Kako to oni misle, da ona može voljeti drugog? Pa, nismo se tako dogovorili. Ili će svećenici uz katoličke, održavati i pravoslavne mise, i obratno, i u svakoj crkvi dijeliti utjehu za dušu. Jer, to je baš to. Liječnici mogu nakon što odrade svoje radno vrijeme u bolnicama, gdje zarađuju pristojan, ali ne genijalan novac za hrvatski život, raditi i kod privatnika. Super. Umoran čovjek koji je radni dan proveo dijagnosticirajući bolesti, glumio Housea razmišljajući o tome koji će lijek najefikasnije pomoći nesretniku kojem pola tijela više ne radi, smije otići u drugu ordinaciju i tamo nastaviti taj isti posao. To, sasvim sigurno, liječnici neće napraviti zato što vole ljude. Da vole ljude, a ne medicinu, bili bi volonteri i besplatno pomagali ugroženima na razne načine. Ne, žele zaraditi više jer vole sebe. Sasvim u redu, uobičajena želja. Ono što želi svatko. Ministar zdravlja prihvatio se starog problema, kako namiriti liječnike. Liječnici imaju mogućnost zaraditi svoju plaću, dobiti nadoknadu za dežurstva, složenost posla i razne druge stvari, ali se pritom moraju vraški namučiti. Jednostavno, plaćeni iz proračuna, imaju limite u mogućnostima zarađivanja i ako žele imalo bolji život, moraju zaboraviti na sve normalnosti života i preseliti na radno mjesto kako bi unutar tog sustava zaradili nešto više novca. Limitirani su u primanjima na sličan način kao i profesori, piloti, čuvari po zatvorima, ludnicama, činovnici kod Hasanbegovića i svi koji rade u državnom sustavu. Ali, svi oni ne smiju raditi u fušu.
No, kako su liječnici oni koje, kada ih trebamo, trebamo sasvim ozbiljno, onda je sustav odlučio dopustiti im da uza svoj redovan posao, na kojem zarađuju plaću te skupljaju zdravstveno i mirovinsko, dodatno zarađuju u privatnim ordinacijama. I tako je ponovio ono isto što su napravili i njegovi prethodnici, priznao da ne zna kako riješiti problem zarađivanja liječnika, pa im je, postavljajući razne uvjete, dopustio da rade u fušu. Ona ista fora kada električari HEP-a u fušu spajaju struju na kuće. Ili kada mesar vikendom kolje po seoskim dvorištima. A sudac ilegalno radi za nekog odvjetnika, pišući tužbe ili obrane. To je ona siva ekonomija protiv koje bismo se kao društvo trebali boriti. U ovom slučaju, zahvaljujući novom pravilniku koji određuje uvjete po kojima liječnik može raditi i za privatnika, nije riječ o sivoj ekonomiji. Ali jest o svemu ostalome. Riječ je o tome da pacijenti najednom postaju kategorizirani, ovisno o tome plaćaju li na šalteru ordinacije ili se za pravo na svoje zdravlje pozivaju na uplate tijekom radnog staža. Naravno da oni koji mogu platiti imaju veću pažnju liječnika. Jednostavno zato što je liječnik koji se njima bavi zadovoljniji. I naravno da će liječnici, ma koliko to svi opovrgavali, drukčije gledati pacijente. I pacijenti sebe.
Pomoćnik ministra Dragan Korolija Marinić rekao je da je cilj liječnicima koji više rade omogućiti da legalno nakon redovnog radnog vremena kod privatnika ostvare veće prihode. Naravno, time se neće dovesti u pitanje kvaliteta rada u zdravstvenim ustanovama u kojima su zaposleni, rekao je. Ministar Dario Nakić smatra, pak, da će to zaustaviti liječnike da odlaze u inozemstvo i rade u fušu. Nije da ima smisla ponuditi liječnicima da rade iznad svojih normi ako žele pristojan život. Onda to znači da su im norme premale, i da smo upravo skužili zašto su čekaonice pune. Ili ih vodi u situaciju da rade više nego što je normalno, da budu, spomenuto, izmoreni, dekoncentrirani, završe u burn outu i na kraju kolabiraju. Nađu se pred bolnicom, ili ordinacijom u kojoj su zaposleni, i postave si jednostavno pitanje - zašto? I kada si odgovore, spakiraju se i odu, bilo gdje izvan Hrvatske. Jer im ni ovaj ministar nije pokazao da će se brinuti za njih, nego tek da će smisliti način kako svi zajedno mogu izigravati sustav koji ionako nema nikakvu budućnost, samo privremena rješenja. Do sljedećeg budžeta, pa do sljedećeg rebalansa, do novih izbora i novog ministra, do novih pacijenata. Stari će prirodno odustati. Sami, u lošoj smrti.