Wow, kako efikasno rješenje! Dijete se nije upisalo u srednju školu? Nije uspjelo sastaviti dobar prosjek da bi ga primili među frizere, kobasičare, pekare i stolare, nije uspjelo s upisom u neku gimnaziju? Progurali su se drugi učenici čiji je prosjek neupitan? Stvarno? Točno onako kako je zamišljeno, bolje ocjene donose bolju šansu za upis? Nevjerojatno! I nitko nije one s boljim ocjenama provjerio imaju li pokriće za te ocjene u svom znanju pa su se upisali lošiji, ali s boljim ocjenama? Da, odvratno pravilo koje vrijedi za sve. Ali, ne brinite, Zagrepčani će platiti obrazovanje za posljednjih pedesetak u privatnoj školi. Nema frke.
Više od pedeset učenika koji su trebali ove jeseni upisati srednju školu nisu uspjeli. Nisu imali dovoljno dobar prosjek da bi se upisali i ostali su posljednji na listama, a kada su sastavljeni svi razredi, ispalo je da su neupisani. Učenici su to koji su osnovnu školu završili s prosjekom manjim od četiri i pri izboru željene škole su ostali posljednji. Neupisani. Nije sada uopće važno zašto nisu ostvarili bolji prosjek, zašto nisu osvojili bolje ocjene. Nije im se dalo. Bili su lijeni. Ili su učili, ali nije im išlo. Imali su peh na ispitivanju pa su odgovarali samo na pitanja koja su im najslabije išla. Nisu stizali na vrijeme napisati pismene. Nisu pisali lektiru. Zamijenili su likove u povijesti, fulali su gradove, krivo su spojili elemente, a fizika im nije išla jer ne razumiju matematiku. Svašta se može dogoditi djeci do 14 godina. Ulete u pubertet, izlete iz ritma učenja. Zaljube se. Sretno. Ili nesretno. Muči ih frizura. Ili nogomet. Sve im se događa, i sve je izuzetno važno. Jednostavno, ne znaju složiti prioritete. Možda imaju i odvratne starce, možda imaju gadne obiteljske prilike. Nisu najgori, prolaze razrede. Dakle, u redu su. Završavaju razrede i namjeravaju ići dalje sa svojim obrazovanjem.
A onda im se naruga sistem. Podmetne im ironija koja kaže da se njihove, možda vrlo kvalitetne trojke, uspoređuju s, jednako možda možda šupljim peticama. Iako, to nije pravilo. Treba li im stvarno prodati priču, onu urbanu legendu po kojoj je Gates učenicima na onom predavanju dao deset životnih pravila, a prvo je glasilo - život nije fer.
Ne, bilo bi to glupo jer je riječ o djeci od četrnaest godina. Da, nisu uspjeli, nisu zadovoljili kriterij, nisu ostvarili uspjeh kojim bi mogli popuniti redovna mjesta i sada su izvisili. Sasvim je u redu i ispravno ostaviti ih bez redovne škole pa neka se njihovi roditelji, koji su ionako obavezni brinuti o djeci do 18. godine života, pobrinu i za privatnu školu. A onda se pojave drugi argumenti.
Djeci u dobi od četrnaest godina jedna godina dana pauziranja od učenja predstavlja velik problem, možda se nikad neće uspjeti vratiti u školske klupe.
Naš je sustav obrazovanja postavljen tako da cijeni izvrsnost, a izvrsnost se dokazuje ocjenama. Ponekad su kriteriji za te iste ocjene vrlo različiti, pa stvarno petice nemaju jednaku težinu, ali to je jedan dio problema.
Drugi se nalazi na drugom kraju ljestvice, među onima koji se sada nisu uspjeli upisati. Hrvatska spada među zemlje koje najdulje uspijevaju zadržati djecu u obrazovnom sustavu. Jedna od rijetkih dobrih stvari koje imamo. Ministarstvo je, činjenicom da je više od pedeset zagrebačkih učenika nakon osnovne škole ostalo neupisano, pokazalo da je propustilo u glavnoj ulozi svog postojanja. Trebalo je osigurati da sva djeca koja su uspjela završiti osnovnu školu, a žele nastaviti svoje obrazovanje, imaju mogućnost upisati se u neku školu. Bilo koju. U bilo koji obrazovni program, makar pomoćnog pomoćnika nekog radnika, bilo što.
To je poanta Ministarstva. Jednostavno, djeca su završila osnovnu školu. Morali su imati priliku naći se u školskoj klupi, pa makar i u onoj u koju nisu htjeli, nema veze. Ministarstvo je neke uputilo da upisuju srednju školu u drugom gradu. Tada bi se ispostavilo da i tamo za tu djecu nema mjesta. Rješenje koje to nije. Bez veze. I čak nema veze s izvrsnošću niti idejom obrazovanja. Jer obrazovanje mora podnositi i one koji nisu izvrsni. Lako je s pet posto najboljih, no sustav postoji radi 95 posto ostalih, među kojima su i oni s najlošijim ocjenama. Na njih treba misliti i njima treba omogućiti da odu najdalje što mogu.
Ali, ne kao što je to zamislio gradonačelnik Bandić. Nije poruka klincima da ne moraju učiti jer će njihovo privatno školovanje platiti Zagrepčani. To je trik, predizborni. Na moj račun. Neka plate njihovi roditelji, ne ja. Dodatno, tko će platiti njihovo obrazovanje slijedeće godine? Zašto su drugi učili? Zato da bi imali život temeljen na radu i trudu? Glupost. Pa, ovi im izbori pokazuju, na primjeru stranke koja želi svog člana s osnovnom školom poslati u Sabor po plaću od 17 tisuća kuna, da to nema smisla, da se kroz život može puno bolje i drukčije.
Kome se u stvari, sada prodaje priča da život nije fer?