Kuće bez ikakvih dozvola ilegano priključene na električnu mrežu i vodovod, bez kanalizacije, desetljećima su nicale na Viru. Divlje naselje bujalo je u kamenoj pustinji pod Velebitom, širilo se kao karcinom uz plitko more, da bi tek ovih dana bagerima bilo srušeno nekoliko čudovišnih višekatnica, najbezobraznijih primjera kršenja građevinskih propisa. Jedan je građanin tim povodom uzaludno prijetio da će se dignuti u zrak plinskim bocama, jedna je ambasada bez znatnijeg uspjeha oštro prosvjedovala.
Tisuće kubika smrvljenog betona, kamena, opeka i drvenih greda ostalo je na hrpama uz obalu da dočeka očajnike koji će tu ljetovati, a velika jadranska turneja Ministarstva graditeljstva i okoliša se nastavlja. U Rogoznici, Murteru i Brelima, diljem obale, ljudi vire kroz plastične škure u strahu neće li napasti i njihov skromni katolički dom od 750 kvadrata na četiri etaže. I znaju, ništa ih ovaj put neće spasiti. Betonski lavovi ispred kuća miruju, nijedan da bi skočio i rastrgao građevinskog inspektora. Đavo je došao po svoje.
Nakazne višekatnice bez papira su sazdane na čvrstom stoljetnom vjerovanju da je država slaboumna
Ali, opet, ja se ne bih usudio vjerovati da će okrutna lekcija divljim graditeljima zaustaviti ovu praksu? Jer, ružne bespravne kuće ne drže se samo na svojim armiranim temeljima, one su, bojim se, puno dublje usađene u naše tlo. Te nakazne višekatnice bez papira sazidane su najprije na vjerovanju. Ono je nematerijalno kao i svako vjerovanje, ali čvršće od ijednog betonskog temelja, u našem narodu živi već stoljećima i praktično je neuništivo. Vjerovanje da je država slaboumna. Nije još napravljen tako veliki bager koji bi nešto takvo srušio.
Možete, vjerujem, lako zamisliti što je bilo u glavama ljudi kada su se osmjelili zidati bez dozvola. Nešto će se već srediti, mislio je čovjek u sebi. Pritajit ću se i praviti blesav. Znate ono, kada seljak dođe na sud pa mu sudac kaže: "Ti", a seljak, da dobije na vremenu, glupo upita: "Ko? Jel' ja?" E, takvu su po prilici inteligentnu strategiju obrane imali i vlasnici kuća u Viru. Ako im nekakva vlast i dođe pa drekne: "Ruši to!", oni su imali spreman odgovor: "Ko? Jel' ja?" Zidali su kat za katom i pravili se glupi jer su vjerovali da je država uvijek gluplja od njih, baš kao što i onaj seljak pred sudom vjeruje da je pametniji od suca i misli da ga može zaje....
To vjerovanje nije sasvim bez osnova jer je država zbilja glupa. Nema upravo načina da se to kaže nekim drugim riječima i koliko god će to nekome možda biti bolno, valja nam priznati, naša domovina blesava je kao ovca.
Premda zapravo nisam upoznat koliki je kvocijent inteligencije u drugih država, usudio bih se reći da je Republika Hrvatska svakako ispod europskog prosjeka. Gluposti kakve radi naš državni aparat ponekad su naprosto antologijske, maestralne, ekstraordinarne, bravurozne.
Uzmimo za primjer činjenicu da je Ministarstvo branitelja službeno izbrojalo da je u prethodnome ratu sudjelovalo pola milijuna ljudi.
Ta brojka nije samo nevjerojatna, ona je upravo imbecilna. Netko tko je izbrojao petsto tisuća branitelja ne bi smio bez nadzora koristiti fen za kosu. To je takav stupanj gluposti da bi čovjeka, da nešto nalik tome bubne u bilo kojem privatnom poduzeću, najkasnije za petnaest minuta pozvali iz kadrovske službe da dođe po radnu knjižicu.
No, u državnoj je službi to opet savršeno normalno, razumljivo i, štoviše, poželjno ponašanje. Republika Hrvatska je, bože oprosti, glupa i po tome se valja ravnati. Pa i neki inače bistri ljudi, primijetili ste vjerojatno, čim su došli na vlast, odmah su malo kao poglupili pa prirodno i lako izgovaraju potpune besmislice.
Vjerovanje o glupoj državi nije posve bez osnova kada joj je Ministarstvo izbrojalo - pola milijuna branitelja
Primjer drugi. Pred Međunarodnim sudom za ratne zločine prije mjesec dana, otprilike, počelo je suđenje nekolicini muškaraca, političkom i vojnom vrhu nekadašnje Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, koje je zapala izvanredno neugodna zadaća da brane politiku pokojnog Franje Tuđmana. Dok se tužiteljski tim i suci skrivećki guraju laktovima i namiguju jedni drugima, Praljak i društvo, hineći ozbiljnost, moraju dokazati da Hrvatska nije napravila agresiju na Bosnu i Hercegovinu.
To je isto jedan prekrasan primjer državne gluposti jer svi znaju da je Hrvatska napala BiH. Znaju to i Prlić, i Praljak, i tisuće hrvatskih vojnika koji su po zapovijedi ratovali preko granice, baš kao i svi čitatelji novina i gledatelji televizijskog dnevnika u to doba. Našlo bi se, da ih sada krenemo brojati, svjedoka za tu ružnu epizodu možda i više nego je Kosoričino Ministarstvo nabrojalo branitelja.
Pa opet, svi se pravimo blesavi i mislimo da nas neće otkriti. U nekoj drugoj bi prilici bilo jadno i djetinjasto tako lagati, no državi je to zbog nečega dopušteno. Država je legitimno glupa. Odjednom, kao da je čitava zemlja, četiri i po milijuna ljudi palo niz stepenice i nezgodno udarilo glavom. Nitko se više ne sjeća da je Franjo Tuđman htio s Miloševićem podijeliti bosansku zemlju. Hrvatski sabor usvaja Deklaraciju o Domovinskom ratu čiji bi se sadržaj mogao prepričati riječima: "Vi ste napali Bosnu i Hercegovinu? Ko? Jel' mi?"
E, sada da se ponovno vratimo u onaj zlosretni Vir. Nakon svega, koliko god su mi bile gadljive njihove kuće, gotovo mi bude žao ljudi. Sve su oni, jadni, dobro napravili. Glumili su kretene, kako je u nas uvijek dobro glumiti kretena, i računali da nitko neće primijetiti njihove sedmerokatnice. I ja ih razumijem.
Kada već Slobodan Praljak može sakriti čitav jedan rat, zašto bi njihove sedmerokatnice bole oči?
Ante Tomić
Tisuće kubika smrvljenog betona, kamena, opeka i drvenih greda ostalo je na hrpama uz obalu da dočeka očajnike koji će tu ljetovati, a velika jadranska turneja Ministarstva graditeljstva i okoliša se nastavlja. U Rogoznici, Murteru i Brelima, diljem obale, ljudi vire kroz plastične škure u strahu neće li napasti i njihov skromni katolički dom od 750 kvadrata na četiri etaže. I znaju, ništa ih ovaj put neće spasiti. Betonski lavovi ispred kuća miruju, nijedan da bi skočio i rastrgao građevinskog inspektora. Đavo je došao po svoje.
Nakazne višekatnice bez papira su sazdane na čvrstom stoljetnom vjerovanju da je država slaboumna
|
Možete, vjerujem, lako zamisliti što je bilo u glavama ljudi kada su se osmjelili zidati bez dozvola. Nešto će se već srediti, mislio je čovjek u sebi. Pritajit ću se i praviti blesav. Znate ono, kada seljak dođe na sud pa mu sudac kaže: "Ti", a seljak, da dobije na vremenu, glupo upita: "Ko? Jel' ja?" E, takvu su po prilici inteligentnu strategiju obrane imali i vlasnici kuća u Viru. Ako im nekakva vlast i dođe pa drekne: "Ruši to!", oni su imali spreman odgovor: "Ko? Jel' ja?" Zidali su kat za katom i pravili se glupi jer su vjerovali da je država uvijek gluplja od njih, baš kao što i onaj seljak pred sudom vjeruje da je pametniji od suca i misli da ga može zaje....
To vjerovanje nije sasvim bez osnova jer je država zbilja glupa. Nema upravo načina da se to kaže nekim drugim riječima i koliko god će to nekome možda biti bolno, valja nam priznati, naša domovina blesava je kao ovca.
Premda zapravo nisam upoznat koliki je kvocijent inteligencije u drugih država, usudio bih se reći da je Republika Hrvatska svakako ispod europskog prosjeka. Gluposti kakve radi naš državni aparat ponekad su naprosto antologijske, maestralne, ekstraordinarne, bravurozne.
Uzmimo za primjer činjenicu da je Ministarstvo branitelja službeno izbrojalo da je u prethodnome ratu sudjelovalo pola milijuna ljudi.
Ta brojka nije samo nevjerojatna, ona je upravo imbecilna. Netko tko je izbrojao petsto tisuća branitelja ne bi smio bez nadzora koristiti fen za kosu. To je takav stupanj gluposti da bi čovjeka, da nešto nalik tome bubne u bilo kojem privatnom poduzeću, najkasnije za petnaest minuta pozvali iz kadrovske službe da dođe po radnu knjižicu.
No, u državnoj je službi to opet savršeno normalno, razumljivo i, štoviše, poželjno ponašanje. Republika Hrvatska je, bože oprosti, glupa i po tome se valja ravnati. Pa i neki inače bistri ljudi, primijetili ste vjerojatno, čim su došli na vlast, odmah su malo kao poglupili pa prirodno i lako izgovaraju potpune besmislice.
Vjerovanje o glupoj državi nije posve bez osnova kada joj je Ministarstvo izbrojalo - pola milijuna branitelja
|
|
To je isto jedan prekrasan primjer državne gluposti jer svi znaju da je Hrvatska napala BiH. Znaju to i Prlić, i Praljak, i tisuće hrvatskih vojnika koji su po zapovijedi ratovali preko granice, baš kao i svi čitatelji novina i gledatelji televizijskog dnevnika u to doba. Našlo bi se, da ih sada krenemo brojati, svjedoka za tu ružnu epizodu možda i više nego je Kosoričino Ministarstvo nabrojalo branitelja.
Pa opet, svi se pravimo blesavi i mislimo da nas neće otkriti. U nekoj drugoj bi prilici bilo jadno i djetinjasto tako lagati, no državi je to zbog nečega dopušteno. Država je legitimno glupa. Odjednom, kao da je čitava zemlja, četiri i po milijuna ljudi palo niz stepenice i nezgodno udarilo glavom. Nitko se više ne sjeća da je Franjo Tuđman htio s Miloševićem podijeliti bosansku zemlju. Hrvatski sabor usvaja Deklaraciju o Domovinskom ratu čiji bi se sadržaj mogao prepričati riječima: "Vi ste napali Bosnu i Hercegovinu? Ko? Jel' mi?"
E, sada da se ponovno vratimo u onaj zlosretni Vir. Nakon svega, koliko god su mi bile gadljive njihove kuće, gotovo mi bude žao ljudi. Sve su oni, jadni, dobro napravili. Glumili su kretene, kako je u nas uvijek dobro glumiti kretena, i računali da nitko neće primijetiti njihove sedmerokatnice. I ja ih razumijem.
Kada već Slobodan Praljak može sakriti čitav jedan rat, zašto bi njihove sedmerokatnice bole oči?
Ante Tomić