Najgore što čovjek može učiniti jest da ide protiv sebe. Ma koliko se trudio, to uvijek loše završi. Negdje, jednostavno, to mora probiti... - objašnjavao mi je ljetos
dr. Zoran Vrcić, nadahnut kombinacijom bosanskog roštilja i dalmatinskog vina.
Do sudnjeg će dana ostati nejasno je li ugledni gospićki psihijatar napravio lapsus linguae ili samo zaboravio objasniti kako, eto, nekada mora probiti, a nekada prebiti. Onoga koji je išao protiv sebe. Jer da sam 24. rujna bio principijelno lijen i propustio milijun i dvjestotisućiti javni događaj na kojem sam po defaultu morao biti, sada me ne bi probadalo u dnu vrata i žigalo na dodir. Sve drugo, ono gore, bilo bi isto.
Svršilo je oko pola noći. Nekih, recimo, petnaest minuta prije kraja prvog - sada je već jasno i zadnjeg dana - prvog i zadnjeg Queer festivala u Sarajevu. Počelo je... Nije ni važno, možda prije nekoliko godina kada su desničarke graktale kako između homoseksualizma i pedofilije nema nikakve razlike; možda prije mjesec dana kada su talibanski magazini upozoravali na globalnu zavjeru protiv sarajevskih muslimana; možda prošloga petka kada je nakon centralne tjedne molitve u džamiji Kralj Fahd - praktično teritoriju Saudijske Arabije u sarajevskom naselju Ali-pašino Polje - stožeru vehabističkog pokreta u BiH, dogovarana bitka svih bitaka...
Tehnički, počelo je malo iza osam sati uvečer 24. rujna dok je ispred ulaza u zgradu Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu stotinjak ljudi - uz nekolicinu opravdano odsutnih - što čine ostatke građanskog pokreta, čekalo da vidi izložbu fotografija Irfana Redžovića i otvorenje Queer festivala. S druge strane Miljacke, deseci mladića pozivali su na ubijanje pedera i prijetili čas batinama, čas općenjem s majkama. I ma koliko bili glasni, nisu izgledali opasno.
Naivnima. Specijalna policija za tren ih je utišala i “razbila” u grupe. Iste one koji će se, cijelih sat vremena, polako, baš kao da idu na izložbu, okupljati pred Akademijom i gledati u leđa prvim vehabijama “zagrijanim” za ulazak na festival. Koliko je osiguranje bilo uporno u njihovu nepuštanju, jednako su uporni bili i suborci dugobradih volontera vjerske policije.
Kojović: Peđa je ležao na cesti dok ga je par muškaraca cipelarilo
Pećanin: Kakvi su ovo isprani mozgovi, rekao je Senad prije Peđinog pada
- Sad oni sigurno unutra puštaju one svoje filmove - šaptao je jedan od njih, kada je već bilo jasno kako su ispred nekadašnje evangelističke crkve, današnjeg fakulteta umjetnosti, brojniji nepozvani od onih što su zbog klaustrofobije ili novinarskog posla ostali vani. Oko devet je sve bilo gotovo. Što se tiče prve noći festivala. I tek je počinjalo ono zbog čega je ta večer i zadnja na prvom i posljednjem Queer festivalu u gradu koji je prije nešto više od 10 godina bio srušen - ali bolji.
- Udari me sada neko nogom, dok smo prolazili - rekao mi je nekadašnji sarajevski i doskorašnji Reutersov novinar Predrag Peđa Kojović. Ne sjećam se, ali sigurno nisam rekao ništa pametno. Možda sam se tek složio s nečijom glupom konstatacijom da je bilo slučajno. Toliko slučajno da je pet minuta poslije Peđa ležao na cesti, dok ga je nekoliko muškaraca - kasnije sam čuo da ih je bilo pet - cipelarilo.
Za nas je izložba završila i, kako to biti mora, krenuli smo u najbližu kafanu. Netko samo na piće, netko, Peđa točnije, da pričeka Danisa Tanovića u čijoj je netom osnovanoj Našoj stranci glasnogovornik. U tih 200-tinjak metara, barem je pet skupina muškaraca gledalo čudno što u nas, što u one koji su, također, odlazili uz Miljacku, pa prijeko, ka centru grada.
- Kakvi su ovo isprani mozgovi - posljednje je što sam čuo od kolege Senada Pećanina, prije nego što će Peđa, udaren šakom u zatiljak pasti pored mene i više refleksno nego zbog zavidnog iskustva izvjestitelja iz kriznih područja, sklupčati se i pokušati sačuvati ono što se može sačuvati od udaraca. Sada, možda je trajalo samo pet sekundi, možda minutu... nije ni bitno. Tek jednog sam uspio odgurnuti od Peđe. Zamahnuo mi je šakom prema licu. Nekim čudom - srećom najprije, jer druge sposobnosti za tučnjavu nemam - uspio sam se izmaknuti. A onda je naišao drugi... Na kraju i policija.
Bez vidljivih rana, opremljeni s dovoljno duhana i valjda otupjeli od šoka, Peđa i ja smo dva sljedeća sata proveli u policijskoj stanici čekajući da damo izjavu, potpišemo zapisnik i pomirimo se s činjenicom da će se priča o osam napadnutih posjetitelja festivala, jednom povrijeđenom policajcu i cjelonoćnom proganjanju pedera, priča o prijetnji pištoljima i noževima završiti prvo na frazi o šamaru dostojanstvu Sarajeva, pa na priopćenjima udruga za zaštitu ljudskih prava i, na kraju, nikako. Kako to uvijek i biva u Bosni: zemlji u kojoj ono što loše počne uopće nikada i ne mora završiti. Tek se može malo primiriti. Do prve dobre prilike. A ova je bila - odlična.
Prvi Queer festival je prekinut tek što je počeo, uz obrazloženje organizatorica da strahuju za sigurnost sudionika. Zapravo, razlog je puno banalniji: policija im je lijepo rekla da ih neće moći čuvati i sačuvati. Možda više nikada. Jer tu su noć vehabijski jurišnici, prije nego što će krenuti u lov, uredno snimali i fotografirali “pedere”. Da se ima podsjetnik, ako nekoga ne stignu na vrijeme.
Emir Imamović
Do sudnjeg će dana ostati nejasno je li ugledni gospićki psihijatar napravio lapsus linguae ili samo zaboravio objasniti kako, eto, nekada mora probiti, a nekada prebiti. Onoga koji je išao protiv sebe. Jer da sam 24. rujna bio principijelno lijen i propustio milijun i dvjestotisućiti javni događaj na kojem sam po defaultu morao biti, sada me ne bi probadalo u dnu vrata i žigalo na dodir. Sve drugo, ono gore, bilo bi isto.
Svršilo je oko pola noći. Nekih, recimo, petnaest minuta prije kraja prvog - sada je već jasno i zadnjeg dana - prvog i zadnjeg Queer festivala u Sarajevu. Počelo je... Nije ni važno, možda prije nekoliko godina kada su desničarke graktale kako između homoseksualizma i pedofilije nema nikakve razlike; možda prije mjesec dana kada su talibanski magazini upozoravali na globalnu zavjeru protiv sarajevskih muslimana; možda prošloga petka kada je nakon centralne tjedne molitve u džamiji Kralj Fahd - praktično teritoriju Saudijske Arabije u sarajevskom naselju Ali-pašino Polje - stožeru vehabističkog pokreta u BiH, dogovarana bitka svih bitaka...
Tehnički, počelo je malo iza osam sati uvečer 24. rujna dok je ispred ulaza u zgradu Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu stotinjak ljudi - uz nekolicinu opravdano odsutnih - što čine ostatke građanskog pokreta, čekalo da vidi izložbu fotografija Irfana Redžovića i otvorenje Queer festivala. S druge strane Miljacke, deseci mladića pozivali su na ubijanje pedera i prijetili čas batinama, čas općenjem s majkama. I ma koliko bili glasni, nisu izgledali opasno.
Naivnima. Specijalna policija za tren ih je utišala i “razbila” u grupe. Iste one koji će se, cijelih sat vremena, polako, baš kao da idu na izložbu, okupljati pred Akademijom i gledati u leđa prvim vehabijama “zagrijanim” za ulazak na festival. Koliko je osiguranje bilo uporno u njihovu nepuštanju, jednako su uporni bili i suborci dugobradih volontera vjerske policije.
Kojović: Peđa je ležao na cesti dok ga je par muškaraca cipelarilo
Pećanin: Kakvi su ovo isprani mozgovi, rekao je Senad prije Peđinog pada
| I
mamović: Zamahnuo mi je šakom prema licu, ali sam srećom uspio izmaknuti
|
- Udari me sada neko nogom, dok smo prolazili - rekao mi je nekadašnji sarajevski i doskorašnji Reutersov novinar Predrag Peđa Kojović. Ne sjećam se, ali sigurno nisam rekao ništa pametno. Možda sam se tek složio s nečijom glupom konstatacijom da je bilo slučajno. Toliko slučajno da je pet minuta poslije Peđa ležao na cesti, dok ga je nekoliko muškaraca - kasnije sam čuo da ih je bilo pet - cipelarilo.
Za nas je izložba završila i, kako to biti mora, krenuli smo u najbližu kafanu. Netko samo na piće, netko, Peđa točnije, da pričeka Danisa Tanovića u čijoj je netom osnovanoj Našoj stranci glasnogovornik. U tih 200-tinjak metara, barem je pet skupina muškaraca gledalo čudno što u nas, što u one koji su, također, odlazili uz Miljacku, pa prijeko, ka centru grada.
- Kakvi su ovo isprani mozgovi - posljednje je što sam čuo od kolege Senada Pećanina, prije nego što će Peđa, udaren šakom u zatiljak pasti pored mene i više refleksno nego zbog zavidnog iskustva izvjestitelja iz kriznih područja, sklupčati se i pokušati sačuvati ono što se može sačuvati od udaraca. Sada, možda je trajalo samo pet sekundi, možda minutu... nije ni bitno. Tek jednog sam uspio odgurnuti od Peđe. Zamahnuo mi je šakom prema licu. Nekim čudom - srećom najprije, jer druge sposobnosti za tučnjavu nemam - uspio sam se izmaknuti. A onda je naišao drugi... Na kraju i policija.
Bez vidljivih rana, opremljeni s dovoljno duhana i valjda otupjeli od šoka, Peđa i ja smo dva sljedeća sata proveli u policijskoj stanici čekajući da damo izjavu, potpišemo zapisnik i pomirimo se s činjenicom da će se priča o osam napadnutih posjetitelja festivala, jednom povrijeđenom policajcu i cjelonoćnom proganjanju pedera, priča o prijetnji pištoljima i noževima završiti prvo na frazi o šamaru dostojanstvu Sarajeva, pa na priopćenjima udruga za zaštitu ljudskih prava i, na kraju, nikako. Kako to uvijek i biva u Bosni: zemlji u kojoj ono što loše počne uopće nikada i ne mora završiti. Tek se može malo primiriti. Do prve dobre prilike. A ova je bila - odlična.
Prvi Queer festival je prekinut tek što je počeo, uz obrazloženje organizatorica da strahuju za sigurnost sudionika. Zapravo, razlog je puno banalniji: policija im je lijepo rekla da ih neće moći čuvati i sačuvati. Možda više nikada. Jer tu su noć vehabijski jurišnici, prije nego što će krenuti u lov, uredno snimali i fotografirali “pedere”. Da se ima podsjetnik, ako nekoga ne stignu na vrijeme.
Emir Imamović