Recimo da su slučajnost i neodgodive obaveze spriječile predstavnike vlasti da se pojave na dobroj premijeri. Recimo da je analiza i puno više, izrada dobre strategije, bila razlog što na premijeri nije bilo ni premijera, niti jednog od njegovih zamjenika. Jako je šteta što nije bilo ministra kulture.
Nije to sada pitanje ni dobrog odgoja, niti vrednovanja autora koji su napravili predstavu, ali mora biti neki vrag u tekstu koji je postavljen na sceni londonskog National Theatrea, o kojem pišu najbolje novine na svijetu. Ne dolazi se do te scene preko veze, niti lutrijom pa nije mogla ni Tena Štivičić. Jednostavno, moraš vrijediti, biti više nego dobar, moraš imati ono nešto što pokreće i donosi nešto novo, što se ne zadovoljava samo pukim bilježenjem događaja nego odvede čovjeka na pomisao da poželi biti bolji, da poželi promijeniti nešto, ispraviti kriva razmišljanja i stavove.
Da je bio na premijeri, ministar je mogao saznati da je težak tekst zavrijedio svu pompu i pažnju zato što ne laže, ne skriva i ne bježi od istine. Vidio bi da ništa nije zaboravljeno i da ništa nije izbjegnuto. Vidio bi da ono što on smatra bitnim kad govori o Drugom svjetskom ratu nije ignorirano. Vidio bi da je komunizam bio nepravedan, da je bio opasan. Mogao je to reći i prvom potpredsjedniku. Njima je važno da se zna da je komunizam bio loš. Znamo. Prije više od dva desetljeća su građani ove zemlje razriješili tu njihovu dvojbu na referendumu. Vidio bi da se može odmaknuti od prošlosti i krenuti u neko sutra, bez drame i iskompleksiranosti jadnom prošlošću.
Da je premijer Orešković bio u gledalištu, možda bi razumio rečenicu koju izgovara lik Marko Horvat: “Obranio sam Hrvatsku, a nisam uspio obraniti vlastiti dom”. Možda bi se zapitao o čemu to govori netko tko predstavlja bivšeg branitelja, veterana koji se mora pomaknuti sa svojim životom, možda bi mu palo na pamet da je to teško i bolno i da to nije ono kako bi Hrvatska trebala izgledati.
Možda bi rekao svojim zamjenicima i ministrima da se odmaknu od ratova koje nisu vodili, možda bi im predložio da krenu u svijet iz kojega je on došao, gdje je njegov posao bio stvaranje i unapređivanje, gdje postoje električni automobili, gdje digitalno znači napredak, gdje se ne spori, raspravlja i zadržava na osnovnom pitanju - da li poboljšati obrazovni sustav, gdje se ne troši mandat na raspodjelu fotelja nego se ljudi kao što je Tena Štivičić potiču da stvaraju i vode.
Možda bi pomislio da je to što je on nedavno otkrio Matu Rimca znači da je jako zakasnio jer je Rimac davno otišao iz svijeta sporih odluka i krpanja staroga. Jednostavno je odlučio napraviti nešto novo i napraviti najbolje. Možda bi shvatio da Hrvatska ima ljude o kojima sama ne zna dovoljno i ne cijeni ih kako zaslužuju, a koji joj, u stvari, predstavljaju napredak. Možda bi shvatio da ako netko zna Hrvatsku u svijetu gdje medicina stvarno pomaže ljudima, a ne krpa ih za smrt, onda to zna zbog pojedinaca o kojima on ne zna dovoljno. Možda bi shvatio da je i on mogao zaustaviti marširanje kolone koja se pozdravlja ustaškim pozdravima, i da se nikada neće moći pohvaliti ako kaže da se on brinuo o zemlji u doba kada su se dozivale umrle ideologije umjesto, a sam neće znati da postoje profesori koji potiču studente da stvaraju.
On ne zna za Stanka H. ni njegove studente, ali da ode na Studij dizajna, vidio bi izložbu koja govori da ljudi stvaraju i razmišljaju na način kako kreativci to čine, bez ograda, uputstava i zapovijedanja. Da ode u dvorište Dvorišta, vidio bi ljude koji prevode Shakespearea, čitaju vlastite stihove i žive drukčiji život od onoga kojim se bavi on, njegovi zamjenici i ministri, da ne osuđuju druge i ne procjenjuju njihov krimen jer žive u nekadašnjim društvenim stanovima, nego razmišljaju o avionskoj karti kojom će se maknuti odavde. Krivo, čak i ne razmišljaju o avionskoj karti, odu odavde svojim smartphoneom, čak i bez brzog interneta.
Da je bio na premijeri, mogao se zapitati i tko je Igor Rudan i koliko je on važan za Hrvatsku, a koliko za svijet. Znao bi i za Ivu Tolić, Anu Sunčanu Smith, Ivicu Puljaka, Inu Čurika, Stipana Jonjića i druge. Vjerojatno bi mu bilo krivo što ljudi kao Rudan nisu ovdje, ali drugi jesu i mogao bi nešto promijeniti. Mogao bi promijeniti, možda odnos prema ljudima koji, čak i da ne namjeravaju biti prvi i nagrađivani i vrlo istaknuti i značajni, žele biti dio svijeta koji ide naprijed.
Tada bi se morao pitati koju on Hrvatsku vodi, mogao bi pitati na sjednici Vlade tko od njegovih ministara zna za ove ljude, mogao bi, da je ozbiljan, tražiti da mu daju imena nekih drugih rudana i rimaca za koje on ne zna, a koji bi mogli postati prvi i nagrađivani i cijenjeni. Mogao bi pokušati napraviti zemlju u kojoj će se takvi dobro osjećati i bio bi na dobrom putu. Samo da je otišao na vražju premijeru!