Nisu se sjetili! Dečki se nisu mogli sjetiti kako su digli ruku kojom su odobrili kupnju zgrade sa zemljištem od mesara Fiolića, a koju je Ministarstvo poljoprivrede 2009. godine platilo 79,9 milijuna kuna. Sanader je navodno dobio 17 milijuna kuna od te prodaje. Kupoprodaja je odobrena na sjednici Vlade koju je vodio Sanader, a tri se ministra, Gordan Jandroković, Božo Biškupić i Ivan Šuker, pri svom svjedočenju na suđenju nisu mogli sjetiti sjednice. Znaju da ih nitko nije prisiljavao da se slože s idejom o kupnji, ali nisu se mogli sjetiti ničega što bi sudu koristilo. Bili su beskorisni svjedoci. Zaboravili su, izdalo ih je sjećanje, napunio im se memorijski čip i sve je otišlo kvragu. Žali bože što je Čobanković sve cinkao da ne upozna zatvor, odradio svojih 700 sati, dizao se ranom zorom i hvatao malog noža da odguli tone blatnog krumpira i nasjecka kamione krastavaca ne bi li vratio dug meni i sličnima koji smo glasali za HDZ? A oni su zaboravili. Punih sedamnaest milijuna kuna su zaboravili. Da ih čovjek pita kad su zadnji put platili kavu za sedamnaest ljudi, pa makar i u najjeftinijem, saborskom kafiću, znali bi ne samo koji konobar ih je poslužio nego i kako je tko bio odjeven i tko je gnjavio oko svog malog makijata s hladnim mlijekom.
Mislim, možda im je ministriranje Sanaderu stvarno naštetilo i ne mogu se sjetiti, možda je ministar Jandroković koji je na sudu rekao da je tada bio koncentriran na ulazak Hrvatske u NATO pa nije obraćao pozornost na sitnice stvarno propustio primijetiti potrošnju od 79 milijuna kuna iz proračuna, a Šuker kao ministar financija pak glasao za toliko puno trošenja novca da mu šoping Planinske nije osobita stvar koju bi trebalo pamtiti, ali ta tvrdnja onda otvara razna druga pitanja. Možda su ljudi stradali na poslu? Možda im je mozak nakon sudjelovanja u Vladi za ništa? Možda je Karamarko pogriješio kada ih je stavio na listu zastupnika?
Možda su sasvim neupotrebljivi i treba im oduzeti poslovnu sposobnost, a ne pustiti ih u Sabor da dižu ruku za promjenu Ustava? Pa, ljudi se ne mogu sjetiti važnih događaja, neće imati što pričati unucima, neće im moći reći gdje su proveli godine, potrošili silne milijarde iz proračuna, da su kupovali zgrade, zemljišta, pašnjake i livade, gradili kilometre najskupljih autocesta, vozili se u najbržim limuzinama Hrvatske, uskraćivali plaće radnicima, slijegali ramena pred ekonomskim slomom, za sve to imali cijeli niz savjetničko-pomoćnog osoblja, ešalon tajnica i zapisničarki, bili bogovi na zemlji, a onda im sve ispari iz glave. Ode kao glavobolja od stranačkog vina iz rinfuze.
Naravno da ih je zbog svega toga sud trebao kazniti, opaliti im makar novčanu kaznu koju bi pamtili, ne samo kao pedagošku mjeru jer su kao svjedoci bili dužni govoriti istinu, a ne izvrdavati se lošim izgovorima tipa - ne sjećam se. Sud je to mogao izvesti jer je važno da svi svjedoci govore, jer nam je svima važno vidjeti kako je izgledao taj sustav u kojem je premijer mažnjavao lovu lopatama, a njegovi suradnici u Vladi ništa nisu vidjeli. Niti su u stranci išta kužili. A ako i jesu, kao Čobanković, onda bi nam trebalo biti super da ga kaznimo radom za opće dobro. Ono kad spava kod kuće, odlazi odraditi jednu smjenu u danu u neko susjedstvo i nastavi sretan život u kojem ga ništa ne remeti zato što je asistirao drskoj pljački. Da, sve su pljačke drske, ali možda je ipak veća drskost kad se svjedoci pozivaju na zaborav, a sud to mirno prihvati, kao da je sasvim normalno mjesecima čekati na vlastito svjedočenje i onda ispaliti - ne sjećam se. Možda to jednostavno nije dovoljno. I ne bi smjelo biti, nikome na ovom svijetu. Mogu svi svjedoci lagati, mogu svjedočiti kako god žele, ali sud ne treba sudjelovati u tome.
Sud ima drugu ulogu. Hoćemo znati sve o krađi, sve o muljanju, hoćemo znati da li vjerujemo da je Sanader digao lovu samo zato što nam ide na živce ili nam ide na živce zato što je digao lovu.
Vjerojatno je stoga potrebno uvesti i još nešto u rad nove Vlade, uz sve one reforme o kojima se pregovara. Jedan mali šalter s natpisom: Izgubljena sjećanja, odmah pokraj portira na ulazu u Vladu. Nešto što će skupljati sve odluke svih ministara svih vlada, pa kada se na kraju mandata razdužuju, onda im se lijepo uruči fascikl i kopija na memory sticku, a na njemu bude zabilježeno sve za što su dizali ruke. I kao videosnimak i u obliku zapisnika sa sjednice Vlade. A original se ostavi u Vladinoj arhivi.
Čisto da spriječimo ove neugodnosti. I pomognemo sudovima. Pa neka onda muljaju da ne znaju kako se krade na javnim i tajnim sjednicama Vlade.