Besplatno školstvo je reakcionarna ideja

    AUTOR:
    • Nada Mirković

  • OBJAVLJENO:
  • 27.11.2009. u 23:12

Besplatno školstvo za mene je duboko reakcionarna ideja, kaže s obješenjačkom iskrom u očima dr. Ana Munk, povjesničarka umjetnosti, odgovarajući oštro brojnim hrvatskim intelektualcima koji studentsku pobunu proglašavaju dostojanstvenom potragom za plemenitim idealima. Ona je godinama predavala na američkim fakultetima - nedavno se iz obiteljskih razloga vratila u Zagreb i radi na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta - pa se činilo zanimljivim vidjeti što ona, s američko-hrvatskim studentskim i predavačkim iskustvima, misli o studentskim prosvjedima i zahtjevima.

Besmisao besplatnog

- Bez fiskalne samostalnosti nema samostalnosti. Onaj minimum novca koji je Filozofski fakultet imao da s njime raspolaže samostalno mogao bi izgubiti ukidanjem tih godišnjih školarina. I što to onda znači? To vam je zapravo ponovno čvrsto umrežavanje politike, države i visokog školstva. To je duboko nedemokratska ideja. Na što vam to liči? Upravo na ono što se na fakultetu i događa: studenti pišu pamflete u kojima izražavaju sumnju u svaki oblik privatnog vlasništva i čitaju na glas Marxov “Kapital”. To je vrsta prosvjeda koji zapravo nemaju puno veze s fakultetom kao institucijom. Fakultet bi trebao angažirati zaštitare koji bi omogućili profesorima i studentima koji to žele da normalno održavaju nastavu, a pobuna bi se trebala preseliti na ulicu, ispred fakulteta, možda na Markov trg. Ona nikako ne bi smjela ugroziti ideju važnosti normalnog rada institucije, kao što zaposleni ne bi trebali pristati na eroziju dostojanstva nastave.

Ako su studenti doista potaknuti, kako misle mnogi profesori i sami frustrirani ovim društvom, grijesima privatizacije i žele besplatno školovanje jer je netko jednom dobio besplatno tvornice i banke, to je prosvjed koji zapravo nema veze s Filozofskim fakultetom.

U siromašnoj zemlji u kojoj za pet kolegija dobivam tisuću kuna za nove knjige za našu novu, velebnu knjižnicu bez novih izdanja, ideja besplatnog školovanja jednako je tako besmislena kao i ideja besplatnih udžbenika ili druga slična demagoška obećanja koja ne vode računa o ekonomskom zdravlju društva, kaže profesorica, nesretna što je osujećena u održavanju nastave svojim studentima, koje opisuje kao motivirane, znatiželjne, marljive.

Vrijednost obrazovanja

Prošli semestar, zbog proljetne blokade, priča, na brzinu su odradili skraćeni program svojih kolegija, prepolovili ispitnu literaturu, izašli u susret studentima odlazeći na alternativne lokacije, u slučaju dr. Munk, s projektorom i laptopom u Novi Zagreb, što ju je u radu puno manje demotiviralo od činjenice da su studenti djelovali nezainteresirano, slomljeno, praktično istraumatizirani. Dobar dio od njezinih tridesetak studenata, zaniteresiranih za francusku romaniku koju predaje kao društvenu povijest tog vremena, danas naprosto želi u miru studirati.

- Kako profesori i studenti mogu izgraditi poštovanje prema ustanovi i njezinu voditelju koji pokazuje da je bespomoćan, nespreman za obranu svoje institucije... Mi se u Hrvatskoj doista ponašamo kao da smo jučer izmislili visoko školstvo, pa oko ciljeva i temeljnih vrijednosti obrazovanja vlada opća nesigurnost i studenata i profesora. Kad dekan Damir Boras i mnogi profesori Filozofskog fakulteta bez razmišljanja prihvate ideju da se ne održava nastava, oni zapravo simbolički pristaju na to da neodržavanje nastave i nije neki problem.

Jako je teško, gotovo nemoguće uspoređivati američki i hrvatski studentski život, no moramo se složiti s dr. Munk kad kaže da je osnovna razlika ipak u tome da američki studenti shvaćaju vrijednost svog obrazovanja, možda upravo kao i hrvatski studenti FER-a, koji ne štrajkaju jer znaju što točno dobivaju završivši taj fakultet.

Sovjetska birokracija

- Meni zapravo u Hrvatskoj najviše smeta potpuno odsustvo osobne odgovornosti, na svim razinama, pa i u slučaju ove pobune. Studenti su uvjereni da im se ništa ne može dogoditi. Nitko se ne pita tko će simbolički platiti cijenu opstruiranja rada jedne institucije, čak niti oni koji tu instituciju vode. Kao da je njezin rad bezvrijedan, virtualan.

Kad ne bi izašle novine, netko bi valjda za to morao odgovarati. No, tko će u ovom slučaju odgovarati? Je li odgovarao bivši ministar Primorac u prošlom semestru, ili dekan, rektor, studenti?

Uostalom, na proljeće su studenti tri dana nakon početka prosvjeda dobili od Fakultetskog vijeća carte blanche da odluče kako će se urediti funkcioniranje fakulteta. S druge strane, Ana Munk se došavši na Filozofski fakultet šokirala gotovo zagušujućom, sovjetskom birokracijom. Ništa nije mogla organizirati, godinu i pol čekala je da kompjuter, sobu ili barem radni stol sa stolcem još nije dobila. Prije nastupnog predavanja dobila je dvije stranice gusto pisanih uputa o tome kako održati nastupno predavanje, kao da je nakon dvadesetak godina predavanja u SAD-u, na University of Washington u Seattleu i u Houstonu, na University of St Thomas, nesposobna zaključiti što i kako želi prenijeti svojim studentima. S jedne strane nevjerojatni formalizam, a s druge prestrašeno popuštanje studentima koje podsjeća na roditelje koje raspušteni tinejdžeri drže u šahu.

- I štrajk ima svoju kulturu, on ne bi trebao imati za cilj upropastiti instituciju, dokinuti ideju njezine važnosti, važnosti njezina rada. Ovako, studenti postižu isključivo eroziju ugleda i povjerenja, što Filozofski fakultet ionako gubi u ovom - još ne posve, ali gotovo - neoliberalnom kapitalizmu.

Djetinjasti studenti

Dr. Ana Munk iznenađena je i nezrelošću studenata koji odbijaju zakoračiti u svijet ekonomski odgovornih, njima tako mrskih odraslih, kao da prolongiraju djetinjstvo u kojem su roditelji, država, porezni obveznici dužni rješavati sve njihove probleme dok oni, recimo, čitaju “Kapital”.

- Ne razumijem otkuda studentima ideja, čak i želja, da budu posve lišeni bilo kakve fiskalne odgovornosti za svoje obrazovanje. U tom procesu student kao da ne želi biti partner, već netko disociran od obaveza i promišljanja života u kojem ne postoji “besplatni ručak”, u kojem njihov studij mora plaćati već ionako dovoljno pauperizirani porezni obveznik. Kad sam bila na poslijediplomskom studiju na University of Washington, platila sam prvu godinu, a već na drugoj dobila sam stipendiju i malu plaću za asistentski posao koji sam obavljala. Bila sam ponosna što sam uspjela samoj sebi osigurati obrazovanje koje sam itekako cijenila i koje mi je, uostalom, na slobodnom tržištu rada kasnije osiguralo posao koji sam željela.

To našim studentima neće uspjeti ukoliko posve unište kredibilitet institucije u kojoj se školuju, zaključila je tužno domoljubna kunsthistoričarka koja je početkom 90-tih po Seattleu agitirala za Hrvatsku, a onda se, poput mnogih povratnika, suočila s našom stvarnošću u kojoj nitko nizašta ne osjeća osobnu odgovornost.

Izdvajamo