Hvala Bogu, kardinal Josip Bozanić napokon je stigao u Jasenovac. Nije kleknuo podno Kamenoga cvijeta, kao što su pape, sadašnji i njegov pokojni prethodnik, klečali u Auschwitzu. Manje je molio, više držao političke govore. Svejedno, njegov posjet Jasenovcu ima povijesnu dimenziju.
Zato što je prvi kardinal koji pohodi mjesto ustaškog logora smrti. I zato što ga se u Jasenovcu godinama uzaludno čekalo. I zato jer dolazi kao posljednji u nizu onih koji svojim poklonom jasenovačkim žrtvama pokazuju i promiču civilizacijsko normaliziranje odnosa hrvatskog društva prema prošlosti - mnogo nakon predsjednika Republike, nakon premijera, nakon šefova stranaka, biskupa... Nitko u Hrvatskoj nije u Jasenovac zakasnio toliko kao Crkva, a Bozanić, kao njen najviše rangirani predstavnik, stigao je puževom brzinom.
Pohodom kardinala, s brojnom svitom svećenika, jasenovačkom mjestu masovnog martirija očekivalo se da će Crkva konačno staviti točku na svoj često dvosmislen odnos prema ustaštvu. Bozanić je u svojoj jučerašnjoj homiliji u jasenovačkoj crkvi osudio ustaške zločine, izrazio duboku bol zbog onih koji su stradali od strane pripadnika hrvatskog naroda ili pripadnika Crkve, ali je naglasio da Katolička crkva u takvim zločinima nikada nije sudjelovala niti ih je podupirala. Međutim, povijesna važnost njegove dugo očekivane geste iskazivanja poštovanja prema jasenovačkim žrtvama i osude ustaškog režima nekako se pogubila, zatrpana novim kontroverzama u koje se kardinal upustio.
Bozanić je u Jasenovcu u prvom redu nastupio kao branitelj Crkve, kako Stepinčeve tako i današnje. Nikakve joj mane nije našao. Dapače, u njegovoj interpretaciji Crkva je po nedužnosti nadvisila jasenovačke stradalnike. Jednako zbunjujuća je potreba da se na mjestu najvećeg ustaškog stratišta obračunava s komunističkim režimom. U istom je dahu spomenuo “strahote Ante Pavelića i ustaša koji su hrvatski narod odveli u tragediju patnje i poniženja” i “strahote partizana i komunističkih vlastodržaca pod vodstvom Tita”.
Nadalje, posve se neprimjerenom čini Bozanićeva odluka da se u Jasenovcu opetovano spominje žrtava Bleiburga. Istina, u svojedobnoj propovijedi u Bleiburgu kardinal se referirao na Jasenovac, ali takvo povezivanje iz jasenovačke je perspektive pogrešno, uvredljivo, skandalozno. Jasenovačke žrtve nisu i ne mogu biti krive za Bleiburg, a neki od bleiburških stradalnika počinili su zločine u Jasenovcu. Spominjanjem Bleiburga na mjestu pomora jasenovačkih žrtava zagrebački je nadbiskup prolio suzu i nad njihovim ubojicama.
Kardinal Bozanić namjeravao je, tvrde, svojim hodočašćem od Stare Gradiške, preko Jasenovca do Petrinje poslati poruku da Crkva jednako osuđuje svaki zločin. Zato je ustaško gubilište povezao sa zloglasnim zatvorom komunističke vlasti i stradanjima u Domovinskom ratu. Po njegovim propovijedima i izjavama ispada da su mu ti dodatni elementi programa trebali radi balansa. Bez njih, valjda, posjet Jasenovcu bio bi previše jednoznačan. Kada je išao u Bleiburg, takvi mu osigurači nisu trebali. Na posjet kardinala Josipa Bozanića Jasenovcu predugo se čekalo, ali možda je ipak došao prerano. Za takvu povijesnu gestu treba zrelosti.