanj strogoće i ubijanja umnogome je ovisio o komandiru ili komandantu jedinice JA koja je obavljala pratnju. Bilo je i česte samovolje, osvetništva, pa i pljačke.
Takvi ispadi obično su naknadno bili kritizirani na brigadnim i divizijskim partijskim konferencijama, pa je tako jedna brigada moje divizije bila kritizirana jer su neki njeni borci ubili seljake koji su davali hranu i piće domobranima ili ustašama u koloni. Međutim, pozivanja na odgovornost bilo je vrlo malo, disciplinskih kazni samo izuzetno, a strogih kazni - koliko mi je poznato - uopće nije bilo.
- Najteže mi je pisati procjene o broju žrtava ratnih i genocidnih zločina. Znam koliko se zle krvi raspirilo zbog političkih manipulacija tim brojkama: proizvoljna uvećavanja služila su neodgovornim optužbama protiv cijelih naroda, licemjerna umanjivanja služila su prikrivanju zločina i duboko vrijeđala potomstvo žrtava. S neumjerenim pretjerivanjima u procjenama broja žrtava Bleiburga i Križnoga puta često se politički manipuliralo da bi se zasjenila istina o žrtvama iz 1941. godine i o svemu što se zbivalo tijekom četiri godine koje su prethodile Bleiburgu.
| U to vrijeme središnjim državnim tijelima stižu sve učestalije pritužbe raznih lokalnih tijela koja upozoravaju kako se čuju prigovori naroda "da smo isti kao ustaše" ili "kao četnici", jer se osumnjičene građane ubija mimo suda, potajno, a zarobljenike na Križnom putu ubija se javno i samovoljno |
- Prema nekim vjerodostojnim svjedočenjima (M. Đilas, S. Steiner i drugi), Josip Broz se u svibnju i lipnju 1945. u privatnim razgovorima i u najužim krugovima žalio što se po njegovu mišljenju pretjeralo s likvidacijama. Očigledno, na njegovu inicijativu 28. svibnja izdana je interna naredba da se hrvatski domobrani više ne tretiraju kao zarobljenici, što je značilo da ih se selektivno otpušta kućama, mobilizira u JA radi dosluženja vojnog roka ili po odluci vojnih sudova upućuje na kraće vremenske kazne prisilnog rada, ali ne više na likvidaciju. U međuvremenu, mnogi su domobrani stradali, jer su prisilno bili obučeni u uniforme jednake novim ustaškim, prema Pavelićevoj odluci od 11. prosinca 1944. o objedinjavanju svih dijelova vojske NDH u jedinstvene Hrvatske oružane snage (HOS). A dotad izvršene likvidacije Tito je amenovao 27. svibnja na mitingu u Ljubljani: "A što se tiče ovih izdajnika… to je stvar prošlosti. Ruka pravde, ruka osvetnica našega naroda, dostigla je već ogromnu većinu…" I nakon toga likvidacije na marševima i u logorima još su oko mjesec dana nastavljene, iako u sve manjim razmjerima.
U to vrijeme središnjim državnim tijelima stižu sve učestalije pritužbe raznih lokalnih tijela koja upozoravaju kako se čuju prigovori naroda "da smo isti kao ustaše" ili "kao četnici", jer se osumnjičene građane ubija mimo suda, potajno, a zarobljenike na Križnom putu ubija se javno i samovoljno (npr. Okružni komitet Nova Gradiška u izvještaju od 2. lipnja 1945. Oblasnom komitetu KPH Osijek). I Politbiro CK KP Slovenije iznosi Centralnom komitetu KPJ prigovore na ponašanje Ozne, a akademik Petar Strčić tvrdi da je u arhivi Predsjedništva SFRJ 80-ih godina vidio pismo iz lipnja 1945. upućeno osobno Titu i Kardelju u kojem se dr. Vladimir Bakarić žali da je "prepun stalnih i učestalih vijesti o veoma lošem ponašanju prema desetinama tisuća ljudi koji su stizali u zarobljeničkim kolonama iz Austrije i Slovenije" i dodaje da time "sada dodatno stvaramo na stotine tisuća novih neprijatelja".
Na prvom savjetovanju Ozne za Hrvatsku u srpnju 1945, njen tadašnji šef Ivan Krajačić-Stevo svoj govor na kraju diskusije zaključuje rečenicom: "Drugovi, prestanite konačno s likvidacijama!" U srpnju su unutar Javnih tužilaštava uspostavljena i Odjeljenja za opći nadzor, koja jedno vrijeme kontroliraju i djelatnost Ozne. Zatim dolazi i Zakon o davanju amnestije i pomilovanja od 5. kolovoza. Nakon toga grupne likvidacije sasvim su prestale, svedene su na ciljane pojedinačne slučajeve, ali o svemu što se dogodilo bilo je najstrože zabranjeno istraživati i javno govoriti. Pod prisilnom šutnjom trauma "Bleiburg i Križni put" s vremenom se produbljivala, u emigraciji je politički-propagandno njegovana uspomena, u obiteljima postradalih bujale su kućne mitologije, sve dok to prvom prilikom, poslije punih 45 godina, nije buknulo u krivo usmjerenom osvetoljublju prema Srbima u Hrvatskoj.
Slavko Goldstein