Prava borba za novu, slobodniju, pravedniju i bogatiju Hrvatsku ne vodi se, kako to mnogi misle, između HDZ-a i SDP-a ili, kako je to nedavno na ovim stranicama zgodno alegorizirao kolega Denis Kuljiš, između mentaliteta i životnih filozofija koje utjelovljuju umotvorine Zapadne i Istočne Hrvatske. Ne, u jeku najveće gospodarske krize naše generacije, kada se po definiciji nakratko otvaraju mogućnosti za radikalnu preobrazbu dotad prevladavajućeg, ali dotrajalog društveno-ekonomskog modela, glavnu će bitku voditi Radna protiv Neradne Hrvatske.
Moramo biti svjesni kako je riječ o izrazito neravnopravnoj borbi, u kojoj su snage Neradne Hrvatske izuzetno brojčano premoćnije. No, kako su one istodobno nepokolebljivi branitelji statusa quo, progresivnost i želja za promjenama Radne Hrvatske mogli bi se pokazati odlučujućim asetom. O kakvoj je društvenoj podjeli, zapravo, riječ?
Naime, Hrvatska po posljednjem popisu stanovništva iz 2001. ima 4,437.460 stanovnika. S druge strane, krajem lipnja ove godine imali smo samo 1,524.360 zaposlenih, pa se pojednostavljeno može reći da trećina zaposlenih uzdržavaju i sebe i preostale dvije trećine stanovništva. Međutim, od ukupnog broja zaposlenih mogli bismo oduzeti ljude koji, zapravo, ne stvaraju dodanu vrijednost, već svoja primanja dobivaju iz državnog proračuna, a u što spadaju javna uprava i obrana (105.250 zaposlenika), obrazovanje (102.206), te zdravstvo i socijalna skrb (80.746).
U toj užoj varijanti državu, njezinu nadgradnju i sve stanovništvo uzdržava samo 1,235.158 zaposlenih u privatnim i proizvodnim poduzećima, poljoprivredi i obrtu, što čini samo nešto više od četvrtine ukupnog stanovništva.
U ekonomski zavisnom dijelu stanovništva, našoj Neradnoj Hrvatskoj, najbrojniji su umirovljenici (1,148.290) - koje bismo, pravde radi, mogli podijeliti u najviše šestinu onih s punim mirovinskim stažem i preostale s nekim od oblika privilegiranih mirovina - potom registrirani nezaposleni (247.147), te uzdržavani dio populacije, djeca, učenici, studenti i starci.
Dakle, vrlo je jednostavan odgovor na pitanje zašto Hrvatska ima probleme s punjenjem proračuna, naplatom poreza, financiranjem mirovina i drugih javnih potreba, te posljedično s naglim bujanjem državnog i vanjskog duga: premalo nas, pripadnika Radne Hrvatske, radi i plaća poreze, a previše njih, iz Neradne Hrvatske, nisu radno aktivni, ne pridonose razvoju gospodarstva i nadasve smatraju stečenim pravom da se za njih skrbi društvo.
Usporedni podaci o stopi zaposlenosti, koje precizno prati Europska Unija, još su jedan dokaz u prilog postavljenoj tezi.
Riječ je o broju zaposlenih na 100 osoba u radno sposobnoj dobnoj skupini od 15 do 64 godine. Naime, od svih 28 zemalja članica i kandidata EU, Hrvatska je na kraju 2008. imala gotovo najnižu stopu zaposlenosti, od samo 57,8 posto. Od nas su bili lošiji samo Mađarska (56,7 posto) i Malta (55,2 posto). Prosjek 27 zemalja članica iznosio je 65,9 posto, pri čemu je susjedna Slovenija ostvarila zavidno veću stopu zaposlenosti od 68,6 posto.
Čini se da će EU uspjeti ispuniti lisabonski strateški cilj s povećanjem stope zaposlenosti na 70 posto najkasnije do 2015., međutim moramo biti skeptici glede hrvatske učinkovitosti u dosadašnjem i budućem iskorištavanju vlastitog ljudskog kapitala.
Relativno malen broj osoba koji u Hrvatskoj ipak radi, barem se manjim dijelom može objasniti posljedicama rata i tranzicije, tradicionalno raširenom sivom ekonomijom te statističkim neobuhvatom privremnog i povremenog zapošljavanja.
Većina razloga ipak je subjektivne naravi, a može se objasniti prevladavajućom društvenom etikom, kao i neadekvatnom službenom politikom zapošljavanja.
Dakle, rješenje za sve hrvatske gospodarske i socijalne probleme samo je naizgled jednostavno: naprosto treba povećati broj zaposlenih. Taj se broj može povećati ili iz novog radnog kontigenta mladih ljudi ili ponovnim zapošljavanjem ljudi već izašlih iz radnog procesa (radi umirovljenja, nezaposlenosti ili drugih razloga).
Naročito nas mora zabrinjavati izuzetno loš priljev mladih u svijet rada, jer u Europi imamo najlošije stope zaposlenosti mladih, a naročito mladih žena, budući da u dobnoj skupini od 15 do 24 godine radi samo 28,4 posto muškaraca i 21,2 posto žena.
Nadalje, postavlja se pitanje kako sistemski omogućiti i potaknuti tzv. drugu karijeru bivših zaposlenika, jer sva istraživanja govore da Hrvati, kad jednom ostanu bez posla, malo traže, a još teže nađu novi posao.
Glavna prepreka drugoj karijeri je izuzetno loša fleksibilnost na tržištu rada, što znači da zakonska rješenja i poslovna praksa rezultiraju teškim otpuštanjem, ali i još težim novim zapošljavanjem. To će u kratkom roku biti teško promijeniti, ali u međuvremenu ne bi bilo loše kad bi država, zajedno s poslodavcima i sindikatima, poboljšala postojeće i izgradila nove sustave sigurnosti, čime bi se olakšavao češći prijelaz iz svijeta zaposlenosti na burzu rada i obrnuto.
Nadalje, Hrvati su vrlo slabo mobilni kada zbog promjene posla treba mijenjati mjesto stanovanja, ali nova mreža autocesta mogla bi u budućnosti relativizirati tu prepreku.
Treće, međusektorska mobilnost također je vrlo loša, što znači da u načelu nismo skloni mijenjati prvobitno zanimanje dodatnim školovanjem i prekvalifikacijom. Osim toga, zakon omogućava nezaposlenima da uživaju sva prava čak i u slučaju kada odbiju dodatno osposobljavanje.
Dakle, na burzi rada velik je broj ljudi koji čekaju posao u struci, pri čemu je potražnja za njihovim zanimanjima nikakva, odnosno izgledi za zapošljavanje vrlo mali. Ovaj se problem može riješiti samo puno većim ulaganjem u dodatno obrazovanje odraslih za deficitarna zanimanja.
Četvrto, veliki broj raspoloživih poslova nudi se uz ispodprosječne plaće, neznatno više od državnih naknada za nezaposlene, što snažno potiče zapošljavanje na crno i na sivo. Rješenje za tu nelogičnost je izmjena porezne politike s ciljem postizanja ekonomske isplativosti bilo kojeg rada u odnosu na nerad, uz povećanje sankcija za rad na crno te liberalizaciju uvjeta poslovanja malih i srednjih poduzeća.
Osim subjektivnih problema posloprimaca, na nizak stupanj hrvatske zaposlenosti utjecale su i politike svih dosadašnjih vlada.
Zapravo, tko bi se u ovoj zemlji ozbiljno prihvatio nekog posla u razdoblju u kojem je upravo naša politika poticala rano i beneficirano umirovljenje, u kojem su stranački i klanovski vezanim pojedincima osiguravani proračunski izvori prihoda bez ikakva kriterija, u kojem se obrazovanje sporo i nedovoljno reformiralo, a poduzeća privatizirala u interesu pojedinaca i uz masovna gašenja radnih mjesta?
Zapravo, još iz vremena socijalizma naslijedili smo etiku nerada i potpune ovisnosti o državi, pa je 90-tih čak bilo probitačno postati dio rezervne armije rada, nezaposlene i obespravljene mase, čiji je glasački potencijal jamčio da će se populistička vlast već nekako pobrinuti da im riješi osnovna egzistencijalna pitanja.
Još uoči izbijanja aktualne krize dinamični sektori hrvatskog gospodarstva, poput računarstva, građevinarstva, financijskih usluga, turizma i prometa, iskazivali su manjak radne snage.
Kad bi bilo koja naša Vlada sutra najavila agresivnu investicijsku politiku s masovnim zapošljavanjem, mogli bismo zaposliti vrlo mali broj domaćih ljudi, zbog nedostatnog znanja, vještina i sposobnosti ljudi na burzi rada.
Stoga već danas, dok je kriza, Vlada treba pokrenuti masovno javno obrazovanje odraslih za zanimanja budućnosti te drugim, naročito poreznim i poticajnim mjerama poduprijeti zapošljavanje mladih i onih koji su dosad uzaludno čekali svoju priliku za drugu karijeru.
Dražen Rajković
Moramo biti svjesni kako je riječ o izrazito neravnopravnoj borbi, u kojoj su snage Neradne Hrvatske izuzetno brojčano premoćnije. No, kako su one istodobno nepokolebljivi branitelji statusa quo, progresivnost i želja za promjenama Radne Hrvatske mogli bi se pokazati odlučujućim asetom. O kakvoj je društvenoj podjeli, zapravo, riječ?
| To je izrazito neravnopravnaborba u kojoj su snage Neradne Hrvatske iznimno brojčano premočnije |
U toj užoj varijanti državu, njezinu nadgradnju i sve stanovništvo uzdržava samo 1,235.158 zaposlenih u privatnim i proizvodnim poduzećima, poljoprivredi i obrtu, što čini samo nešto više od četvrtine ukupnog stanovništva.
U ekonomski zavisnom dijelu stanovništva, našoj Neradnoj Hrvatskoj, najbrojniji su umirovljenici (1,148.290) - koje bismo, pravde radi, mogli podijeliti u najviše šestinu onih s punim mirovinskim stažem i preostale s nekim od oblika privilegiranih mirovina - potom registrirani nezaposleni (247.147), te uzdržavani dio populacije, djeca, učenici, studenti i starci.
Dakle, vrlo je jednostavan odgovor na pitanje zašto Hrvatska ima probleme s punjenjem proračuna, naplatom poreza, financiranjem mirovina i drugih javnih potreba, te posljedično s naglim bujanjem državnog i vanjskog duga: premalo nas, pripadnika Radne Hrvatske, radi i plaća poreze, a previše njih, iz Neradne Hrvatske, nisu radno aktivni, ne pridonose razvoju gospodarstva i nadasve smatraju stečenim pravom da se za njih skrbi društvo.
Usporedni podaci o stopi zaposlenosti, koje precizno prati Europska Unija, još su jedan dokaz u prilog postavljenoj tezi.
| Rješenje za sve naše socijalne i gospodarske probleme samo je naizgled jednostavno: treba povećati broj zaposlenih |
Čini se da će EU uspjeti ispuniti lisabonski strateški cilj s povećanjem stope zaposlenosti na 70 posto najkasnije do 2015., međutim moramo biti skeptici glede hrvatske učinkovitosti u dosadašnjem i budućem iskorištavanju vlastitog ljudskog kapitala.
Relativno malen broj osoba koji u Hrvatskoj ipak radi, barem se manjim dijelom može objasniti posljedicama rata i tranzicije, tradicionalno raširenom sivom ekonomijom te statističkim neobuhvatom privremnog i povremenog zapošljavanja.
Većina razloga ipak je subjektivne naravi, a može se objasniti prevladavajućom društvenom etikom, kao i neadekvatnom službenom politikom zapošljavanja.
Dakle, rješenje za sve hrvatske gospodarske i socijalne probleme samo je naizgled jednostavno: naprosto treba povećati broj zaposlenih. Taj se broj može povećati ili iz novog radnog kontigenta mladih ljudi ili ponovnim zapošljavanjem ljudi već izašlih iz radnog procesa (radi umirovljenja, nezaposlenosti ili drugih razloga).
Naročito nas mora zabrinjavati izuzetno loš priljev mladih u svijet rada, jer u Europi imamo najlošije stope zaposlenosti mladih, a naročito mladih žena, budući da u dobnoj skupini od 15 do 24 godine radi samo 28,4 posto muškaraca i 21,2 posto žena.
Nadalje, postavlja se pitanje kako sistemski omogućiti i potaknuti tzv. drugu karijeru bivših zaposlenika, jer sva istraživanja govore da Hrvati, kad jednom ostanu bez posla, malo traže, a još teže nađu novi posao.
Glavna prepreka drugoj karijeri je izuzetno loša fleksibilnost na tržištu rada, što znači da zakonska rješenja i poslovna praksa rezultiraju teškim otpuštanjem, ali i još težim novim zapošljavanjem. To će u kratkom roku biti teško promijeniti, ali u međuvremenu ne bi bilo loše kad bi država, zajedno s poslodavcima i sindikatima, poboljšala postojeće i izgradila nove sustave sigurnosti, čime bi se olakšavao češći prijelaz iz svijeta zaposlenosti na burzu rada i obrnuto.
Nadalje, Hrvati su vrlo slabo mobilni kada zbog promjene posla treba mijenjati mjesto stanovanja, ali nova mreža autocesta mogla bi u budućnosti relativizirati tu prepreku.
Treće, međusektorska mobilnost također je vrlo loša, što znači da u načelu nismo skloni mijenjati prvobitno zanimanje dodatnim školovanjem i prekvalifikacijom. Osim toga, zakon omogućava nezaposlenima da uživaju sva prava čak i u slučaju kada odbiju dodatno osposobljavanje.
Dakle, na burzi rada velik je broj ljudi koji čekaju posao u struci, pri čemu je potražnja za njihovim zanimanjima nikakva, odnosno izgledi za zapošljavanje vrlo mali. Ovaj se problem može riješiti samo puno većim ulaganjem u dodatno obrazovanje odraslih za deficitarna zanimanja.
Četvrto, veliki broj raspoloživih poslova nudi se uz ispodprosječne plaće, neznatno više od državnih naknada za nezaposlene, što snažno potiče zapošljavanje na crno i na sivo. Rješenje za tu nelogičnost je izmjena porezne politike s ciljem postizanja ekonomske isplativosti bilo kojeg rada u odnosu na nerad, uz povećanje sankcija za rad na crno te liberalizaciju uvjeta poslovanja malih i srednjih poduzeća.
Osim subjektivnih problema posloprimaca, na nizak stupanj hrvatske zaposlenosti utjecale su i politike svih dosadašnjih vlada.
Zapravo, tko bi se u ovoj zemlji ozbiljno prihvatio nekog posla u razdoblju u kojem je upravo naša politika poticala rano i beneficirano umirovljenje, u kojem su stranački i klanovski vezanim pojedincima osiguravani proračunski izvori prihoda bez ikakva kriterija, u kojem se obrazovanje sporo i nedovoljno reformiralo, a poduzeća privatizirala u interesu pojedinaca i uz masovna gašenja radnih mjesta?
Zapravo, još iz vremena socijalizma naslijedili smo etiku nerada i potpune ovisnosti o državi, pa je 90-tih čak bilo probitačno postati dio rezervne armije rada, nezaposlene i obespravljene mase, čiji je glasački potencijal jamčio da će se populistička vlast već nekako pobrinuti da im riješi osnovna egzistencijalna pitanja.
Još uoči izbijanja aktualne krize dinamični sektori hrvatskog gospodarstva, poput računarstva, građevinarstva, financijskih usluga, turizma i prometa, iskazivali su manjak radne snage.
Kad bi bilo koja naša Vlada sutra najavila agresivnu investicijsku politiku s masovnim zapošljavanjem, mogli bismo zaposliti vrlo mali broj domaćih ljudi, zbog nedostatnog znanja, vještina i sposobnosti ljudi na burzi rada.
Stoga već danas, dok je kriza, Vlada treba pokrenuti masovno javno obrazovanje odraslih za zanimanja budućnosti te drugim, naročito poreznim i poticajnim mjerama poduprijeti zapošljavanje mladih i onih koji su dosad uzaludno čekali svoju priliku za drugu karijeru.
Dražen Rajković