Blogovaonica by Nebojša Grbačić

    AUTOR:
    • Jutarnji.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 15.03.2007. u 07:30

Kinky kolumnistica u potrazi za istinom

Kolumnistica Kinky široj je blogosferi postala poznata ove godine kada je, kako to najčešće biva, istaknuta na naslovnicu blog.hr portala. Iako sumnjičav na odabir uredništva vjerujući kako je riječ o još jednoj imam-jedan-dobar-post-i-nakon-toga-ću-se-umisliti-i-nikad-više-ništa-kvalitetno-napisati blogerici, iznenadio sam se čitajući njezine postove, pokušavši uloviti propušteno mahnito iščitavajući njezine oduže, ali nezamorljive i efektne postove.

Stil pisanja ove 25-godišnje studentice prava iz Osijeka, kojoj nedostaje samo jedan ispit do diplome, dobro je provjerena paradigma seciranja pojmova. Tako će Kinky u uvodniku svojih tekstova opširno najaviti temu, pa je potom još opširnije secirati i uzroke pojava, odnosno istinu, tražiti marljivije od Potjeha. Potom će prikupljene dokaze vješto predočiti publici i izvesti zaključak vrijedan divljenja s kojim će se mnogi složiti, ali koji često neće izbjeći kritike.

"Prezirem svako srastanje s prostorom s ciljem da ga se čini superiornim drugim prostorima. Po čemu je Hrvatska ljepša od jedne Škotske? Zašto bih Hrvatsku morala barem malkice više voljeti nego, recimo, Japan? Da sam se rodila u nekoj zabiti Kine, ne bih za Hrvatsku nikada ni znala i učili bi me da volim i obožavam kinesku rodnu grudu. Prezirem rodne grude. Da, rodila sam se u Osijeku, ali zašto ne bih bila građanka cijeloga svijeta? I zašto svima s usana silazi argument da 'svojoj' državi nešto dugujem? Ne, ne dugujem joj ništa jer državu čini aparat koji djeluje prvenstveno u svoju korist. Oni duguju meni, a ne ja njima, ako ćemo već o dugovanju diskutirati."

Kako se da iščitati iz natuknica koje je o sebi napisala, Kinky je punk rokerica koja uživa u pisanju i predanom čitanju. Zanimaju je umjetnost, učenje jezika i razni tečajevi različitih vještina, stvastvena je kuharica koja će na blogu tu i tamo objaviti neki svoj recept, a kuhanje ponekad uključuje vrijeme provedeno s obitelji i prijateljima koje joj je, kaže, iznimno važno. Kinky se bavi umjetnošću, modnim dizajnom, te dizajnom interijera, a na blogu je objavila nekoliko skica koje otkrivaju njezin sveprisutni talent.

No, ono što joj poneki zamjeraju, isticanje je privrženosti Njemu. Tako će joj neki spotaknuti emocionalnu ovisnost o Njemu, kojeg se često dotiče u postovima, no neki drugi, poput mene, pozdravit će to kao znak filmske ženstvenosti, potpuno iščezle u navali "fembotica" i emancipiranih sad-ću-ti-ja-pokazati-što-je-prava-žena djevojaka.

"A što ja to podrazumijevam pod 'trivijaliziranjem muškaraca'? Podrazumijevam pojavu unutar koje je postalo normalno isticati da su muškarci plošna bića s teškoćama u izražavanju emocija. Maltene emocionalni invalidi. Da su lijene pivopije koje jedino što znaju je gledati cijeli dan u tekmu i zatupljujuću zelenu boju nogometnog igrališta ili Playstation igricu, nezainteresirani za svijet oko sebe. Da svoje kompiće doživljavaju kao ovozemaljske bogove. Da su nepovratno zaljubljeni u svoj daljinski upravljač. Da se najugodnije osjećaju kada im stan izgleda kao svinjac. Da im je na pameti samo seks, gotovo bez kriterija. Da bježe od obveza. Da im je redovito mijenjanje donjeg rublja apstraktna pojava. Da žene doživljavaju kao majke ili kućne pomoćnice koje su tu ne bi li cijelo kućanstvo držale na svojim plećima. Da su gadovi koji nas tlače, muče i ponižavaju, a mi, jadne, nemamo izbora, nego sve to trpjeti."

U navali jednokratne pomodnosti, Kinky je napisala svoj "meme", popularnu blogersku "fovardušu" u kojoj se odabrani bloger izjasni o sebi u pet dosad nepoznatih činjenica. Tako smo doznali da je Kinky jednom piškila gola na plaži i doživjela orgazam, no zasmetala joj je muha kojih se panično boji pa je sva prestrašena otrčala u kuću. U navadi da se smiruje čokoladom, slistila je čak 15 palačinki, sustavno i proračunato trpajući jednu za drugom u sebe. Potom se zavalila na kauč i osjetila mučne bolove u trbuhu. Prisjetila se da nikad nije bila kod ginekologa i da je možda ova sasvim nepoznata bol dovoljan razlog da to učini...

No dobro, možda nije bilo baš tako. Valjalo bi detaljnije proučiti o čemu je bilo riječ, no tu kinky zadaću predajem vama, stoga - posjetite kolumnisticu Kinky i nesumnjivo ćete je smjestiti među svoje favoritse.

31. kolovoza - Svjetski dan bloga



Izraelski bloger Nir Ofir prije dvije godine presedanskom je odlukom odlučio proglasiti 31. kolovoza Danom bloga. Dvije godine kasnije, treći se Dan bloga upravo približava i bit će obilježen diljem strane, ali i domaće blogosfere. Dan bloga je nastao iz uvjerenja da blogeri trebaju imati svoj dan koji bi posvetili, između ostalog, upoznavanju blogera sličnih interesa. U vrijeme kada se blogeri ubrzano afirmiraju na stranoj i domaćoj sceni, kada se, primjerice, govori o osnivanju blog sindikata i kada se održavaju predsjedničke kampanje pod budnim okom novih "pasa demokracije", dan blogera itekako je aktualan.

Kako Nir kaže na svojem blogu, većina blogerske publike čita tek ponešto najboljih blogera. Blog nije, ističe, socijalni medij, a Dan bloga prilika je da novi, kvalitetni blogovi budu otkriveni javnosti. Nirova je teza djelomično točna i može se primijeniti tek na širi, globalni kontekst jer se kod nas, primjerice, top blogeri itekako dobro poznaju, međusobno surađuju i promoviraju jedni druge. Ipak, "proslava" Dana bloga u Hrvatskoj još nije uzela maha, no sudeći po broju blogova koji su na svoj blog postavili blogday banner, ove bi godine i domaći blogeri mogli učiniti nešto za dobrobit blogosfere. Kako se točno obilježava Dan bloga?

Dakle, tijekom Dana bloga svaki bi bloger trebao odabrati pet do sada nepoznatih blogova, svojih favorita, i ukratko ih predstaviti na svom blogu. Predstavljeni bi blogovi trebali biti dio zasebne kulture i drugačiji od većine poznatih blogova, a konačni cilj Dana bloga je dodavanje novih, zaslužnih adresa u bookmarkse blogerske publike. Pa blogeri, želim vam brzu vezu i uspješnu potragu.

Instrukcije za postanje tijekom Dana bloga:

1. Pronađi pet novih, interesantnih blogova

2. Istakni da blogere predstavljaš povodom Dana bloga 2007.

3. Napiši kratki opis blogova i dodaj linkove na njih

4. Post s preporukama postaj 31. kolovoza

5. Širi vijest putem sljedeće dvije adrese:

http://technorati.com/tag/BlogDay2007

http://www.blogday.org

Memorabilia - projekt očuvanja djetinjstva



Tko se od generacija rođenih tijekom osamdesetih sjeća crtića poput
"Wumija", "Cipelića", "Blufonaca" i nikad nadmašenog češkog tandema Pat i Mat iz serije "A je to"? Tko se, pak, sjeća "Djevojčice iz budućnosti" i prvih "Narnijskih kronika"? Ja se, kao i mnogi drugi, sjećam većine tih crtića i serija koje smo gledali odrastajući, ali uvijek mi nedostaje neki detalj ili nešto zamijenim, a mnogo sam toga zaboravio, pa se, kada navratim na blog Memorabilia nemalo i nerijetko ugodno iznenadim.

Tamo, naime, mogu pronaći detaljne informacije o crtićima, serijama i filmovima koji se već godinama ne repriziraju i koji su u navali japanskih i korejskih nakaznih i najčešće pretjerano agresivnih, nemaštovitih i djeci neprimjerenih "crtića" ostali negdje u
ropotarnici povijesti crtića. Oni su dio odrastanja spomenutih generacija i uvijek dragi podsjetnik na "ona" vremena kada smo bili maleni i bezbrižni.

Memorabilia je 23-godišnja blogerica koja želi ostati anonimna, no koja je deklarirani crtanofil. Kako kaže, često se kreće po raznim forumima i uvijek naleti na ljude koji se s nostalgijom prisjećaju starih serija i crtića, ali se u većini slučaja ne mogu sjetiti naslova ili znaju samo male detalje.

- Htjela sam to prekinuti, odnosno, podsjetiti ljude što su voljeli kao djeca i da to nikada ne zaborave. Dugo sam imala ideju i želju sakupiti sve to na jednome mjestu i napokon to odlučila realizirati. Odlučila sam se tad upravo za blog, jer je sam servis blog.hr baš
postajao popularan pa sam htjela i svoje mjesto pod suncem :) U početku sam i ja znala malo toga, no nakon pisanja svih ovih tekstova, osjećam se kao da mi je glava prava mala enciklopedija o crtićima - pojašnjava Memorabilia koja je do sada na svom blogu marljivo sakupila više desetaka opširnih i kvalitetnih postova o crtićima, serijama i filmovima.

"Čarobnjakov šešir", "Čudesna šuma", "Eustahije Brzić", "Graškograd", "Kapetan Zaspan", "Lav Krezumica", "Labuđa princeza", "Ptica trkačica"... imena su crtića koja svima bude emocije, a na blogu Memorabilia većinu njih možete i pogledati. Otkako blog postoji, interes je velik, a kako to često bude među blogerskom (i forumaškom) populacijom, "kad se male ruke slože", događaju se čuda, pa se tako vlasnici bloga često javljaju drugi blogeri s prijedlozima, informacijama i besplatnim kratkim filmićima.

- Za sada sve ide odlično, jako često se javljaju ljudi s linkovima gdje se ponešto od recenziranog može skinuti na internetu, prijedlozima o čemu bih mogla pisati. Svi žele pomoći, čak mi neki i besplatno nude poslati crtiće koje skidaju s neta, što me u početku
čudilo, no onda shvatiš da su zapravo svi nostalgični poput tebe i žele ti se nekako odužiti što ih vraćaš u djetinjstvo - kaže Memorabilia.

Njezin doprinos tematskim blogovima na domaćoj sceni je nemjerljiv i očito je da se radi o jednom od najboljih blogova u nas, a iza takvih rezultata, naravno, stoji mnogo, mnogo rada. Memorabilia kaže kako za istražiti neki crtić ponekad treba i nekoliko mjeseci jer često o
nekom crtiću ima samo mutnu viziju u sjećanju ili joj netko, koristeći ruke i noge, pokuša objasniti da se radi o "ma znaš, onom, plavo... nešto vijugavo mu ide iz glave, pa se smije, ma sigurno znaš kojemu crtiću... "

Memorabilia je odličan blog ako imate malu djecu, mlađu braću i sestre i želite im pokazati kako izgledaju pravi crtići. Vjerojatno će se odmah zaljubiti u "A je to", dok će "Leteće medvjediće" pjevušiti još godinama kasnije. Možda uvide da "Pokemoni", primjerice, i nisu neki crtić, te da za sretno odrastanje i ne treba uložiti mnogo, nego samo, kao i Memorabilia u svoj blog, malo ljubavi.



Milanović: Mlade i putem bloga uputiti u politiku

U eksploziji domaće blogosfere koja se dogodila prije otprilike tri godine i koja još uvijek gromoglasno odjekuje našim internetskim prostorima, tek se jedan manji "šrapnel" dotakao domaće politike. Još manji dio odnosi se na političare koji su odlučili progovoriti blogom i pokušati na taj način ostvariti komunikaciju s građanima. Jedan od njih dosta se kasno uključio u blogosferu i počeo pisati, ali je ubrzo potom zapostavio blog kao medij. No, ovih se dana vraća aktivnom bloganju, a povodom toga ugostili smo ga u Blogovaonici. Predsjednik SDP-a, Zoran Milanović, jedan od rijetkih blogera političara, govori o utjecaju bloga i blogera na politiku.

Gospodine Milanoviću, kao pripadnik mlade generacije hrvatskih političara, još prije nego što ste postali predsjednik SDP-a, počeli ste voditi blog. Kako ste se na to odlučili?

Nakon javnog isticanja kandidature za predsjednika SDP-a na web portalu za članove SDP-a, http://moj.sdp.hr, objavio sam za što se zalažem i kakav SDP želim voditi. To je naišlo na dobar odjek medu članovima koji redovito raspravljaju putem tog komunikacijskog servisa. Odmah potom otvorio sam i blog, objavivši isto tako svoja razmišljanja o SDP-u i slici Hrvatske kakvu mi nudimo. Komentara posjetitelja i posjetiteljica bilo je doista više nego što je itko očekivao. Moram priznati da me to iznenadilo i da nije bilo lako pratiti taj tempo i svima odgovoriti na vrijeme. Stvar se poprilično zahuktala, ali onda je Ivica umro i post o njemu zadnji je na mom blogu koji otada nisam editirao jer, eto, dogodile su se mnoge stvari koje su stranci u tom trenutku bile važne. Sad je to turbulentno razdoblje iza nas i ozbiljno se pripremam na osvježavanje bloga.

Jeste li, dakle, prepoznali blog i internet kao političku bojišnicu 21. stoljeća?

Možda je pretenciozno govoriti o internetu kao bojišnici iako u Hrvatskoj to tako ponekad (u posljednje vrijeme sve više) izgleda. Mislim da komunikaciju, pa i političku, na internetu obilježava interakcija - a to je najvažnije. Uostalom, građani najviše prigovaraju kako su političari nedostupni i otudeni, a internet i blogovi to mogu promijeniti. Odnosno, već su promijenili.

Smatrate li da je odlika modernog političara sudjelovanje u diskusijama na blogovima, forumima te korištenje blogova za 'blizu' komunikaciju s građanima, glasačima? Jesu li politički blogovi postali nužnost na domaćoj političkoj sceni?



Na blogove i internet u politici i na političare na internetu više nitko ne gleda kao na čudnovate kljunaše. Tome su pridonijeli i moji kolege iz SDP-a. Davorko Vidović pionir je političkog bloga u Hrvatskoj. Znate, uostalom, da u SDP-u ima najviše blogera. Jesu li političarima nužni, to ovisi o kome se radi, kome se političari obraćaju, što žele reći
Već sam djelomično odgovorio na to pitanje. Na blogove i internet u politici i na političare na internetu više nitko ne gleda kao na čudnovate kljunaše. Tome su pridonijeli i moji kolege iz SDP-a. Davorko Vidović pionir je političkog bloga u Hrvatskoj. Znate, uostalom, da u SDP-u ima najviše blogera. Jesu li političarima nužni, to ovisi o kome se radi, kome se političari obraćaju, što žele reći.

Siguran sam da su važniji onima koji se obraćaju generaciji koja se koristi internetom nego onima koji se obraćaju, primjerice, umirovljenicima, koji umnogome ne koriste internet. U doba "medijske kolonizacije politike", kako to govori poznati njemački teoretičar Thomas Meyer, blog je medij u kojemu nema posredovanja.

Na internetu, osim toga, nema povlaštenih, nema isključivo aktivnih "autora" i pasivnih posjetitelja - komentatora. Svaka intervencija na blogu je i vijest, odnosno, može biti vijest. A upravo to i jest demokracija - sudjelovanje i doprinos. Nadam se da će politički blogovi uskoro postati nešto posve normalno i na našoj sceni, kao što je to u razvijnim demokracijama već neko vrijeme.

Jeste li upoznati s kolaborativnim blogom pollitika.com i čitate li možda rasprave na toj stranici?

Naravno, pratim pollitiku. Sve pohvale pokretačima, to je doista važan projekt i vjerujem da će svoju renesansu doživjeti i u predstojećoj izbornoj kampanji koju će internet, sigurno, obilježiti više nego ijednu ranije.

Po vašem mišljenju, što je najvažnija uloga blogera (što političkih, što građanskih)? Oblikovanje političkog mnijenja? Mislite li da je važno za političku kampanju pridobiti glasove mladih glasača (njih otprilike 200.000 tisuća) koji su 'hoću internet' generacija, mladi ljudi odrasli uz internet koji se informiraju isključivo putem interneta?



Što se mladih tiče - nisu samo oni na internetu, ali su ondje u najvećem broju. Nisam siguran da ih politički može oblikovati samo blog ili internetska politička kampanja. Nama u Hrvatskoj nedostaje sustavnog obrazovanja za demokraciju, obrazovanja o važnosti sudjelovanja u političkom životu odmalena
Komunikacija političara i birača mijenjala se i prije pojave interneta i bloga. Pa pojava političkih televizijskih debata sigurno je poprilično uzdrmala političku scenu i promijenila percepciju političara od Amerike nadalje. Internet se od svih drugih medija razlikuje upravo toj naglašenoj interaktivnosti, pozivu na sudjelovanje, raspravu i doprinos u oblikovanju javnog mnijenja. Građani više ne ovise samo o informacijama koje im podastiru mediji nego, čini mi se, imaju i obvezu ispraviti informacije ako nisu točne, ukazati na drugu stranu medalje i tako na određeni način preuzimaju gradansku odgovornost u punom smislu te riječi.

Što se mladih tiče - nisu samo oni na internetu, ali su ondje u najvećem broju. Nisam siguran da ih politički može oblikovati samo blog ili internetska politička kampanja. Nama u Hrvatskoj nedostaje sustavnog obrazovanja za demokraciju, obrazovanja o važnosti sudjelovanja u političkom životu odmalena. Tu političari na internetu mogu pomoći, ali ne mogu odraditi posao koji trebaju odraditi škola, pa i mediji jednim pristupom prilagodenim novoj generaciji. Politička komunikacija mnogo je šira od interneta, a politička kultura stječe se obrazovanjem od prvog razreda osnovne skole.

Da rezimiram - mlade glasače putem interneta treba zainteresirati i informirati o politici, a hoćemo li u tome biti uspješni, ovisit će i odziv na izborima. Sada je poražavajući. Ali s tim se problemom suočavaju i druge države. Tu tek treba naći pravo rješenje, a naš Forum mladih i mi u stranci trudimo se odgovoriti i tome izazovu.

Hoćete li nastaviti pisati blog tijekom ove godine? Kako ste zadovoljni dosadašnjim posjetima i brojem komentara na svom blogu koji je iznimno velik? Je li bilo nekih suvislih primjedbi i komentara koje planirate uvažiti?

Radim na novom blogu i osvanut će za koji dan. Razlikovat će se od bloga koji sam pokrenuo pa rekao bih "ad hoc". Iskustva su dobra, ljudi s velikim entuzijazmom žele podijeliti svoja razmišljanja i na tome sam svim posjetiteljima i posjetiteljicama izuzetno zahvalan. Žao mi je što nisam bio u mogućnosti u primjerenom roku odgovarati na komentare. To ću na osvježenom blogu svakako ispraviti.

Političar ste i javna osoba, hoćete li s tim u skladu na blogu objavljivati i detalje iz privatnog života?

Točno, javna sam osoba i samim time i moj privatni život je pod povećalom javnosti. Ne mislim, medutim, blog opterećivati pojedinostima iz svog privatnog života. Usredotočit ću se na promociju SDP-ovih politika za građane Hrvatske. To je sigurno važnije nego pisanje o tome gdje sam bio i što sam radio.

Ima li možda blogera koje redovito čitate?

Redovito pratim blogove svojih kolega iz stranke ( Lugarić, Stazić, Vidović, Jurjević), ali i blogove Hillary Clinton i Baracka Obame, a izuzetno su mi zanimljivi i blogeri britanske Laburističke stranke. Od ostalih - svakako mrak.org, borja.org, zombix, cnn, blog Zorana Šprajca i drugi.

Brdo blogera nad hrpom budala

Prvo službeno akreditiranje nekog domaćeg blogera statusom novinara/izvjestitelja dogodilo se prije dvije godine tijekom Motovun film festivala. Bloger Jesus Quintana službeno je akreditiran kao izvjestitelj s Festivala za portal blog.hr. Dvije godine kasnije, organizatori MFF prepoznali su medijski utjecaj blogera i odlučili tijekom trajanja Festivala ugostiti petero blogera u sklopu akcije Brdo blogera.

Ovim je činom pojam blogera i bloganja dobio jednu sasvim novu dimenziju u kojoj se blogere percipira kao izvjestitelje drukčije od novinara, svojevrsne kolumniste koji su u potpunosti nezavisni i slobodni, a čija vjerodostojnost proizlazi iz činjenice da su ih odabrali sami organizatori MFF-a.

Akcija Brdo blogera počela je 15. lipnja i prvi dio je trajao do 15. srpnja, kada je od pedesetak aktivnih blogera odbrano njih pet, među kojima i autor ovog teksta, koji su tijekom MFF-a svakodnevno izvještavali o događajima, afmosferi, filmovima i okruženju u kojemu jedan filmski festival nastaje. Umjesto šturih vijesti na službenim stranicama, organizatori MFF-a tako su ponudili detaljniji i opširniji pregled događaja, zabilježen kao osobno iskustvo svakog od petero blogera. Time su MFF-ovci neupitno pomogli promicanju kulture pisanja bloga u Hrvata, ali i ispravnijem percipiranju blogera.

Ipak, ovaj gotovo presedanski blogerski događaj sa sobom je donio ne tako presedanske, već sasvim uobičajene predrasude o blogerima. Tko su oni? Sekta? Ljudi koji se poput, primjerice, trekkija odijevaju u čudna odijela? Ljudi koji posjećuju blog konvencije, govore čudnim jezikom, pišu u čudnim kodovima, žive u posebnim zajednicama drukčijima od ostalih? Nerijetko je u blogere tijekom MFF-a uperen prst sprdnje kojim se pokušalo omalovažavati ondašnju funkciju blogera kao izvjestitelja, ali i kojim se dovodila u pitanje sama svrha bloganja. Pojedinci su išli toliko daleko da su se, kao što su to radili nacisti prije strašnog genocida nad Židovima, ograđivali od blogera, tvrdeći da imaju neku "blogersku bolest".

Uzroke takve iskrivljene percepcije valja potražiti na više mjesta. Prvenstveno, riječ je o neiformiranosti i zamjeni pojmova. Tako, primjerice, velik broj ljudi smatra blogersku književnost zasebnim žanrom koji se, valjda, sastoji od čudnovato ispisanih tekstova isprepletenih komentarima, a čija je tematika isključivo svakodnevna dokolica. Nadalje, pojam "blog" nikad nije u potpunosti usvojen kao pojam medija, tehnologije komunikacije i sredstva prijenosa informacija, nego kao zasebnost, samoodrživi fenomen čijim se dijelom može postati tek uporabom posebnih, samo odabranim blogerima znanim moćima. Blog je dakle od samog početka mistificiran kao srednjovjekovna sekta čiji članovi nose duge smeđe kapute s kapuljačama prebačenima preko glave. Naravno, oko blogera se generalizira pa su tako, uvjetno rečeno, pogreške nekih blogera ujedno stalne karakteristike svih ostalih. Pisati blog znači biti u potpunosti drukčiji u smislu da je pisanje bloga zamjena za stvarni život i nedostatak psihičkih, češće fizičkih predispozicija za ono što se olako definira kao normalan zivot.


No, suština problema zapravo je u onima koji na blogere tako gledaju. Prvenstveno je njihov problem što se ne informiraju, što imaju predrasude i što se u neku ruku boje slobode koju bloganje donosi sa sobom. Biti bloger ne znači ne imati život ili biti hrom. Biti bloger znači biti osoba spremna otvoreno komunicirati sa stotinama drugih, bez predrasuda i generalizacije. Blogati znači širiti vidike, razvijati i poticati kreativnost, biti informiran i u skladu s tehnologijom. Naravno, bloganje je stvar izbora, nije nametnuto i nije nezaobilazno. Isto kao što bi i uvrede na račun blogera trebale biti, no teško je o tome uopće razmišljati. Barem ne u Hrvatskoj 2007. godine. Za nekih stotinjak godina - možda, do tada prst ( ne onaj sprdački) gore organizatorima MFF-a koji su na festivalu koji promovira pozitivne i prihvatljive ljudske osobine odlučili dati svoj doprinos demistifikaciji bloganja.

Mračna strana hrvatske politike



Citiran u Saboru i svakodnevno posjećen sa servera istog, osnivač prvog političkog kolaborativnog bloga Pollitika.com te najpoznatija i najčitanija politička uzdanica u hrvatskoj blogosferi, bloger Mrak, jedinstvena je pojava na ovdašnjim internetskim prostorima. Argumentiranim komentarima političkih događanja, detaljnim ekonomskim analizama, ali i inovativnim idejama te suvislim prijedlozima, Mrak je svom blogu osigurao posjećenost od gotovo pola milijuna ljudi u nepune četiri godine otkako bloga. A blogati je krenuo na portalu blog.hr gdje mu je blog, kaže, isprva bio igračka iz koje se izrodila sasvim ozbiljna zanimacija. Od ožujka prošle godine, Mrak se nalazi na vlastitoj domeni koju je s vremenom pretvorio u poznati blogerski brand, možda i najpoznatiji  u Hrvatskoj.

Upravo su "mračne" strane domaće (ali i strane) politike njegova omiljena tema. Malverzacije, krađe, prijevare i bilo koji sumnjivi politički potezi, kod njega će jasno i argumentirano biti osuđeni, a politička povijest protagonista detaljno secirana jer internet ima sposobnost "pamćenja" bolju od bilo kojeg medija. No oprez, oni koji vjeruju da subjektivnost u politici postoji, kaže Mrak, varaju se.

- Svatko od nas je političko biće i ako izlazimo na izbore, zaokružujemo neku od brojki. Čak i ako ne izađemo na izbore, onda to radimo najćešće iz nekog razloga tako da "objektivni" bloger, novinar ili građanin ne postoji - mislim da je fair da javno istaknem svoju političku pripadnost (tj. u mom slučaju simpatizerstvo jer nisam član političke stranke) kako bi čitatelji od samog početka znali koje stavove zastupam i za koga navijam; nemam namjeru preobraćati ljude kroz prizmu "neutralnog" izvještavanja, ovo je moj blog, to su moji stavovi i rado ću ih podijeliti sa svojim čitateljima i po potrebi objasniti i argumentirati - pojašnjava Mrak koji je ove godine u politiku zakoračio nešto dublje.

Posjetio je tako Vijeće Europe, Europski sud za ljudska prava, Hrvatski sabor... razgovarao s brojnim političarima ( Davorko Vidović, Vesna Škare Ožbolt i drugi.. ) te aktivno sudjeluje na Pollitici. Iako je posjećenost njegova bloga natprosječna za domaće prilike, više pozornosti pridaje mjestu odakle mu ti posjeti dolaze, pa tako, kaže Mrak, svakodnevno ga čitaju u Vladi i Saboru, ministarstvima, sve novinske redakcije i razne službe, a dokaz da je uistinu tako je i već spomenuta činjenica da ga citiraju u Saboru.

Mrak bavljenje politikom zasad ne planira preseliti izvan bloga, no ono što se događa izvan bloga, a vezano je uz politiku i internet, su predavanja na Ekonomskom fakultetu, Fakultetu političkih znanosti, WebStart konferenciji i drugim događanjima gdje predaje o blogovima, njihovu utjecaju na politiku, političarima i njihovu odnosu prema internetu, medijima i općenito razvoju komunikacije, političke i društvene. Također, Mrak će ovih dana otići u Ameriku gdje će se naći s eminentnijm imenima američke blogosfere prilikom čega će, kaže Mrak, doći do razmjene iskustva i znanja.

Mrak je također učinio presedan u hrvatskoj blogosferi tako što je preveo svoje iscrpne postove o aferi "jubitu" na engleski jezik te ih poslao na boingboing (jedan od najboljih američkih blogova ), odakle se vijest proširila na Reuters pa u druge svjetske medije, učinivši 'Kiro prosviro eru' svjetski poznatom.

No, osim politike, na njegovu se blogu mogu pronaći i brojne druge zanimljivosti, vezane uz glazbu, religiju, putovanja, a zanimljivo je istaknuti da je Mrak prvi bloger kojeg je jedna velika tvrtka, Toyota, angažirala da isproba njezin proizvod - Toyotu Prius - pa je tako Mrak dva tjedna uživao vozeći ovo hibridno vozilo te je o tome detaljno izvještavao. Sve to i mnogo više na  - mrak.org.


Hladni tuš studenom vodom

U Hrvatskoj riječ "studena" ponajprije asocira na vodu, a ta je asocijacija svojevrsna metafora koja odlično opisuje blogericu Studenu. Prvenstveno zato što ona svakog lažnog moralista, bahatog licemjera i umišljenog snoba iz blogosfere, i šire, dobrano "opere" hladim tušem racionalnog razmišljanja. S druge strane, na njezinu blogu mnoge konvencije koje se podrazumijevaju i olako prihvaćene teorije koje se bezuvjetno poštuju "padaju u vodu".

Studena, pravim imenom Tanja, živi i radi u Njemačkoj. U okolici Münchena točnije, odakle piše blog na hrvatskom jeziku. Odmah ću na početku pohvaliti njezinu skrb prema materinjem jeziku koju mnogi gastarbajterski blogeri ignoriraju. Studena je suprotnost većini blogeraša i forumaša koji se pri javljanju iz dalekih zemalja lupaju o prsa svojim nepatvorenim domoljubljem i kirurški preciznim osjećajem za ispravno. I dok su oni uvijek u pravu i znaju što je najbolje za nas u Hrvatskoj, Studena se ne bahati i ne gleda na rodni zavičaj iz "ja sam bolja - ugledajte se na mene" pozicije.

Svi njezini tekstovi zapravo naginju na zdravu stranu samozatajnosti. Ipak, radije bih da je ona glasnija o samoj sebi pa da ponekad stiša one koji viču bez pokrića. Studena radi za jednu tvrtku nekretnina, a trenutačno se obučava za, kako mi kaže, "savjetnicu za životna pitanja", što joj je treće zanimanje u životu i u kojemu planira napredovati. No, ne treba čekati da završi obuku pa da od nje pokupimo koji dobri savjet. Valja samo otići na njezin blog koji je nekoć bio na blog.hr portalu, a sada se nalazi na .eu domeni.

Raspon tema kojima se Studena bavi je oveći. Od fotografije i gastronomije, do politike i glazbe. Inteligentnim pristupom i snažnom logikom, Studena pristupa svakoj problematici pišući dugačke i iscrpne, ali zanimljive postove. Studena je analitičar. Secira svaki problem, prihvaća negativne stvari jednako dobro kao i pozitivne i izvlači pouku. Iz njezinih se postova štošta može naučiti, a primijenjena i već spomenuta logika svakom iole razumnom čovjeku osvjetla obraz. Zbog toga bi Studenine postove trebalo klasificirati kao štivo koje nije baš za svakoga. Ipak treba uložiti određen trud ne bi li se uhvatio njezin "brainstorming" koji, iako tečno prezentiran, zahtijeva barem prosječnu inteligenciju.

Najdraži njezin post, a na koji me podsjetio jedan od komentatora njezina bloga, jest  onaj o ljudima koji se zbog ovog ili onog razloga sukobljavaju na internetu.

"Tako imamo zavodnike bez premca koji neumorno šalju nadahnute privatne poruke kao 'šta ima...' ili 'ja bi tebe jebo…'. Impotentne jebače kojima ni jedan pornoglumac nije ravan. Sveznalice koji su bez Googlea duhovno amputirani. Vječne povratnike kojima ispred nickova stoji ex-ex-ex, a na profilu još piše da ne stignu 'visjeti' na netu jer kao puno rade (e tim biserkama se najviše nasmijem). Frustrirane domaćice koje svako malo brišu stari i otvaraju novi profil jer drugačije ne mogu pobjeći od 'iskorištenih' cyberskih ljubavnika. Ofucane romantičare koji provjerenom pričom o bolesnoj ženi i osobnoj usamljenosti hvataju u mutnom. Biseksualce na raskrižju vječnih pitanja tko sam, što sam, tko me hoće i zašto me nitko neće."

Taj je post u rangu onog, već kultnog, blogerice Zrinsko pismo o flejmu, iliti svađi na internetu, objavljenog nekoliko mjeseci ranije.

Studena osim kritika javnog života i socio-političkih analiza često piše i kratke priče. Iako je bila jedna od poznatijih imena bloga.hr i zasigurno je jedno od jačih imena cijele blogosfere, Studena je ostala prizemna. Omiljene "žrtve" njezinih analiza upravo su osobe koje se pod utjecajem lažne slave predstavljaju kao Izabranici Morala osobno. Kako se bori s licemjerjem, kako doživljava nepravdu i kako doista dobro piše - provjerite sami.



Doajen kratke priče dosljedan isključivo blogu

Na adresi http://domena.blog.hr nalazi se Eduard Pranger, vješt pisac koji suvereno vlada formom kratke priče i koji više od dvije godine blogersku publiku uveseljava avanturama svojih živopisnih likova. Izniman stil, redovito objavljivanje novih priča, likovi i zapleti dostojni i razvikanijih imena domaće i strane literature učinili su ovog blogera popularnim i čitanim. Sudeći po brojnim komentarima, njegove su priče čitane i hvaljene ne samo u Hrvatskoj nego u cijeloj regiji. Kako kaže, nema namjeru svoj blog ukoričiti iako je dobio već nekoliko ponuda, što ga vjerojatno čini iznimkom na domaćoj blogerskoj sceni. Dok većini ostalih blog služi kao veza (reče jednom Dr. Lebowski) za izdavanje knjige, Eduard smatra da broj posjeta na njegovu blogu govori dovoljno o čitanosti njegovih priča, dok broj komentara po objavljenoj priči potvrđuje njegovu tezu. Čemu onda, pita se, da izdana knjiga stoji u nekom skladištu ili da je ljudi kupuju, kada priče mogu pročitati i ovdje.

Sasvim je zadovoljan objavljivanjem na blogu, i to pod pseudonimom jer, kaže, taština u njegovoj kući odavno ne stanuje. Što se motivacije tiče, Eduard kaže da piše isključivo iz gušta, bez pritisaka i da ima dovoljno iskustva koje želi prenijeti drugima jer, kaže, možda će ono nekome biti od pomoći. A to što tvrdi sasvim je vidljivo iz njegovih priča koje su uglavnom vjerni opisi proživljenih doživljaja. Iz karaktera likova koje stvara (a koji su očigledno zasnovani na stvarnim osobama) vidljivo je da je Eduard čovjek u zrelim godinama, sposoban ukazati na važne stvari, često kroz opise najbanalnijih svakodnevnih situacija.

"Servis sam jedva pronašao, neka neugledna radionica u ogromnoj zgradurini sa stotinu prolaza i ulaza, u Novom Zagrebu. Nikad mi nije bilo jasno zašto, nakon toliko godina Novi Zagreb još zovu novi. Pa tamo bi više od pola zgrada već trebalo srušiti, da se od starosti ne sruše same od sebe. Ušao sam u malu zagušljivu prostoriju pretrpanu aparatima. Bilo je tu svega, od starih videorekordera i glazbenih linija do telefonskih aparata i mikrovalnih pećnica. Čekao sam dobrih desetak minuta dok se iza paravana nije pojavio velik čovjek u plavoj kuti. Pozdravili smo se i ja stavim mobitel na pult."

Svoje priče marljivo arhivira na adresi http://pismohrana.blog.hr gdje možete pronaći oveću zbirku i "izgubiti" cijelo podne čitajući ih. Motivi njegovih priča uglavnom su u domeni realnog, no ponekad sasvim vješto koketira s onostranim i nadnaravnim, što čini njegove priče još intrigantnije. Čitajući poneke, mogla bi se sasvim solidno rekonstruirati povijest grada (Zagreb) u kojemu živi, dok neke kvartovske doživljaje Eduard začinjava neobičnim detaljima koji se događaju svima nama, ali koje najčešće ne percipiramo. Eduard ih razmatra iz mutnog omota nedokučivog, približuje svakodnevnom, a nakon svake zaokružene misli ili priče, u nama se pojavljuje inspirativna potreba za propitivanjem i drukčijim viđenjem stvari. Tome uostalom, složit će se mnogi, priče i služe, no ne može svaki pisac toliko smisleno secirati vlastitu i tuđu podsvijest da nas njezin sadržaj nerijetko dobrano iznenadi. Eduard to čini sasvim olako, no za to ne traži lovorike ni nagrade. Komentar pohvale sasvim mu je dovoljan, što ga čini još većom iznimkom ne samo na blogu nego u cijelom novijem književnom miljeu (koji se tako voli zvati i sam sebi postaje
svrhom) u Hrvata i šire.





Ire - (ne)kultura na blogu

"Jasno je da su mišljenja kao šupak, ali zar bas svaki šupak mora progovoriti?" Tim riječima počinje afekst (blogerski tekst nastao u afektu i zanosu reakcije na raznorodne novine) mlade blogerice Irene, blogosferi poznatije kao Irescorneroffice http://ire.nosf.net/ kojim se još jednom odlučila boriti s vjetrenjačama - primitivizmom na Internetu. Ire se često uhvati u koštac s čvrstim korijenjem nekulture ne samo na blogu nego u svakodnevnom, javnom i političkom životu ne bi li barem nekolicinu osoba "obratila" na pravi put. U tome je dosljedna, čvrsta i nepokolebljiva, no ipak najčešće usamljena i nedovoljno snažna da napravi uočljivije korake napretka.

Irena poučava španjolski, piše, prevodi i čita sve što ima veze sa SF kulturom u vrijeme što joj ostaje proučava i studira povijest. Na blogu budno prati događaje vezane uz kulturu. Komentira ih, promovira, a ponekad i organizira. Ire je tako urednica portala nosf.net , članica je bestselera - prve hrvatske blogerske mreže, a uredila je i prvo izdanje blog.sf priča. No tu njena aktivnost na području SF-a ne prestaje. Ire prati događaje vezane uz književnost, glazbu i film te redovito o tome obavještava na svom blogu.

Katkad, iznervirana nekim komentatorom, Ire napise oduži tekst i održi lekciju o pravopisu, moralnim opredjeljenjima ili naprosto izrazi negodovanje zbog nečijih poteza. Bila je dosta glasna kada je počela inicijativa "Pravo na grad" jer, kako i sama kaže, nepravda ju boli. To najbolje potvrđuje slučaj s novinarkom jednih dnevnih novina koja joj je, dokazivala je Ire, prepisala tekst o Louisu Borgesu u slovo. No, to ju nije obeshrabrilo. Ire je nastavila i dalje pisati zanimljive i iskrene recenzije ne samo književnosti, nego i svega ostaloga što se da kritizirati, vođena izrekom da je život umjetnost, a da je umjetnost podložna kritici.

Ono što me isprva privuklo na njen blog jest pitak stil i odlučan stav, a potom i otkriće o zajedničkoj ljubavi prema hispanoameričkim piscima o kojima Ire često piše. Neki njezini snovi su, otkrila je ova marljiva kroničarka domaćeg SF-a, posjetiti zemlje poput Andaluzije,
kupiti vlastiti stan i pisati, pisati i pisati. A kad smo kod pisanja, jedna od njenih omiljenih metoda jest sortiranje pa tako često na njenom blogu čitamo liste "deset knjiga koje bi čitala da ima vremena", "četiri najbolja filma Pedra Almodovara", "pet najboljih internetskih portala", "deset najboljih serija"...

Bloganje je počela na portalu blog.hr http://blog.hr/ , a od prije nekoliko se mjeseci nalazi na novoj adresi. Tamo, osim "officea" možete pronaći i njezin Macondo http://ire.nosf.net/ires-macondo/, mjesto "gdje je sve moguće. Različiti svjetovi stopljeni u jedan" i gdje Ire po uzoru na kolumbijskog pisca G. G. Marqueza živi u svom mitskom selu. A u njemu ima svega, od žutih leptira do ocvalih suncokreta - Irena je u potpunoj suprotnosti narkliterima - i modrih rijeka koje čine njezinu stvarnost. Tračak toga bezuvjetno će dati i slučajnom prolazniku, pa budite jedan od njih i svratite kod Ire na male kulturne lekcije, razumne osvrte i ništa manje važnije crtice kućnog odgoja koje, mišljenja je Ire, nedostaju većini.


Što prodaja portala blog.hr Novoj TV znači za običnog blogera?


Od svih komentara ispod vijesti da je Nova TV kupila portal blog.hr tek se u jednom ili dva nazire zrno (opravdane) sumnje dok ostali, dosta olako i nepromišljeno, čini mi se, čestitkama obasipaju i Novu TV i portal blog.hr. Po svemu sudeći, blogersko je mišljenje o tom medijskom pothvatu visoko, dobro i pozitivno. Nadaju se tako novom dizajnu, što manjem broju kvarova na serverima, novim opcijama i mogućnostima. Neki se od njih, kažu kroz šalu, nadaju da će postati "mali dioničari" ovom kupoprodajom. No, ja se u samom startu ograđujem od pozitivnih misli i kao cinik s višegodišnjim iskustvom smatram da je kupnja portala blog.hr izgradnja Potemkinova sela s jednim jedinim ciljem - profitom.

Ne izigravam Kolumba, nisam otkrio Ameriku. Novac je mjerilo svega i osnovna motivacija, pa je tako i cilj Nove TV, kao i vlasnika i suvlasnika portala blog.hr upravo zarada. Nova TV, čiji website uređuje Dario Markuš, suvlasnik blog.hr-a, bila je logičan kupac ovog i dalje rastućeg blog servisa, iako se jedno vrijeme govorkalo kako je Večernji list potiho kupio blog.hr. Kako god, najposjećeniji blog servis u Hrvata više nije neovisan, a Nova TV je u svoju redakciju dovela nekoliko tisuća novinara i dopisnika koji će joj svaki dan donositi vijesti. Upravo je svladan jedan od većih koraka prema građanskom novinarstvu u Hrvatskoj. Ili možda nije tako?

Možda zaista nije. Građansko novinarstvo manifestirano u postovima neovisnih blogera jedna je stvar, dok je latentni rad za veliku medijsku kuću nešto sasvim drugo. Blogeri na portalu blog.hr iz socijalističke su zajednice najednom postali kapitalisti koji ne mare ni za što osim za novac. No, blogeri, varate se ako mislite da ćete dugoročno profitirati. Bit će, naravno, spominjanja vaših nickova i adrese blogova po vijestima, bit će istaknutih linkova na posjećenim stranicama. I to će vam u početku odgovarati. Vi tražite publiku, oni traže vijesti. Vuk sit i koza cijela. No, koliko dugo? Kako je blog.hr sada u vlasništvu Nove TV, i vaši su postovi i blogovi u njihovom vlasništvu te teoretski i praktički mogu što god žele s njima. Recimo to ovako, vi ste sada uistinu "mali dioničari", samo što s tim svojim dionicama ne možete ništa. Vi ste sada i radnici koji će "raditi", ali nikad neće biti plaćeni. Nigdje ne piše da vam moraju platiti za vijest, fotografiju i video. Koliko je to daleko od građanskog novinarstva? Zar nije novinarstvo zanimanje koje kao i sva ostala zanimanja ima svoju tržišnu vrijednost? Zar brojni portali ne nude upravo novac za fotografiju i video?

Nadalje, smisao bloga je nešto sasvim drugo. Zarada putem bloga za Hrvatsku je i dalje iluzija, a moralna obveza blogera nešto je što je miljama udaljeno od novca. Nije li velik broj blogera u početku počeo pisati baš iz revolta prema žutom tisku i neprofesionalnosti novinara? Nije li cilj bloga bio izgraditi zajednicu koja donosi alternativni i izravniji pristup informacijama? Tko je od blogera prvi počeo taliti Zlatno tele? Građani novinari, eto, postaju mali virtualni reklamni subjekti koji toga neće biti niti svjesni.

Idemo dalje. I ja sam još uvijek bloger na portalu blog.hr. Štoviše, na cool listi sam, moji su postovi desetke i desetke puta bili isticani na naslovnicu portala blog.hr koji je sada u vlasništvu Nove TV. Mislite li, jer ja mislim, da sam u sukobu interesa? A kako sam došao u njega? Radim u Jutarnjem listu, pisao sam blog na neovisnom blogerskom portalu koji je iznebuha postao ovisan i sada mi, sve na to upućuje, ne preostaje ništa drugo - moram otići s portala blog.hr kako ne bih bio licemjeran. I, znam to pouzdano, nisam jedini koji će se naći u ovakvoj situaciji. Naprosto je protiv zakona kapitalizma da postoji mjesto gdje se isprepliće nekoliko medijskih kuća. Eto, blog.hr je surađivao s Večernjim listom, no pitam se kako će se ta suradnja sada nastaviti? Kako će se sada odrediti kome pripada koji dio medijskog kolača? Na ta i na druga pitanja odgovorit će vrijeme, a vi i ja, dragi blogeri, možemo samo čekati i u međuvremenu koristiti mozak. Razmišljati i biti kritični - biti blogeri, ako ste zaboravili.

Kada će netko, dovraga, hakirati ljudsku glupost!?



- Nebojša, nešto se dogodilo s blogom. Izgleda da su ga hakirali, odmah moraš doći u redakciju vidjeti što je i napisati članak - užurbano mi je priopćila kolegica preko telefona dok sam ja, tek probuđen, listao subotnji Magazin. Baš sam čitao članak o Sjevernoj Koreji i taman sam, koje li slučajnosti, pročitao nešto o cenzuri interneta u toj zemlji. Kako surfati mogu samo oni iz "Službe za ispiranje mozgova" i kako pristup internetu ondje ne postoji za obične građane. Što i nije nešto čudno jer su u Sjevernoj Koreji obični građani oni koji su "tijekom devedesetih kopali zemlju rukama i jeli korijenje da prežive", piše kolegica Željka Matković koja je ondje provela nekoliko dana. Baš kada sam se javljao na poziv, razmišljao sam kako bi i u kojoj mjeri kod nas bila moguća cenzura? Kojim bi se to underground kanalima služili i bi li uopće forma bloga postojala?

Došao sam na posao, odmah sjeo za PC razmišljajući kako se dogodila tragedija nad tragedijama. Kako više nema portala blog.hr, kako su tisuće i tisuće korisnika ostali bez svojih postova i kako se na adresi  blog.hr  sada nalazi neki šaljivi flash kojim iznervirani korisnik tog portala poručuje: "Što je bilo - bilo je, sada ću ja da se malo igram B(l)oga na ovoj domeni". U pozadini teksta, pomislio sam, vide se roza cvjetići dok poruku prati neka monotona glazba. Sve se odvija kao u dalekoj (i davnoj) budućnosti. Godina je 1984. i netko je zloupotrijebio slobodu govora na internetu. Marljivi državni službenici se po ne znam koji put logiraju sa stotinom različitih imena na portal  blog.hr   i pišu optimistične postove:

"Danas sam bio na poslu. Uživao sam radeći svoj posao, kasnije sam se vratio kući pa smo žena i ja klečali pred slikom Njega i poštovali Ga. Volim svoju državu". Ispod bi stotine drugih službenika ostavljalo komentare tipa: "Ja i moja žena učinili smo isto to. Presretni smo ovim životom" i tako bi se odvijao život u virtualnoj utopiji i svi bi mislili da su sretni. No onda bi Netko, jedan dan, napisao nešto sasvim drugačije. Kako nije sretan, kako je On obični seronja i kako nema ženu da se s njom valja pred ičijom slikom. Cijela bi se služba digla na noge i u strahu da to netko ne pročita, dogodilo bi se ovo što se, mislio sam, dogodilo danas -  Blog.hr   bio bi hakiran.

Ipak, takav scenarij ostaje u domeni SF-a i orvelijanskih utopija jer se danas vlasti služe mnogo suptilnijim metodama. Uvaljuju nam GMO u hranu koja stvara ovisnost, maskiraju se u vlastite neprijatelje... Načina je stotinu i mi ih, najčešće, nismo svjesni. Hakiranje bloga bilo bi posve očito, izazvalo bi previše reakcija. Znate, bilo bi jednostavno... nehigijenski. Bez stila, bezlično i naprosto jadno.

Pa dobro, što se onda dogodilo, je li  blog.hr  hakiran ili nije?

Nije. Blog.hr  nije hakiran, dogodilo se nešto sasvim suprotno. Korisnici, oni slabijeg pogonskog motora (hint: nije srce) koji se rado bakću sa stvarima o kojima ne znaju ništa i koji vrlo rado na svoje blogove lijepe desetke raznorodnih programčića doživjeli su "osvetu" od druge vrste korisnika, onih koji imaju razvijen pogonski motor, ali im je osjećaj za društvo ostao negdje na razini fetusa. Vole se nazivati "hakerima" po uzoru na znameniti film, ni ne sluteći da se Pravi hakeri vrijeđaju kada ih se tako nazove.

Tako su ovi prvi, bistri korisnici, mjesecima stavljali na svoje blogove direktne loginove, kojekakve trackere i countere, ne razmišljajući o tome koliko su te tričarije opasne jer se "virusi", kao i sve ostalo u životu, događaju nekome drugome. Zašto bi onda redovito updateali svoje antivirusne programe i zašto ne bi kliknuli baš na svaku stranicu koja se pojavi? O mailovima da i ne govorim. Jest da je u privitku penis enlargment manual, ali mora da je to poslano baš za mene, pomisli neka korisnica i radosno klikne na mail. I tako, malo po malo, nakupi se raznih boleština, dio njih na blogu i neki se dovitljivac sjeti da bi mogao iskoristiti nepažnju i nemar korisnika i hakirati pojedine blogove. Nije ništa strašno, ostavi neku poluljubavnu poruku koja upućuje na poremećeni um osobe koja boluje od opsesivno posesivne kompulzije. Ne treba nas, na kraju krajeva, uopće zabrinjavati. Naprosto ćemo obrisati, piše u obavijesti blog.hr-a, cookije (je l' se to na kruh maže?), obrisati taj post i idemo dalje.

Uostalom, tko bi nam zamjerio, kad su svi ti attachmenti na blogu tako lijepi. Roza cvjetići, kreštava glazba i direktni loginovi neizostavni su dio svakog blogera koji imalo drži do sebe. Kao što ste do sada vjerojatno naučili, ne radi se o sadržaju i stilu, već o prezentaciji i prestižu. Što šarenije, to bolje, što više pizdarija to bolje, parole su to modernog blogerskog društva kojemu ne trebaju nikakve orvelijanske vlade i cenzura. To je društvo dovoljno glupo samo po sebi i jednog će se dana u potpunosti uništiti. Zar nam to, uostalom, nije u genima? Zar to, k vragu, ne vidimo svaki dan na primjeru nevirtualnih zajednica?


Rubia Despues - posljednja diva CroBloSfere

"Jebat ga, meni ovaj blog dođe k'o potezanje vode nakon nužde."

Ona nije uglađena i dosadnjikava blogerica koja gradi moralni zid altruističkim postovima lažnog poštenja. Ona voli prostačiti iako smatra da neke riječi nisu nimalo proste. Ona voli biti iskrena, direktna i šovinistički nastrojena, nikako chickliterski, kao što sama kaže, a neki joj zamjeraju da ne poštuje čistoću hrvatskog izričaja ponekad pretjeranim psovanjem. No unatoč svemu, ona promovira iskrenost i zdrav razum. Dame i gospodo, iako se iz ove male uvertire može protumačiti drugačije, ona je možda i posljednja diva blog.hr portala - Rubia Despues.

Piše blog otkako je bloga u Hrvatâ, uglavnom na portalu blog.hr, odakle je jednom prilikom otišla na bloger.hr. Ondje je postala apsolutna zvijezda pa čak i urednica, no onda se vratila na matičnu adresu. Nadimak je mijenjala jednom, dizajn svako malo, ovisno o raspoloženju, no stil je ostao isti i njime još uvijek privlači desetke i stotine komentatora koji će uvijek ostaviti komentar, makar Rubia napiše jednu jedinu rečenicu. U blogerskom se svijetu to može uzeti kao mjerilo kvalitete i popularnosti. Njene rečenice, poput neke sive eminencije, imaju dovoljno moći da pokore blogeradiju i učine ju njenim apsolutnim
fanom.

"Mnogo puta mi je bilo žao što sam počela s pisanjem bloga. Upravo zbog hrpe zločestih komentara. Neki od njih su možda i bili kritika. Kada se izostave sve uvrede. Svi smo mi tašti, ja pak vrlo. Nikada nisam bila u stanju prešutjeti bilo što za što sam smatrala da je zaslužilo da vratim istom mjerom. Međutim, nema toga što se ne može objasniti kroz ljudsku zavist. Kada si lijep i sretan, vrlo lako ćeš na sebe navući troglodite. Ali ja volim blogati i apsolutno ne dopuštam da mi netko umanji to zadovoljstvo."

Rubia slovi kao ljepotica (što na blogu, što u stvarnosti, a autor ovog teksta jednom je imao čast i zadovoljstvo uvjeriti se i sam u istinitost prethodnih navoda) i to, naravno, ne prolazi nezapaženo. Na žalost, u negativnom kontekstu jer joj, kao što je i sama napisala u gornjem citatu, mnogo puta spotiču stvari koje s njom nemaju veze, čisto da joj napakoste. Razlozi su tu čisto ljudski, a kreću se od ljubomore i zavisti do ogorčenja i pakosti. Kao blogerica koja ima izgled i mozak, kratko je trebalo da zadobije publiku svojim redovitim osvrtima na međuljudske odnose i aktualne teme, a najdraže od svega, kaže Rubia, piše raznorodne liste i kategorizacije, što joj je mana iz stvarnog života. Osobno najdraža lista koju je napravila jest ona o ženama pa tako Rubia donosi četiri glavna tipa žena: Patnice, Kurcoljupke, Kvazi savršene kućanice i Patološke kućanice s detaljnim objašnjenjima svakog profila navedenih.

"Pošto s vremena na vrijeme imam žute minute i sklonost traženja drame tamo gdje je nema, lagano sam cijeli jedan dan posvetila tome da njega prcam u mozak. Ono, dok ne ispizdi sa mnom. Odabrala sam krivi dan, jer je siročić baš tog dana išao kupiti prsten. Meni. The prsten. Na što se ja naravno nisam raznježila, nego sam rekla: Isuse, koji si ti kreten pa kak mi možeš ići sam kupit prsten. Ti nemaš ukusa, na što bi to ličilo?!? Mislim, htjela sam se nalemat poslije što ne razmišljam prije nego nešto samo tako kažem. Ja sam zlo."

Kako se da zaključiti iz prethodnog citata, Rubia se (želimo joj sreću u braku) planira udati za Dilberta, svog savršenog muškarca kojeg često spominje na blogu i koji joj je u posljednje vrijeme omiljena tema. Gotovo kao putopisi koje će jednom u životu, kaže
Rubia, kada postane sponzoruša, konstantno pisati. Ergo, stalno će putovati jer joj pustolovni duh ne dopušta drugačije. Za početak bi iz Splita htjela u Rijeku, prema njenom mišljenju najljepši grad u Hrvatskoj. No da bi joj se to ostvarilo, mora nagovoriti svog Dilberta da se preseli s njom. Za sad možemo uživati u njenom putopisu iz Londona gdje je provela neko vrijeme, upoznala blogere i provodila se, iako su joj za oči zapinjale loše modne navike ondašnjih mladih djevojaka.

Osim što je lijepa i pametna, Rubia voli nogomet. Strastveni je navijač svog omiljenog kluba Barcelone, a tijekom posjeta Engleskoj posjetila je Arsenalov stadion i, primjećuje, njihovi su navijači od naših napredniji nekoliko stotina tisuća svjetlosnih godina. Naime, kaže kako se u Engleskoj ne vode navijački ratovi šakama i palicama, već vicevima i dosjetkama. Jedino ju je razočarao Big Ben koji, kaže, i nije nešto Big. Neovisno o Benu, Rubia je big blogerica koja mi je osobno obećala da će blog i dalje redovito pisati, a mi ćemo, željni otvorenih i snažnih ženskih tekstova, u kojima nema prenemaganja i glupiranja, čitati Rubiju.


Razotkrivanje CroBloSfere - uspon i pad hrvatskog bloga

Prošle su tri godine otkako su Hrvati prvi put počeli pisati svoje internetske dnevničke zapise - blogove, a ovih dana tu godišnjicu obilježavaju blog servisi koji su prvi ponudili tu do tada jedinstvenu uslugu na domaćoj internetskoj sceni. Kao savršena preslika još uvelike balkanskog društva, i blogerska je zajednica proživjela mnoge simptome nesalomljive ljudske volje da sve što netko drugi napravi - upropasti. U početku, mainstream mediji uglavnom su etiketirali blogere kao frustrirane tinejdžer kojima je blog samo produžetak chata i način unutargeneracijske socijalizacije, no tijekom protekle tri godine takva se percepcija pokazala dobrano pogrešnom. Iako sakriveni pod velom mnogih blog skandala, nesuvislih izleta u javnost i neoprostivih pogrešaka administratora blog servisa, dio se blogera zauvijek izdigao (ili pak obrušio), spreman da svoje pseudonime upiše u ropotarnicu online povijesti.

Kako je sve počelo?

Dario Markuš, osnivač blog.hr portala ( www.blog.hr), konstatirao je u jednom od svojih prvih intervjua na temu bloga kako je on autor prvog bloga u Hrvata te da je ponukan komentarima odlučio ponuditi i drugima mogućnost da na jednostavan način (tri klika mišem) i sami otvore svoje blogove. No gotovo dva mjeseca prije njega, prvi blog portal u Hrvata ( www.mojblog.hr) otvorili su Krešimir Drvar, Tomislav Fistrić i Martin Birač, ekipa čiji je prvotni član bio i, tipka se u blogerskim kuloarima, Dario Markuš. No suradnja je propala na samom početku u jednoj od prvih blog afera. Markuš je, navodno, odlučio prekinuti suradnju s navedenom trojicom i pridružio se Željku Anderlonu ( www.monitor.hr) kako bi s njim osnovao blog.hr. Iako je portal mojblog.hr od samog početka bio tehnički kvalitetniji, komunikacija s korisnicima bila je nadaleko bolja i nije bilo "gušenja slobode" kao što se to često znalo dogoditi na portalu blog.hr, Markušev je portal doživio veći i nagliji rast. U jednom trenutku mogli smo govoriti o pravom blog boom fenomenu gdje je blog.hr odigrao snažniju ulogu, nametnuvši se kao glavno blog središte u Hrvata. Razloge tome treba potražiti u nekoliko jednostavnih činjenica. Kao prvo, blog.hr je putem monitor.hr od početka "na lageru" imao nekoliko tisuća korisnika morum.hr, od kojih je velik dio nekako prirodno prešao na blog.hr. Drugi razlog je povezanost blog.hr s monitor.hr i njihovom dugogodišnjem online iskustvu, a treći jednostavno proizlazi iz imena; www.blog.hr neutralnom surferu oduvijek je bio logičniji put od www.mojblog.hr, iako se potonji portal svojski trudio da održi početnu kvalitetu i konstantno radi na poboljšanju.

A onda su krenule afere

Blogosfera je počela mahnito rasti. Nekoliko stotina novih blogova otvoreno je svaki dan, za što nitko još nije bio dovoljno pripremljen, a najmanje od svih administratori. Server bloga često bi padao, gubili bi se tekstovi i komentari, a ponekad se i do tri dana nije moglo pristupiti blogu. Ljudi koji su implementirali blog u svoju svakodnevicu, takve propuste nisu htjeli tolerirati što je rezultiralo prvim tekstovima kritike vodstvu blog.hr. Apsolutna sloboda bloga kao medija pokazala se zapravo prividnom jer su mnogi od tih tekstova izgubljeni u bespućima svemrežja. Počele su rasprave, prebacivanje krivnje i prvi odlasci s portala blog.hr, čijem su vodstvu spoticani jeftini senzacionalizam, pristranost i ponajviše od svega slaba ili nikakva komunikacija s korisnicima. Za to vrijeme tada još jedini konkurent, mojblog.hr nije proživljavao probleme takve prirode i bio je odlično sklonište onima koji su prebjegli s portala blog.hr. Njihova se kvaliteta održala, a mojblog.hr se doimao kao mjesto okupljanja "underground" blogera koji nisu htjeli biti dio masovne blog.hr histerije. Na žalost ili na sreću, mojblog.hr još je uvijek imao mnogo manji broj korisnika, zbog čega im je komunikacija s korisnicima bila prioritet.

Nakon nekoliko mjeseci tihe pripreme, u jednom je trenutku došlo do stvaranja malih klanova koji su zajedno nastupali protiv drugih, istih takvih klanova. Razlika je uglavnom bila u nickovima, no motivi su bili (i još su) konstantni. Ljubomora, razotkrivanje identiteta, projiciranje problema u virtualnu zajednicu pa čak i prva okupljanja i prijateljske/ljubavne veze koje su iz njih proizašle. Blog je tada dobio stvarnosnu dimenziju jednog malog i zatvorenog društva. Paralelno s unutarnjim aferama, na blog su pritisak vršili i vanjski elementi. Bloger Vibbi koji je radio kao diplomat u SAD-u, primjerice, dobio je otkaz jer je na blogu progovorio o dosadi svog posla. Neslužbeno, no iz prve ruke, događaj je namjerno isprovociran. No, jedan drugi, kada je ravnatelj kaznio učenike koji su ocjenjivali profesore na svom blogu, nije bio namjerno provociran i potaknuo je glasnu raspravu o  cenzuri u blogosferi.

Blogerski je pritisak bio dovoljno jak i cenzura je ostala tek alat za čišćenje ustaških, četničkih i inih blogova. Nadzor blogova od strane profesora, svećenika ili drugih - nije bio moguć, niti je moguć u današnjim okvirima.

Osim nabrojanih, afera na blogu je bilo još mnogo, od učiteljica koje su dobile otkaz zbog pisanja o stanju u školi do brisanja postova bez logičnog objašnjenja i naprasitog prekida suradnje u velikim blog projektima, poput onog što ga je radio Kemoterapija. Bilo je i onih presedanskih, slučaj newyorčanke, blogerice koja je prijetila tužbom portalu Jutarnjeg lista zbog recenzije Tomislava Čadeža. Njegova je kolumna, pak, bila jedna od prvih metoda koketiranja blogova s mainstream medijima. Ostali slučajevi tog koketiranja, nažalost, bili su manje-više negativni, a obično se radilo o neprofesionalnom novinaru (ponekad i portalu) koji bi naprosto ukrao vijest ili fotografiju blogera. Danas je takvih slučajeva sve manje, a odnos između medija i blogera temelji se na sasvim korektnoj suradnji.

Blog je postao zamjena za književne časopise

Dok su jedni kovali urote na blogu, drugi su ga iskoristili kako bi testirali svoje književne sposobnosti pa je tako tijekom protekle tri godine nekoliko blogera postiglo, za hrvatske okvire, gotovo nemoguću misiju i učinili da u hrvatskoj nastane "više pisaca nego čitatelja".
U jednom trenutku svi su počeli pisati kratke priče, svi su bili kolumnisti, pozvani da komentiraju apsolutno sve. Većina njih, ipak, nije preživjela snažni topot nekolicine Blogerskih Veličina koji su pregazili blogersku književnu scenu i kojima će među koricama knjiga uvijek pisati Made in Blog. I dok se neki, poput Eventualista čiji je možda i najbolji član upravo na blogu izbrusio zanat, ograđuju od bloga, drugi ga veličaju kao mjesto gdje su u pravom trenutku dobili pravu potporu i poticaj, ali i čitateljstvo koje svoje blogere prati ne samo na internetu, već i među policama knjižnica. Ipak, neki su odlučili za sad ostati samo u okvirima bloga, poput jednog od najboljeg blogerskog spisatelja kratkih priča - Eduarda Prangera. Govorilo se i o nakladnicima koji su nove nade pronalazili na blogovima, no danas se novi dobri pisci mogu pronaći na mnogo boljim mjestima od samih blogova, a to su zbirke kratkih priča koje skupljaju sami blogeri i koji traže samo jedan uvjet - kvalitetu. Može se, dakle, zaključiti da je CroBloSfera iznjedrila neke od boljih današnjih pisaca koji, iako već afirmirani, tek trebaju dočekati svojih pet minuta slave.

Došli su novi portali i samostalni blogeri

Sredinom prošle godine među blog portalima pojavio se novi natjecatelj - Indexov bloger.hr koji je s radom službeno počeo 20 travnja. Iako najavljivan kao revolucija u CroBloSferi, bloger.hr je postigao toliko da se prva dva blog portala aktiviraju i poboljšaju. Bloger je nudio dosta slabije tehničke mogućnosti, no prednost mu je bila promocija blogera na dobro posjećenim Indexovim stranicama, što mu i danas daje podosta snage.

Otprilike u to doba pojavio se novi trend među blogerima - odlazak na samostalne domene. Portal mojblog.hr prvi je ponudio opciju Moja domena, koju su odmah prihvatila neka eminentnija imena hrvatske blogosfere i otisnula se u samostalne vode. No Moja domena nije zaživjela u onoj mjeri kao što je to bilo očekivano. Oni koji su htjeli biti samostalni učinili su to upravo tako - samostalno - i sami se pobrinuli za tehničke detalje. Koliko će biti čitani, ne ovisi o promociji na naslovnicama blog portala, već o njihovoj kvaliteti i "širenju linkova" među drugim blogovima putem web servisa poput onog www.dvanula.com.

Početak kraja


Vrhunac aktivnosti i popularnosti blogosfere odigrao se tijekom prošle godine. Pojavom samostalnih blogera i stvaranjem blog zajednica koje su ponudile alternativne načine pronalaska dobrog blogerskog štiva, najčešće tematski određenog, naslovnice blog portala koje na svojim listama nude "najbolje" blogove počele su gubiti na važnosti. Dobri blogovi pronalaze se na samostalnim portalima koji su svoj procvat doživjeli tijekom prošle godine ( www.croblogeri.com, www.blogariat.com, naslovnica.blog.hr , www.bestseler.net, nedavno kod naših susjeda otvorena www.blogorola.com i dr.) i putem "blogerske predaje". Iako se na listama još može pronaći pokoji dobar bloger ili blogerica, oni su manje više otišli na svoje domene, a dobar dio njih iskoristio je od bloga ono što se moglo iskoristiti.

Ono što danas čitamo, tek su flashabackovi negdašnjih veličina, nekoliko društvenih zajednica koje se sve više bave drugačijim, "naprednijim" projektima, a najviše uspjeha danas, čini se, imaju dobrotvorne blogerske akcije i okupljanja te tek pokoji vrhunski blogeri koji su kontinuirano i proračunato gradili blogersku karijeru tijekom ove tri godine i koji su u raznoraznim previranjima ostali netaknuti.


Formiranje književnih grupacija i samostalan rad pokojeg pisca, rad društvenih zajednica nastalih iz blogova i njihovi književni natječaji, ( bestselerov, primjerice) otvaranje regionalnih portala i prodiranje međusobne kulturne svijesti u virtualne prostore ex-yu država kao i okupljanje tih blogera, stvaranje brandova, korporativnih blogova, prvi pokušaji zarade putem bloga i konstantan alternativni izvor informacija ono je što čini najvažnije elemente današnje lokalne blogosfere. Sve ostalo u stalnom je padu. Broj blogova i dalje se povećava, no svjedočimo jalovim pokušajima dovođenja "poznatih" u svijet blogosfere. Tamo gdje im nije mjesto iz jednog jedinog razloga - dobar bloger postaje se isključivo na blogu, a kako će se blogosfera razvijati, valja nam tek promatrati. Prognoze koliko su dobre, toliko su i loše.



Biti bloger - deset razloga 'za'


Nedavno se osvrnuh na 'deset razloga' zašto blogeri još nisu novinari i zašto to ne mogu biti. Danas vam donosim nekoliko teza koje stvari postavljaju vice versa, odnosno, pokušat ću pojasniti koje su to prednosti koje blogeri imaju pred klasičnim novinarima. Budući da većina blogera ipak ne teži biti novinarom, zamislit ćemo na tren da pojam 'novinar' u ovom slučaju podrazumijeva svaku potrebu za izražavanjem, bilo da se radi o pisanju kratkih priča, komentara, opisivanja svakodnevnice ili detaljne ekonomske analize stanja na domaćem tržištu tartufa. Svaki bloger, na kraju krajeva, teži da se njegova riječ pročita, uvaži i komentira.

1. Neovisnost je najveći čar bloganja. Nema rokova, nema urednika koji moraju ostaviti svoj trag u tekstu, nema tabu tema, tekstova koji se ne smiju objaviti, financijske ovisnosti koja uvjetuje o čemu će se pisati, a o čemu se ne. Sloboda je izražavanja, dok god ne ugrožava tuđe slobode, na blogu beskrajna. Politički pritisak na blogera najčešće izostaje.

2. Komunikacija komentarima, koja s klasičnim novinarima uglavnom izostane, na blogu je presudni element. Mogućnost da netko kometira vaš tekst, kao da i vi komentirate tuđe tekstove, detalj je koji je blogove učinio popularnim diljem svijeta. Opcijom komentiranja možete intervenirati u napisano, sugerirati, ispraviti navode, negirati, afirmirati, kritizirati... lista je dugačka. Doduše, možete ostavljati i spam-komentare, no i za to ima lijeka.

3. Brzina i neposrednost blogera prednosti su kojih su mainstream mediji naglo postali svjesni i ubrzo na svojim portalima ponudili opciju 'građana novinara' - dojavljivanja i snimanja vijesti koje se događaju u neposrednoj blizini građana. U blogosferi se često dogodi da se pojedinci ne samo nalaze na licu mjesta nekog događaja nego i u njemu sudjeluju, pa iz prve ruke izvještavaju. Klikom na klik, blogerske se vijesti brzo prošire.

4. Stilska sloboda učinila je neke blogere iznimno posjećenima i komentiranima. U klasičnim medijima postoji nekoliko unaprijed utvrđenih normi kojih se radi šireg čitateljstva svi moraju držati. Poput jedne jedine sonate koju možete odsvirati u samo nekoliko varijacija, dok blogeri sebi mogu dopustiti improvizaciju i literarnu virtuoznost izvan svih okvira. Koliko dobro to rade toliko će biti uspješni.

5. Tematska usmjerenost bloga olakšava snalaženje među morem blogera. Ljudi istih interesa vrlo jednostavno mogu pronaći ono što ih zanima, analizirati, čitati i pisati o isključivo jednoj temi. Danas postoje novine i časopisi specijalizirani za većinu tema, no blogeri se grupiraju iz nevjerojatnih razloga. Krunski dokaz da je teza broj četiri, postojeća i važna je, primjerice, 'blog o Severini Vučković.'

6. Stvaranje društvenih mreža temeljenih na blogu - blogerskih zajednica. Prvi primjer takve mreže u Hrvatskoj je bio (i još je uvijek) www.bestseler.net, gdje se okupljaju ponajbolji hrvatski blogeri. Iako s malom količinom novih tekstova u posljednje vrijeme, ipak igra važnu ulogu u domaćoj blogosferi (odličan odziv na natječaj za kratku priču, primjerice). Osim bestselera, blogeri su se okrupnjeli i na drugim servisima, bilo da se radi o objavljivanju tekstova ili samo o sakupljanju svježih linkova koji vode na blogove. ( www.croblogeri.com, www.blogariat.c, www.xportal.hr, http://naslovnica.blog.hr pa u neku ruku i www.pollitika.com)

7. Dobrotvorne akcije u mainstream medijima, koje organiziraju novinari, česte su. No, na blogu svjedočimo o fenomenu blogerske susretljivosti i volje da se skupi novac za lijekove, stara računala, ponudi prenoćište i sl. Akcija je bilo mnogo, vrlo su se brzo proširile blogosferom i što je najvažnije - realizirane su. Bez mnogo pompe i reklame, blogeri su već nekoliko puta skupili novac za razne operacije i medicinska pomagala. Mainstream mediji to rade svakodnevno, no ljudskost i nekorumpiranost blogera koji organiziraju dobrotvorne akcije znatno su dojmljivije.

8. Koketiranje s mainstream medijima. Značenje pojma vrlo je jednostavno. Bloger koji je neovisan, na kojeg nitko ne vrši politički ili financijski pritisak, može pisati što želi. Koliko će biti vjerodostojan, ovisi isključivo o njemu. Taj isti bloger po potrebi može koketirati s najčitanijim i najgledanijim medijima ako ima vijest koja je dovoljno snažna da odjekne cijelom Hrvatskom ili svijetom. Afera Brodosplit, primjerice, u kojoj su glavni protagonisti bili blogeri s bloga http://cnn.blog.hr. Nažalost, često se dogodi da mainstream novinari iskoriste slabosti blogera i citiraju ih, plagiraju bez obzira na sve, implicirajući na tamo neke blogere. Oprez, novinari, blogosfera je odrasla i postala ozbiljan natjecatelj u medijskoj trci.

9. Širina blogosfere je teško mjerljiva. Dok novinari dopisnici postoje u svim državama svijeta, blogeri postoje u svakom gradu i naselju. Zamislite jedan blog portal ( www.mojblog.hr ili www.blog.hr) kao matične novine koje uređuje nekoliko tisuća novinara s najrazličitijih pozicija, što geografski što ideološki i društveno. Potencijal koji još nije dovoljno iskorišten, no koji obećava i jednog će se dana zasigurno pretvoriti u medijsku snagu.

10. Prikazivanje druge strane koja često izostaje. Primjerice, na nekim vijestima ste vidjeli i čuli kako se u nešto dogodilo u Varaždinu. Dobili ste šture informacije o sudionicima, motivima i posljedicama. Potom ste kročili u blogosferu i tamo pronašli barem jednu verziju koja je drukčija od one u medijima. Doznajete detalje koji bi vam inače bili potpuno nedostupni, a koji su presudni za pravilno razumijevanje i komentiranje priče.

Muke jednog blogerskog robota


Blog. The final frontier. Ovo su putovanja jednog blogera. Doduše robota, ali opet blogera. Nije šala, nije podvala, prvi robot koji piše svoj blog odavno postoji. Znali vi to ili ne, prihvaćali to ili ne, on se nalazi se na ovoj adresi , gdje će vas, ako ga posjetite, velikodušno dočekati. Isprva sam mislio da je nije moguće, no vjerujte, našao sam se s nečovjekom, robotom, i popričao s njim o problemima koji ga muče. A baš su ti problemi njegova ljudska dimenzija.

- Biti robot ima svoje prednosti. Premostiš dvije žice i već si riješio neki naizgled nesalomljiv problem - reče mi robot i iskapi dvije baterije na eks. Potom se protrese, limeni mu se trbuh zvonko oglasi, a led diodice zacrvene. Znate kakvi su roboti.

Napravili su ih ljudi, misle da su unikatni, iako su mu dijelovi zamjenjivi. To mu nisam rekao, osjećao sam da bih ga mogao povrijediti jer naš robot ima osjećaje. Da, da, prave osjećaje što se odbijaju njegovom metalnom nutrinom i zaustavljaju u njegovu gotovo ljudskom srcu. Nije, kao što su mnogi pomislili, praznina u njegovim metalnim prsima ili piva, kao u Bendera, nego stvarno srce. Pokazao mi je.

Na blogu, pak, pokazuje to mnogo suptilnije, radeći kratke stripove o svojim prijateljima. Morao je robot još jednom pokazati da je originalan. Osmislio je nekoliko dijelova i od njih napravio vlastiti strip pa u epizodama pokazuje crtice iz svog života, probleme koje
susreće i kako se s njima nosi. Nema robot vremena za odveć duga moraliziranja i filozofiranja. Koncizno, u samo nekoliko slika, jasno i upečatljivo. Jest da je pomalo egoistično, stavio je sebe kao glavnog junaka stripa, no to kompenzira humorom i jasno izraženim stavom.

Robot nije pretjerano usamljen. Druželjubljiv je. Do te mjere, zapravo, da je olako podijelio elemente koji ga čine. - Uzmite moje ruke, moje tijelo, moje noge i od njih napravite svoju epizodu - dopustio je robot koji ima nekoliko dobrih prijatelja. Primjerice, crni robot, stručnjak za muško-ženske robotske odnose. Postoji i određena robotica, ali mi nije mnogo otkrio. No, ona crvena led dioda stalno je treperila kad je o njoj govori. - Nesvjesni tik - opravdavao se.

Stara narodna pak kaže, ne vjeruj robotu dok baterije prazni. Kako
bilo, robot je zanimljivi bloger, svakako vrijedan posjeta i komentara. Ponekad zaista ima stvarnih, ljudskih problema i bilo bi dobro da mu svi damo podršku. I dok čekamo druge neobične blogere, recimo prvog blogera koji će pisati iz svemira, pratimo i dalje muke našeg zemaljskog robota. Na kraju krajeva, bio čovjek ili robot - samo je bloger.

Stand up blogeri odavno su ustali




Sjećate li se priče o domaćim Stand up blogerima? Na prethodnom linku mogli ste čitati o četvorici njih, Borji (borja.org), T-zombixu (Zombix.net), Jesusu Quintani ( Jesusquintana.org) i Mračnom (Mrak.org) koji su među prvima u našoj blogosferi zaplovili jedrima vlastith domena i "ustali" sa matičnih blog portala ( izuzev Borje ). Sakupili su stotine tisuća posjeta, dobili na tisuće komentara kao potvrdu vlastite kvalitete i od svojih nadimaka stvorili prepoznatljivi blogerski brand. U Blogovaonici ću se često na njih osvrtati, što ponaosob, što općenito govoreći o domaćim blogovima. No iako jaki, nisu jedini samostalni blogeri jer je postati stand up blogerom u jednom trenutku povijesti bloga postalo gotovo presudno.

Samostalna domena zapravo je logičan slijed u razvoju jednog blogera. Iako ne nužan, prelazak na vlastitu domenu uglavnom je dokaz ozbiljnosti, odgovornosti i volje da se "svakodnevno piskaranje" pretvori u vrijedan web projekt s velikim potencijalom, posebice u vrijeme razvoja weba 2.0 - internetskih servisa najnovije generacije kojima je dvosmjerni blog - kontakt osnova, početna točka. No u Hrvatskoj postoji velik problem pogrešne percepcije blogera.

Mediji koji su o blogovima pisali za to nose polovicu odgovornosti, dok je druga polovica odgovornosti svaljena na leđa samih blogera. "Blog jede svoju djecu" mogao bih reći, osvrćući se na jednostavnost korištenja blogova i njihovu dostupnost koji su mnogi, svjesno ili ne, zlorabili. Ipak, među blogerima koji se nalaze na nekoj od zajedničkih domena ima onih koji bi odlično funkcionirali i na samostalnim domenama, no to se ili ne usude napraviti ili im nesamostalnost naprosto odgovara. Većinu njih kvalitetnih prezentirat ću u Blogovaonici, a nekolicinu samostalnih blogera, odabranih prema mojoj navici da ih redovito čitam, upravo ću vam ukratko predstaviti.

Krenimo s damom:  Master mind (gore) mlada je blogerica koja piše o Internetu, blogosferi, ponajviše o ljudima, a kod nje se može pronaći i zanimljivih priča. Elokventnim i
pitkim ženskim stilom, Mastermind piše o događajima što je okružuju. Posjetiti ukoliko tražite iole inteligentnu sugovornicu.



Neutrino
je naš omiljeni "prebjeg". Iz kišne Engleske donosi nam promišljanja o politici, društvu i kulturu. Tipka odlične putopise, a i sam se okušao u recenzijama
drugih blogera. Posjetiti ukoliko se, izmeđuostalog, želite s nekim posavjetovati oko dobre knjige.



Dražen Jurman, kao dio ekipe PC CHIPA postepeno se pretvorio u blogera koji redovito donosi suvisle, analitičke i zanimljive novosti i osvrte iz svijeta Interneta, gospodarstva i tehnologije. Posjetiti ukoliko želite čitati suvisle kritike i biti u korak s novitetima.



BezKomentara najzeleniji je od svih blogera u Hrvatskoj. Ne zbog mladosti ili nezrelosti, već zbog tematike kojom se bavi: energetika, nuklearna energija, ekologija, obnovljivi izvori
energije, okoliš.. jedan od boljih tematskih blogova koji pomno prati stanje atomsfere i svih ostalih sfera na zemlji. Posjetiti ukoliko imate barem malo zelenog pod noktima.



Aljoša Japundžić, kako i samo ime bloga kaže, piše ponajviše o Internet marketingu. Prati domaće alternativne ( blogove ) sajtove, ali i mainstream medije, uspoređuje informacije,
komentira oglašavanje. Posjetiti ukoliko želite naučiti korisne stvari o Internetu.



Digital Vomiting pravi je znalac linuxa, informatičar koji je iskustvo stekao, izmeđuostalog, u Iraku radeći za Amerikance. Prati glazbene događaje, zaljubljenik je u Internet,
odrješit na tipkovnici, dosljedan u stavovima. Posjetiti ukoliko želite čitati pametne postove o manje više svemu.


Futuria u skladu sa svojim imenom uvijek je jedan korak ispred svih u budućnosti. Analizira internet gospodarstvo, marketing, bavi se novim medijima. Piše, izmeđuostalog, intervjue sa
poznatim hrvatskim gospodarstvenicima. Posjetiti ukoliko želite učiti o Internetu, blogovima, ekonomiji i gospodarstvu.




Radicalelement  zakleti je protivnik GMO hrane, zagađenja Zemlje, terorizma i izrabljivačkih korporacija. Poput kolege BezKomentara, brine o planeti, energiji i ljudima. Svakako posjetiti ukoliko želite pročitati neke druge istine o nekim istim
stvarima.

Veno - vodoinstalaterske kronike





Bloger Veno jedno je sasvim novo lice u blogosferi. Piše tek nešto više od mjesec dana, objavio je tek nekoliko priča i sakupio desetak tisuća posjeta. No, potencijal koji navire iz njegovih zapisa jednostavno je golem. Veno je, ako dopuštate, najobičniji zajebant koji piše s lakoćom, ironično se osvrće na aktualne događaje i prije svega zabavlja svojim tekstovima. Vrlo je rano otkrio da oko života ne treba puno filozofirati i da se bitne i teške stvari znatno lakše prihvate kroz zafrkanciju.



Veno se u stvarnom životu bavi, kako on kaže, najekstremnijim od svih sportova -  vodoinstalaterstvom. Odatle dolazi i naziv njegova bloga, a iz njegova iskustva sa zidarima, električarima, mehaničarima i inim '-arima' dolaze priče 's ceste'. Iako je duboko zašao u dvadesete, Veno se ne planira uskoro uozbiljiti, a iako tek kratko piše na blogu, pisanjem se, kaže, bavi cijeli život.





Svi klinci s čikovima pred školama za vrijeme odmora bi pričali o nama.

- Kak nemaš HEMEROIDE?! Koji si ti konj, ono…

Htio bih jednom, kad-tad, osnovati bend. Znam da bismo vjerojatno bili loši pa bih nam uzeo ime HEMEROIDI.

Veno je ovih dana operirao slijepo crijevo i o tome napisao podužu priču. Njegove digresije na metode zapadne medicine pretvorile su se u jednu od ponajboljih blogerskih humoreski što sam ih posljednjih mjeseci pročitao.

'Jebem ti zapadnu medicinu! Sve liječe guranjem toplomjera u guzicu. Čovjeka izvuku iz požara, ima opekline trećeg stupnja, vrišti od bolova…



- Brzo! Gurnimo mu toplomjer u guzicu. To će mu pomoći!'





Što se nekih tehničkih detalja tiče, Veno je završio školu za elektromehaničara i ne možemo mu zamjeriti povremene pravopisne pogreške, no u usporedbi s ponekim gimnazijalcima koji pišu apsolutno nepismene tekstove (i o tome ću jednom prilikom) Veno je, kako bi rekli u narodu, mila majka.



Kad se ne bavi postavljanjem vodovoda, Veno, još uvijek pritajeni kreativac, razmišlja o reklamama, snimanju spotova i skečeva, piše grafite, piše pjesme, a već se godinama pokušava 'okupati' u glazbenim vodama. Ideja za bend imao je nekoliko, no najnovija, nedavno predstavljena na blogu je ona o bendu 'Hemeroidi'.



-Priča o hemeroidima-

Htio bih jednom, kad-tad, osnovati bend. Znam da bismo vjerojatno bili loši pa bih nam uzeo ime HEMEROIDI. To je ovako jedno krasno ime, poprilično zvučno i ljudima priraslo… Srcu!



Svi klinci s čikovima pred školama za vrijeme odmora bi pričali o nama.

- Kak nemaš HEMEROIDE?! Koji si ti konj, ono…

- Baš si, ono, kretenčina! Jebote, kakav si ti frajer ak' nemaš HEMEROIDE?!

- Daj me dečki nemojte jebat. Baš ste, ono, jebote! Stari me jebe k'o konja. Ne da mi pare za HEMEROIDE, ono. Kaže, ak' ih on nije im'o da ih ni ja neću imat'. Baš je pederčina…'



No da ne biste pomislili kako je riječ o sasvim neozbiljnom blogeru, usmjerit ću vam pozornost na njegovu reakciju o nedavno najavljenom otvaranju restorana u tornju katedrale.



'Što god bilo, bit će dobro, to je ipak Crkva. Ne može biti loše! Čak bih i volio otići tamo jednom na objed kad se zateknem u Zagrebu. Da kušam inkvizicijsku patku. Navodno je hit u Španjolskoj. Jedino što bi me krajnje odbilo od posjeta tom restoranu bio bi naziv 'Posljednja večera'.'



Hm, možda ipak je neozbiljan, ali neka. Ovakvih blogova definitivno nedostaje blogosferi. Kako bilo, želite li odlične humoreske, pitko i zabavno štivo, svakako svratite kod Vene.


Prijave još 5 dana!
Prvi put na prostorima domaće Blogosfere bira se Miss Bloga.
Blogerice koje se žele natjecati moraju biti starije od 18 godina i sve što trebaju učiniti je poslati nekoliko (barem dvije) svojih fotografija u neobnaženim prilikama. Prijaviti se možete pod pseudonimom, a na natjecanju mogu sudjelovati sve blogerske dame sa svih regionalnih portala. Fotografije pošaljite na mail [email protected]zaključno s 15. 4. 2007.

 

Pjesme o Mirni - sve za ljubav


' Mirna,
samo me jedna stvar u pisanju boljih pjesama priječi:
za dostojan opis tebe
još nisu izmišljene riječi
'

U praskozorje blog.hr portala, dok je blog u Hrvata bio tek pokoja vjestica na portalima, nekolicina se blogera u kratkom vremenu iskazala kao kreativniji dio internetske populacije. Tek otkrivši čari blogovanja počeli su svoje vrle kolumnističko-spisateljske karijere. Jedan od njih, pionir blgerskog cinizma poznatiji kao Eugen Vidrić, žario je i palio tada tek rođenom blogosferom.

No, godinu i nekoliko mjeseci poslije, Eugen je zatvorio svoj blog i počeo eksperimentirati. Prvo s elitistički nastrojenim Alternetom, a zatim s jednim od najambicioznijih web projekata ikad. Eugen je, naime, odlučio napisati tri tisuće pjesama za svoju prijateljicu Mirnu, ne bi li se ona, očarana njegovim pjesmama, zaljubila u njega.

Mirna nije izmišljen lik. Iako nepoznatog pjesnika često u komentarima pitaju postoji li zaista biće poput Mirne, u njegovim pjesmama nepatvorene ljepote i pameti, ona je zaista njegova prijateljica. Njih dvoje imaju povijest; zajedno su odrastali i išli u školu, a sada su na istom fakultetu. Iz mnoštva zajedničkih trenutaka, kako kaže naš nepoznati pjesnik, izrodila se prava ljubav, a on sada uspomene vješto pretače u pjesme.

Mirna je moja prijateljica :(


Cilj bloga:
Napisati 3000 pjesama za moju prijateljicu Mirnu, tako da se zaljubi u mene :(


Statistike:
Napisano pjesama: 710
Opis bloga:
Prateći njegove pjesme o Mirni zapravo se prati njegova svakidašnjica, susreti s njegovom Laurom, neiscrpnim izvorom poetske inspiracije. Eugen uporno piše pjesme i do sada ih je natpikao oko sedam stotina. Specifičnost njegovih pjesama, osim što su sve pisane u istoj formi, je u tome što je kombinirao tehnologiju, znanost i poeziju. Budući da je student molekularne biologije, često se u pjesmama poziva na pojmove iz prirodnih (ali i društvenih) znanosti. Pojmove tada zamijeni linkom koji vodi na objašnjenje i tako dobiva hipertekstualnu poeziju koja se na papiru ne bi mogla ostvariti.

Ipak, Eugen planira izdati knjigu tri tisuće pjesama. Prvo ih, naravno, mora napisati, a kako ih je opet počeo redovito pisati, u njegov uspjeh ne sumnjam. U jednom razgovoru koji sam vodio s nepoznatim pjesnikom, saznao sam kako će na blogu objaviti 2999 pjesama, a zadnju, u kojoj otkriva je li se Mirna zaljubila u njega, napisat će tek u knjizi koju će posvetiti, ni više ni manje, Mirni.

Prst gore za ambiciju i ideju, pohvala za upornost. Pa sada lijepo na blog pjesme o Mirni i pratite uživo kako nastaje jedna od najljepših ljubavnih priča. Shakespeare i Marquez - sakrijte se, stigao je Eugen.


Prvi put na prostorima domaće Blogosfere bira se Miss Bloga.
Blogerice koje se žele natjecati moraju biti starije od 18 godina i sve što trebaju učiniti je poslati nekoliko (barem dvije) svojih fotografija u neobnaženim prilikama. Prijaviti se možete pod pseudonimom, a na natjecanju mogu sudjelovati sve blogerske dame sa svih regionalnih portala. Fotografije pošaljite na mail [email protected] zaključno s 15. 4. 2007.

Prijavi se na Blog Beauty Contest

Postsecret - digitalni Munch



Na blogu postsecret.blogspot.com, kako mu i samo ime kaže, blogeri objavljuju svoje tajne. Iako izraz 'objaviti tajnu' zvuči pomalo kontradiktorno, u ovoj blog zajednici objavljene tajne itekako se čuvaju. A njihove tajne zapravo su njihovi strahovi, želje i djelići mašte, uhvaćeni na maloj online razglednici s tek nekoliko riječi koje podsjećaju na grafite. Kratke, ali snažne i upečatljive poruke.

Ne sjećam se više točno kad sam naišao na postsecret, no ima već nekoliko mjeseci kako ga redovito posjećujem i poput voajera škiljim kroz monitor u tuđe tajne. Sudeći prema broju posjeta, definitivno nisam jedini koji to radi. Razlog što se uporno vraćam upravo je tajnovitost koja golica maštu. Osim razglednice i poruke poput 'Unajmio bih plaćenog ubojicu, ali ne znam kako', blogeri obično ne ostave drugog traga. Tek tu i tamo kratko objašnjenje ispod poruke, da se netko lakše prepozna u njoj.

Postsecret jedan je od rijetkih izravnih blogova. Bez mnogo filozofiranja, stvaranja bolje slike o sebi, pretvaranja - jednostavno neobični ljudi, neobična   misao i najobičnija istina. Servirana da je svi vide i dostupna na jedan klik mišem.

'Bulimija me ne čini mršavom kao što sam se nadala'

Poruke na postsecretu i sam koncept bloga zapravo su me podsjetile na remek-djelo norveškoga slikara, Edvarda Muncha koji je cijelo jedno razdoblje uspio sažeti u jednu jedinu sliku - slavni 'Krik'. I dok je Munchov junak bjesomučno ekspresirao nakupljeni gnjev, žal i još gro sličnih emocija, junaci postsecreta u ovo digitalno doba koriste blog ne bi li 'kriknuli' o svom problemu. A to me podsjeti na sve one stručne rasprave o tome kako Internet utječe na ljude, kako blogovi i forumi utječu na socijalizaciju. Pa ne mogu, gledajući to iz pozicije ljudi koji objavljuju na postsecretu, ne primijetiti da je mnogo zdravije poslati nevinu poruku da je svi vide, nego učiniti nešto loše i poskrivećki.

Postsecretovci zapravo su, a to uistinu vjerujem, 'zdraviji' dio internetske populacije. Ujedno i onaj originalniji i maštovitiji koji je pronašao barem privremeno rješenje za nakupljene frustracije. No, da ne generaliziram, nađe se na postsecretu i pokoja humoristična poruka, ljubavni detalj ili pak jednostavno poneka 'belosvetska' mudrost vrijedna naše pozornosti.

Još jedan detalj čime se ovaj blog ističe je da blogeri kombiniraju najnapredniji medij - internet i jedan od najstarijih (ali najromantičniji, morate priznati ) - medij pisma. Naime, kako bi vam objavili poruku, morate je isprintati i poslati poštom na 'inbox' negdje u Marylandu, u dalekoj Americi. Osim toga, postsecretovci su objavili i knjigu tajni, dostupnu putem interneta.

Čistoća i jednostavnost ovih poruka čine ovaj blog zanimljiv i zato što dokazuju da postoje ljudi koji govore, govore i govore, a ništa ne kažu, dok drugi u samo nekoliko riječi sažmu najvažnije. Esenciju mudrosti. Vođen upravo tim minimalističkim pristupom, završavam ovu recenziju i upućujem vas na postsecret da sami otkrijete njegove tajne. Doslovce.



Prvi put na prostorima domaće Blogosfere bira se Miss Bloga.
Blogerice koje se žele natjecati moraju biti starije od 18 godina i sve što trebaju učiniti je poslati nekoliko (barem dvije) svojih fotografija u neobnaženim prilikama. Prijaviti se možete pod pseudonimom, a na natjecanju mogu sudjelovati sve blogerske dame sa svih regionalnih portala. Fotografije pošaljite na mail [email protected]zaključno s 15. 4. 2007.

Prijavi se na Blog Beauty Contest

Blog Beauty Contest - prijave za natjecanje

Blogeri i blogerice, s naglaskom na blogerice, čujte i počujte. Po uzoru na svjetske blogerske mreže, portal Jutarnji.h najavljuje senzacionalno ekskluzivni Blog Beauty Contest u prostorijama Blogovaonice. Dame i gospodo, prvi put na prostorima domaće Blogosfere (i šire) - bira se Miss Bloga.

Pravila natjecanja sasvim su jednostavna. Blogerice koje se žele natjecati moraju biti starije od 18 godina i sve što trebaju učiniti je poslati nekoliko (barem dvije) svojih fotografija u neobnaženim prilikama. Blogerice se mogu prijaviti pod pseudonimom, a na natjecanju mogu (dapače, poželjno je) sudjelovati sve blogerske dame sa svih regionalnih portala. Fotografije valja poslati na moj mail [email protected] zaključno s 15. 4. ove godine.

O pobjednici će odlučiti žiri sastavljen od uredništva portala Jutarnji.hr, predvođen mojom malenkošću. Osim poklon-paketa, pobjednica će osvojiti photo session s jednim od profesionalnih fotografa Jutarnjeg lista. Fotografije pobjednice te prve i druge pratilje bit će objavljene u Blogovaonici. Stoga, cijenjene blogerice, prijavite se na ovaj jedinstveni blogerski natječaj i upravo vi ponesite titulu najljepše blogerice.

Blogeri novinari - 10 razloga protiv




U Hrvatskoj se protekle dvije godine odigralo desetak važnijih afera u kojima su se blogeri sukobili s novinarima i obratno, bilo da je riječ o neprofesionalnoj krađi tekstova od blogera ili pak neracionalnoj tenziji blogera da budu čitani poput mainstream novinara. No, kao dio goleme blogosfere blogeri su iznjedrili nekoliko zanimljivih priča i rangirali se, barem u svojim očima i očima brojne blogerske publike, kao 'građani novinari'. Iako sam i ja bloger i često navijam za blogere uvažavajući veliki potencijal i mogućnosti, oni još uvijek ne mogu biti priznati kao novinari. Barem ne na domaćoj sceni. A evo i deset razloga zašto:

1. Vjerodostojnost je još uvijek najveći problem blogera. Iza 'građana novinara' ne stoji medijska kuća, urednik, lektor i još cijela svita onih koji brinu da tekst koji izlazi čuva ne samo integritet 'istine', nego i novinara i cijelih novina. Za razliku od samostalnog blogera,  novinar ima zaleđe koje ljudima, ako ništa drugo, simbolizira važnost, nepristranost i snagu informacije. Prednost blogera u ovom je slučaju što mu politika nije stalni suputnik.

2. Nepismenosti dajem visoko drugo mjesto. Iako je, ruku na srce, velik broj novinara i njihovih lektora nepismen ili u najmanju ruku nepažljiv, da bi bloger postao novinar, mora biti pismen. Poznavanje pravopisa je presudno kad se informacija prenosi pisanim putem. Ako bi blogerska vijest i bila vjerodostojna, nepismeno prezentirana automatski gubi integritet.

3. Novac u svijetu informacija igra najveću ulogu, a slučaj vrijedi i obrnuto. Rijetki se ljudi novinarstvom bave iz hobija ili altruističnih stavova. Koliko blogera kod nas zarađuje baveći se 'građanskim novinarstvom'?

4. Motivacija se u jednom svom dijelu u potpunosti sljubljuje s novcem, no ne ovisi isključivo o njemu. Novinar bi trebao, posebice u današnje digitalno doba, redovito donositi informacije. No, kad bloger odlučiti nekoliko dana pauzirati, tko ga mijenja? Što nas dovodi do razloga broj pet.


5. Odgovornost prema publici. Zamislite da sutra na naslovnici Jutarnjeg lista pročitate kako golemi komet hita prema Zemlji i imate još dva mjeseca života jer ćete pri udaru navjerojatnije poginuti. Primjer je ekstrem, no tko me sprječava, ako sam bloger, da se našalim i objavim takav podatak, naizgled ozbiljan? Ovaj put, nedostatak vjerodostojnosti ide u prilog svima.

6. Nemogućnost dobivanja informacija. Ovo ne samo da je problem blogera, nego i velikog broja news portala. Zvučna i poznata imena otvaraju mnogo više vrata pa će netko iza koga stoji jedno takvo ime lakše dobiti informaciju, dok će anonimnom blogeru takav podatak  ostati nedostupan.

7. Pristranost je također česta pojava kod 'građana novinara', a najčešće se rađa iz potrebe da bloger koketira s komentarima u vijesti. Dakle, tamo gdje osobnih komentara ne bi trebalo biti. Brojni blogeri bi htjeli biti sve; od novinara i urednika do kolumnista i pisca, što je najčešće nemoguće.


9. Percepcija blogera kao osoba koje 'tamo nešto tipkaju', isključivo liječe frustracije uzrokovane nezrelošću i fizičkom disfunkcionalnošću. Ukratko, geekovi koji, kad ne istiskuju prišteve na svojim bljedolikim licima, pišu o teorijama zavjere i pokazuju sve simptome autizma. Prođite ne samo nekim manjim gradom Hrvatske, nego i glavnim gradom i pitajte ljude tko su blogeri. Uvjerit ćete se u moju tezu o pogrešnoj percepciji.

10. Površan pristup. Koliko blogera zapravo ima vremena baviti se novinarstvom na jedini ispravan način, a to je prepuštajući mu se u potpunosti? Tek se nekoliko ljudi bavi medijima u neblogerskom životu pa vrlo uspješno obavljaju dužnosti 'građanina novinara'. Osobno ih mogu nabrojiti na prste jedne ruke, a među njima bih istaknuo borju koji se jednim djelom bavi građanskim novinarstvom, no inače je novinar pa to objašnjava njegov pristup.

Zasad, blogeri mogu biti odlični komentatori, kolumnisti, ali prije svega tek veza između priče i novinara. Do nekih sretnijih vremena.

Srpski bloger: 'Srbiji je ćirilica ono što su Egiptu piramide'



Kad je Blogovaonica bila tek skica na žutom sticky papiriću, urednica i ja odlučismo da bi valjalo recenzirati i strane blogove pa sam se ponukan idejom uputio na adresu mojblog.co.yu i uz pomoć ondašnjih (veoma ljubaznih i pristupačnih) administratora doznao koji su to ponajboji srpski blogovi. Od tridesetak ponuđenih linkova, prvi mi je
za oko zapeo Erazmofrojd, pisac iz Beograda za kojeg njegovi komentatori kažu da je oličenje "Srpskog inata i europske srdačnosti".

U kratkom razgovoru s Erazmom doznajem kako je dosad napisao i objavio tri zbirke poezije i dva romana od čega je, kaže Erazmo, zaradio taman toliko da kupi bojler i ode na ljetovanje. Erazmo radi u marketingu jedne strane firme, kao globalizacijski "šraf", trudeći se da se, kaže, ne pokaže ni previše pametan, ni previše glup. Otac je malog djeteta, a blog je počeo pisati prije nekoliko mjeseci zbog potrebe za komuniciranjem, a i da ponekad, dok mu prolaze teški sati na poslu, skrati vrijeme. Nedavno je poslao svoj prvi roman za djecu jednoj eminentnoj izdavačkoj kući u Beogradu, a dok čeka odgovor, Erazmo objavljuje svoj treći roman. Govoreći u trećem licu, kaže:

"Erazmo će uskoro objaviti jedan potencijalno komercijalan roman pod ženskim pseudonimom, pa će poprimiti formu ruske lutke 'babuške'. U toj ženi biće Erazmo Frojd, a u Erazmu, onaj obični službenik koji svakog jutra oblači odelo i vezuje kravatu, hitajući da obavi gomilu 'važnih' radnih zadataka.

Naravno, ukoliko mu pomenuti komercijalani roman donese nekakavo omanje bogatstvo, sa zadovoljstvom će zbaciti masku globalizacijskog piona i početi da živi svoj jazz život. Pre desetak godina, to bi bio rokenrol, ali sada je Erazmo 'mlad za umiranje, a star za rokenrol'."

Njegov je stil životopisan. Odaje sigurnost i samuvjerenost čovjeka u zrelim godinama, nepomirenog sa sudbinog svojeg Beograda o kojemu najčešće piše. Vješto nižući opisne rečenice i stvarajući pomalo idiličnu sliku, Erazmo piše o prošlosti, dok je bio mlad i slušao baku kako mu opisuje neki drugi život u Beogradu, neke druge stavove koji se danas u jeku modernizacije i globalizacije u potpunosti gube.

'Mi, Srbi, smo, uopšte uzev, narod koji drži da se pred svetom treba predstavljati onako kako to svetu odgovara. Mislimo da ćemo smanjiti razliku između nas i naprednijih zemalja ako brzo usvojimo sve što oni nude i isto tom brzinom odbacimo sve što nas čini različitim. To je greška, jer svet po pravilu interesuje upravo ono što je posebno, a ne opšte,' piše Erazmo
"Ja, međutim, budan sanjam čuburski san, ona je moja večita inspiracija. Rodio sam se na vreme, da vidim ostatke sveta kog više nema. Živeo sam u kući u kojoj su se od jutra do mraka pevale stare pesme, pravio sam kućicu na trešnji, kuvali smo kukuruze i radovali im se više nego bilo kojoj modernoj đakoniji iz supermarketa. Možda je negde duboko u meni nekakva greška, nešto što me tera da se više divim konjima nego nafrakanim prodavačicama, da su mi draži cvetovi maslačka kraj tarabe nego tuje kraj bazena u vilama."

Odlično prihvaćen od komentatora, Erazmo voli pisati o politici, no ne o vladi i strankama, nego o politici življenja na Balkanu. Iz pozicije osviještenog liberala, Erazmo opisuje kako se njegovo srpsko društvo otuđuje od vlastitog jezika i pisma te kako objeručke prihvaća sve što im se nameće. Pomalo revoltiran zatiranjem ćirilice, Erazmo pokušava doprijeti do svojih čitatelja i tradicionalističkim pristupom im 'nametnuti' izgubljene važnosti.

-Ćirilica kao piramide-

"Na žalost, oni koji su u našem društvu poznati kao branioci ćirilice uglavnom su nekakvi masni nacionalisti, koji našem lepom pismu čine neviđenu štetu, jer ispada da pisati pismom svojih predaka znači biti nazadan i primitivan. Mi, Srbi, smo, uopšte uzev, narod koji drži da se pred svetom treba predstavljati onako kako to svetu odgovara. Mislimo da ćemo smanjiti razliku između nas i naprednijih zemalja ako brzo usvojimo sve što oni nude i isto tom brzinom odbacimo sve što nas čini različitim. To je greška, jer svet po pravilu interesuje upravo ono što je posebno, a ne opšte. Ne idete u Egipat da jedete hamburger, već da vidite piramide. Zamislite kako bi izgledala Grčka kad bi odjednom ukinuli alfabet i kad bi svi natpisi na ulicama bili latinični i to na engleskom jeziku. Da li bi to bila slika Grčke? Ili je slika Gčke kad umesto banke piše trapeza, što se onda savršeno uklapa sa plavim morem, plavobelom zastavom i belim kućama sa plavim žaluzinama?"

Naravno, u Dubrovniku,' sjeća se prošlih dana
'Pre neki dan, preturajući po maminoj fioci, u potrazi za ko zna čim, pronađoh jednu staru fotografiju. Na njoj - moja malenkost i neko društvance iz davnih dana (svi već odavno rasuti po svetu), posedali oko Orlandovog stuba, tamo na kraju Straduna, kod Duždove palate.

Pomalo nostalgično, Erazmo piše odlične priče koje su zapravo prisjećanja na proživljene događaje iz mladosti. Poput turističkog vodiča, neupućenog čitatelja vodi ulicama Beograda, zastaje na svakom trgu i na kraju svake ulice ne bi li ispričao poneku anegdotu o legendarnim bivšim stanovnicima, svojim izgubljenim prijateljima ili nepreboljenim ljubavima. No, sudeći po njegovim pričama, Erazmo je putnik koji obišao mnoge gradove i države pa tako i jedan od njemu najljepših gradova - Dubrovnik o kojemu je napisao priču i pjesmu.

"Pre neki dan, preturajući po maminoj fioci, u potrazi za ko zna čim, pronađoh jednu staru fotografiju. Na njoj - moja malenkost i neko društvance iz davnih dana (svi već odavno rasuti po svetu), posedali oko Orlandovog stuba, tamo na kraju Straduna, kod Duždove palate.
Naravno, u Dubrovniku. Posle sam se prisećao kako smo svakodnevno šipčili do sobe, iznajmljene negde u vrh brda i kako sam brzo zaboravljao sve muke, opčinjen, gledajući odozgo s ponistre, skoro kao iz helikoptera - tvrđavu Lovrijenac, kule i pun Mesec nad Lokrumom, u pozadini."

Nekoliko pravila bloganja koja će iživcirati druge


Prema mojoj osobnoj procjeni, u Hrvatskoj ima maksimalno tri posto kvalitetnih i čitljivih blogova, dok je ostatak, dakle visokih 97 posto, jednostavno nečitljivo i najčešće spammersko smeće. Sa svrhom, doduše, no o tome koji drugi put. U toj gnjecavoj masi loših blogova teško je odabrati one najgore i moliti se B(l)ogu da će netko a) obrisati ih b) upozoriti autore da se radije prime sjekire nego bloga c) objasniti autorima da je blog medij koji neke stvari NE trpi i pod d) ostalo. No, ako baš inzistirate i želite se okruniti titulom Najlošijeg hrvatskog blogera/ice, proučite jedanaest 'uradi sam' naputaka koje sam samo za vas napisao i saznajte kako to učiniti.

(Primjeri su odabrani nasumce i samo su kap u moru njima sličnih. Također, godine nisu ni izgovor niti opravdanje.)




1. Napravite kričavi dizajn. Svi naravno vole i hrle na blogove koji imaju tisuću i jednu nijansu ružičasto-ljubičasto-zelene boje što se od LCD monitora odbijaju poput ping pong loptica od zelenog stola. Dodajte tome nekoliko stotina svjetlucavih zvjedica i voila! Prvi korak je gotov. (npr. kissily.blog.hr )

2. Kad se osuši boja, na nju dodajte glazbu. Stavite ne jedan, nego četiri playera s raznim melodijima. Od istočnjačkih melosa do duboko crnih nerazumljivih ili pak aktualnih MTV-jevskih poskočica. Ili iskoristite blog za skidanje nekoliko kilograma šunda. (npr. mp3narodnjaci.blog.hr/ )



3. Budite nepismeni. Č i ć ionako nitko ne razlikuje pa ih ne treba niti pisati. Sve negacije pišite spojeno, svaka druga riječ neka vam bude žargonska (ako je moguće - iz stranih jezika) i prepuna tipfelera. Neka vam boja fonta i pozadine bude što sličnija. Dok su stariji blogeri relativno pismeni (uvjetno rečeno), nasumični odabir blogera s 'fresh' liste svjedoči pravopisnom zločinu. Primjeri? Evo žmirim... slučajnim odabirom (npr. http://dsbar.blog.hr/ i http://jjeejjaa.blog.hr

O točkicama između svake riječi i 'stilovima' pisanja moglo bi se napisati mnogo više - tko ima živaca.



4. Ako se u programiranje razumijete kao svećenik u žene, što više i što češće prčkajte po kodu. Izbacujte suvišne kodove i poremetite odnos pozadine i nakačenih slika te teksta u potpunosti. Također, stavite nefunkcionalne linkove. (npr odaodaodadadada.blog.hr ili tokiohotel.mojblog.com )



5. Stavite mnoštvo opscenih, razularenih slika sebe i svojih prijatelja na kojima mrtvi pijani pokušavate mlazom pišaline pogoditi pepeljaru. Neka vam ne bude neugodno, ne razmišljajte o tome da su blogovi svima dostupni jer su, khm, na internetu. (npr. pijanistrojari.blog.hr )



6. Birajte teme koje sakoga zanimaju. Od toga što ste danas doručkovali, kakvu ste majicu jučer kupili te kako vam se prijatelj s posla/škole toliko nabacivao da je to stvarno, ali stvaaarno bilo preočito i pre, pre jadno. (npr. peekaboo.blog.hr/ )



7. Ostavljajte što više lanaca sreće. Ljudi vole kad vide da imaju dvadeset dva komentara, od čega je jedan od njih iole racionalan, dok su ostali mudrosti koje vas navode, a ponekad vam i prijete, da pošaljete patetičan mail na 122 druge mail adrese i sve to u sljedećih 30 sekundi inače će vam zaštekati blog i obrisati sve one slobodoumne tekstove. Po mogućnosti, stavite svako slovo u novi red. (npr. gabrielle17.blog.hr )



8. Pišite velikim slovima i stavljajte hrpetinu smajlića u tekstove. Što šarenije, što veće - to bolje. Kombinacija koja mora uspjeti! (npr. )  emmahermionecharlotte.mojblog.net /



9. Budite lažni moralisti. Obožavate životinje, malu djecu, nikad niste mrava zgazili, najbolji ste i najpametniji, a da ne govorim o tome da najbolje znate što je dobro za druge. (npr. http://angelo1.blog.hr/ )



10. Zadrtost je osobina koja dovodi najviše fanova na vaš blog. Vama na sreću, ostalima na žalost - iste kategorije kao što ste i sami. Potičite ustaštvo, radikalno navijanje, ubijanje drukčijih i tome slične, divne osobine svakog blogera. (npr. ustaskirezim1941.blog.hr/ )

I lista se nastavlja… i nastavlja... Dobrodošli u konkurenciju!

Gawrun - misli lokalno, djeluj globalno!



Ako nije i jedini, Gawrun ( wrunga.blog.hr i radost.mojblog.co.yu) je svakako među prvim domaćim blogerima koji blog pišu i na susjednim, jezikom i mentalitetom sličnim domenama poput ove rezervirane za autore s prostora bivše Jugoslavije. Veoma lako i vješto balansirajući između 'naših' i 'njihovih', Gawrunu polazi za rukom intrigirati obje publike, pišući priče, pjesme i oduže rečenice kao jednu od vrsta stilskog izražaja.



Gawrun, što se zapravo čita Goran, a označava njegovo ime, jedan je od onih blogera koji su 'praksu' odradili na papiru. Goran je objavio tri knjige, a zatim se odlučio okušati na blogu. Kako kaže, blog je dobar marketing jer ga čitaju oni koji hoće - nema reklama niti lažnih obećanja. Iskustvo stečeno pisanjem samo je projicirao na blog i ubrzo 'navukao' zavidan broj publike.



Gawrunov stil pisanja je ili 'crn' ili 'bijel'. Drugim riječima, ili piše rečenice duge poput korodiranih metalnih tračnica na kojima se brzi i neumorni vlak njegove pjesničke inspiracije polagano i sigurno kreće ka neminovno smislenom cilju ili piše kratke i uočljive rečenice od samo nekoliko riječi. Najčešće od pet riječi. Ponekad četiri. Uglavnom tri. Klišejski povlačeći poredbe s nekim afirmiranijim imenima, Gawruna bih usporedio s Iljfom i Petrovim, olako mu pretpostavaljajući osobine obojice ili bih ga usporedio s Čehovom, odraslom ne u hladnoj Rusiji, nego na blatnom Balkanu.



'Primijetiste li i vi vjetar koji fijuče u Zagrebu, možda ne fijuče danas, fijukao je u nedjelju kad sam napisao ovu rečenicu, ali budući da vrijeme ne postoji, nije važno kad je fijukao, važno je samo da se ova zima još uvijek ne da, i bojim se da je to kraj, zna se da je vječna zima kraj Zemlje, prije nje, istina, Sunce je moralo narasti u crvenog diva i progutati je, a onda se smanjiti i ohladiti, ali to nam je možda promaklo, ma sigurno nam je promaklo jer takvi smo mi, bavimo se pizdarijama i ne pazimo na stvari koje su važne.'






Jazzie - seksi FER-ovka

Leb - bahati književnik
PRETHODNI BLOGOVI:
Osim što piše blog, Gawrun se bavi glazbom - svira gitaru u bendu Radost!. Oni boljeg pamćenja sjetit će se da je baš Gawrun na temu bloga gostovao u emisiji 'Sanja' gdje je promovirao blog zajedno sa svojim 'istočnim' kolegom, popularnim blogerom zvučna imena Tobić Tobić Idolmladih. Tu zapravo počinje jedna zanimljiva priča o još zanimljivijem prijateljstvu. Gawrun je Tobića upoznao u Tuzli na promociji knjige 'Bun(t)ovna p(r)oza' u kojima su objavljene i njegove kratke priče. Nakon upoznavanja u Tuzli, kaže Gawrun, Tobić je nastavljao dolaziti u Zagreb i družiti se s njim. Budući da su obojica pisci i glazbenici, uvrnuti kako to samo pisci (i glazbenici) mogu biti, uskoro su počeli zajedno nastupati u Booksi, Močvari, Papilonu, Puli pa u Zemunu te u Beogradu gdje je Gawrun više puta svirao.

Na Gawrunovu blogu nalazi se oveći broj kratkih priča, a s nekima od njih sudjelovao je na nekoliko natječaja, uglavnom s dobrim 'plasmanom'. Kao bloger je osviješten i pazi da njegova multinacionalna publika na vrijeme dobije novu dozu njegovih umotvorina kojima on vješto osujećuje svakodnevicu. Ima specifičan stil, nekad pomalo zamoran, uglavnom svjež i zanimljiv. Kulturni je aktivist koji promovira pisani i glazbeni izričaj gdje god gostuje, a o tome zatim piše.



Budući da će se na repertoaru Blogovaonice naći i blogovi iz Srbije i BiH, Gawrun je odlična uvertira u takav pothvat, simbolizirajući rušenje jednog zida koji pak simbolizira jedan oveći kulturni stereotip. Drugim riječima, pisac je pisac, kojim god on jezikom pisao.

Jazzie - Seks i Grad na hrvatski način


Zgodna FER-ovka nije samo mit, ona zaista postoji



'Ona je užasan bloger jer već mjesec dana nisam osjetio potrebu posjetiti njezin blog.' Ovako je svojedobno jedan nadasve pronicljiv mladić komentirao blogozapise mlade blogerice Jazzie ( jazzie.blog.hr ), na što mu je ona vješto i bez imalo srama odgovorila sljedećim riječima: 'Pa jebote, nisam ti ja drek da osjetiš potrebu kad me trebaš posrati!' Ovu toplu i divnu konverzaciju i sama je autorica istaknula kao jednu od svojih najdražih koje je vodila na vlastitom blogu. No, zbog takvih ljudi Jazzie se rijetko brine jer takvih se
komentara često nađe na njezinu blogu. Ipak, svi se takvi kamenčići potencijalnog spoticanja, u pravoj bujici pozitivnih komentara i zdrave komunikacije, ubrzo nađu na dnu - zaboravljeni.

 Kažu da veličina nije važna, već samo tehnika. Ja im odgovaram da nek' mi daju veličinu pa ću ja tehnicirati. A on ima sve - i veličinu i tehniku. Mislim da sam se zaljubila, pisala je svojedobno Jazzie o muškom ponosu.
Jazzie je jedna od rijetkih blogerica koje pišu atipični chick-lit. Kako i sama kaže, nije brkata feministkinja opterećena ovim ili onim vlastitim nedostatkom ili pak viškom, i apsolutno podržava činjenicu da muškarci i žene ne mogu biti ravnopravni baš u svemu.
Takav je stav Jazzie zadržala više od dvije godine koliko piše blog i koliko je ja pratim, a upravo joj je taj ženstveni pristup pisanju i životu donio pravu hrpetinu komentara, virtualnih i pravih prijatelja, kao i zdrav poticaj egu.

Njezino pisanje podsjeća na, kako i sama ponekad ističe, pisanje Carrie Bradshaw iz 'Seksa i Grada' pa tako Jazzie tipka o sebi, odnosima s drugim ljudima, muškarcima... (ženskim stvarima, da ne duljim), no ono što je ističe iz mase sličnih je činjenica da je ona u potpunosti emancipirana.

Umjesto da kao njezine kolegice satima tuli o tome kako su muškarci rođeni s tendencijom pretvaranja u svinje, Jazzie uzima stvari u svoje ruke i postavlja ih, kao što sada već stara pjesma kaže - na svoje mjesto.

"... To je bio najljepši period mog bloganja - bila sam izolirana od svih skandala i tračeva, pisala sam neopterećeno i potpuno anonimno, nikome nisam bila dužna objašnjenja. A onda sam napravila pogrešku koja me stajala tog osjećaja ugode. Otišla sam na jednu blogersku kavicu i prvi put se nekome predstavila kao Jazzie."

Jazzie je u svom znamenitom postu od prije nekoliko mjeseci svijetu obznanila kako je našla stalni posao, novi stan i novog dečka. Sve to, zamislite, u samo nekoliko dana. I ništa mi tu nije bilo čudno jer sam ja, kao i mnogi posjetioci njezina bloga u to vrijeme mislio kako je Jazzie razmažena bogatunka - upravo završila neki od fensi-šmensi niškoristi privatnih fakulteta te da joj je utjecajni tata sredio posao. A možda i dečka.


Dnevna doza cinizma iz ženske perspektive. ( Ribafish )

Žena kakvu bih poželio neprijatelju za ženu. ( Likma )

Spoj svjetova sjajila za usne i logaritamskih tablica. ( Rock Roll )
O njoj su rekli:
Oh, kako li sam samo bio u krivu! U razgovoru s njom i detaljnijim iščitavanjem njezinih tekstova saznao sam kako je Jazzie odrasla u okruženju bez oca, kako je radila i do dva posla tijekom studija, da je veoma privlačna (pa se uz onu spomenutu pamet dečki olako zalijepe) te kako je - pripremite se jer slijedi šok i nevjerica - završila Fakulet elektrotehnike i računarstva poznatiji kao FER! A svi smo se naslušali viceva o FER-ovcima. Kako li se samo usuđuje pojaviti jedna Jazzie i tako nam olako porušiti stereotipe koje smo gradili generacijama? Tko li se sad smije, mogli bismo se retorički pitati?

No i bez retorike je jasno. Jazzie, koja je dosad nakupila 20-ak tisuća komentara i oko 250 tisuća posjeta na blogu, zasigurno se najslađe smije. Jedino što joj zamjeram je to što na njezine novije postove treba poprilično dugo čekati. Ali vjerujte - isplati se svakim
slovom.

Bloger koji je postao književnik, ili obrnuto?



Njega ili obožavaju ili mrze, no u kakvu god se kategoriju svrstavali njegovi čitatelji, uvijek se iznova vraćaju po novu dozu tekstova


'I sad si ja mislim, a nek me feministice razapnu na brkati vibrator, šta je tu toliko loše u primanju žene za dupe? Bez ikakvih opscenih, nemoralnih, seksualnih i inih aluzija?'

Blog autora koji si dozvoljava ovakve jezične izlete Igora Kokoruša Lebowskog ( leb.mojblog.hr ), vrvi negativnim komentarima; kako je šovinist, seksist, ne voli žene, bahati se činjenicom da ga je tužila pravobraniteljica za ženska prava, kako se generalno bahati i još gro sličnih jadikovki. I dok autor, u maniri svojeg Bukowski wannabe stila, svakom takvom komentatoru 'spušta' s guštom, vi ostajete zbunjeni - ne znate što se na ovom blogu događa.

Odlučujete čitati dalje i saznati zašto je Lebowski navukao čitavu svitu, mahom žena, na svoj blog.



'Čekam ti ja da mi žena rodi. Sjedim vani, nema nikakvih novina, nema televizora, ničeg nema, samo ja sjedim i neki ljudi letaju okolo. A čuje se iznutra k'o da prase kolju, ali umjesto praseta, moja žena
Teme na koje pritom nailazite bave se problemima običnih ljudi - od birokracije i malograđanštine koja mu nagrđuje život u malenom gradu Bjelovaru, do promišljanja o smislu postojanja. No svako malo pojavi se tema o ženama. Udana žena, rastavljena žena, 30-godišnja žena, muškarac, udana žena, rastavljena žena... žene u komentarima, žene u naslovima - sve vrvi ženama. Čovjek bi pomislio da žene u životu vidio nije, i da je jak samo na riječima te isključivo ispred monitora, no nije zalud, razmišljate, postao 'Doktor Lebowski - stručnjak za muško-ženske odnose'. Saznajete tako da svaki mjesec piše kolumnu u Cosmopolitanu gdje odgovara na brojna pitanja nesigurnih (naravno, pogađate) žena te da je gostovao u serijalu RTL emisija 'Tipično muški, tipično ženski' gdje je pod egidom navedenog stručnjaka šakom i kapom dijelio svoje mudrosti o vezama.

Ubrzo shvaćate zašto je ovaj autor izrazito pitkog i zabavnog, a opet intrigantnog i promišljenog stila svojedobno na blog.hr portalu vladao blogerskom scenom. Vrtio se brojač posjeta i do tisuću puta dnevno, sipali se njegovi postovi, trpali se komentari. A onda pomalo očekivano i ne toliko naprasno, zbog loših odnosa s vodstvom blog.hr portala, Lebowski je promijenio domenu u mojblog.hr.

Tamo je Lebowski nastavio secirati trupla nekih umrlih ljubavi, razvijajući svoj 'doktorski' zanat i pisati kratke, ali edukativne priče pod krinkom nekog lokalnog lika, mahom provincijalca koji od birtije do birtije traži sreću. Ponekad se razlika između njega i njegovih likova u potpunosti istopi pa ni sami više ne znate kakav je autor i na 'čijoj je strani'.

'Čekam ti ja da mi žena rodi. Sjedim vani, nema nikakvih novina, nema televizora, ničeg nema, samo ja sjedim i neki ljudi letaju okolo. A čuje se iznutra ko da prase kolju, ali umjesto praseta, moja žena.

Vrišti i zapomaže kao onomad kad sam oprao auto njezinom vjenčanicom. Dobro, čekam ja, čekam, čekam, dopizdilo mi već čekati, čekam dva sata, a nema radija, nema ljudi, nema piča, ne znam gdje je wc, nije mi lako, još ova iznutra kmeči...

Kad odjednom dolazi sestra i veli: - Evo, žena vam je rodila.

Pitam ja nju: - Mogu li unutra?

- Možete, naravno.

Uđem ja unutra, vidim žena leži umorna (od čega li si se samo umorila, leži tamo cijeli dan), nenašminkana, valjda nije stigla, i tako, ne izgleda lijepo.

Kaže ona meni: - Rodila sam!

I ženu pod ruku i kući da mi napravi kavu.'

Njegova klasična priča u kojoj kazuje pravo stanje stvari u jednom prosječnom hrvatskom braku ili, za one koji ga neće shvaćati na prvu loptu - ironija okoline u kojoj živi i macho muškarca kakvima i sam ponekad teži.

Lebowski se pojavio u vrijeme eksplozije domaće 'chick-lit blog književnosti' kao protuteža ženskim blogovima te kao osvježenje domaćoj publici željnoj 'muške strane svega toga'. No, za razliku od emancipiranih žena koje retke svojih knjiga pune elementima iznenađenja, temeljenih na oštrini, seksu, novcu i okrutnosti,

Lebowski ipak ostaje prizeman i u okvirima malog čovjeka, prosječnog nezaposlenog muškarca, što ga čini omiljenim i među ženama i među muškarcima. Ohrabren brojnom publikom, Lebowski se usudio postati jedan od prvih domaćih blogera koji je ukoričio svoje priče o prijateljstvu, pijanstvu, mladosti i ne biste vjerovali - ženama. Dodao je nekoliko novih priča i knjiga 'Muškarci su iz birtije, žene s placa' uskoro je bila tiskana.

Poslije toga, sve se promijenilo: Lebowski je postao slavan. Ne toliko zbog toga što mu je knjiga prodavana i što mu je blog posjećen, koliko zbog toga što on to želi i ističe u gotovo svakom postu. Samouvjereno, na granici s bahatošću, ne oklijevajući pametovati svima jer, kako i sam kaže, on je čovjek iz naroda koji valjda razumije narod.

I na kraju, dok ste se navukli na njegov blog i čekate novi post, razmišljate koliko je sličan, ali opet različit od toliko voljenog i na njegovu blogu citiranog Bukowskog. I sam je autor to jednom dovitljivo primijetio: 'Ja nikad neću biti Bukowski. Naime, Bukowski je mnogo niži od mene.'

Nebojša Grbačić, novinar Jutarnjeg lista i jedan od poznatijih hrvatskih blogera, od danas će vam na ovome mjestu redovno predstavljati autore s blogerske scene na koje valja obratiti pozornost. Osim hrvatskih imena, upoznat ćemo vas s najpopularnijim blogerima iz susjednih zemalja, ali i onih "preko bare" koji svojim pisanjem zarađuju za život i postaju prave zvijezde.

Nebojša Grbačić

Izdvajamo