U želji da se približimo Bogu često činimo apsurdne stvari. Ta apsurdnost zna imati toliko velike razmjere da smo i brojne ratove započinjali jer smo smatrali da naš Bog od nas zahtijeva da se tako obračunamo s “krivovjernicima”. Pokušavamo na sve moguće načine zaslužiti njegov blagoslov, zaboravljajući da ga već imamo sami po sebi. Čak smo se uspjeli uvjeriti i da je Bog zapravo površno stvorenje koje stavlja formu ispred sadržaja. Tako ćemo se s povećim trbuhom često odlučiti na brak s osobom koju ne poznajemo i često ne volimo samo zato što smo uvjereni da će Bogu biti draže da naše dijete koje je na putu bude dio praznog braka, nego da bude rođeno izvan takve prisilno stvorene zajednice. A, naravno, često nas previše brine i što će reći selo, no ne smijemo zaboraviti da je taj malograđanski moral stvoren upravo od takvih besmislenih interpretacija Božjih želja. Svjestan sam da to nije jednostavna odluka, no nezamislivo mi je vjerovati da će Bogu biti draže da uđemo u brak na koji nismo spremni samo zato što je dijete na putu, a siguran sam da nije draže ni djeci jer gledanjem takvih roditelja sigurno ne dobivaju lijepo životno naslijeđe.
Djeca ne bi trebala biti razlog ulaska u brak za koji nismo spremni, kao što ne bi trebala biti ni razlog ostanka u lošem braku koji nas ne zadovoljava čak ni nakon svih pokušaja njegova poboljšavanja. Zamislite da biće prepuno ljubavi želi da uđete u brak za koji niste spremni s osobom koju ne volite i često niste imali niti jedan najobičniji iskreni razgovor, a zadivljujuće je koliko se to često događa.
No ova kolumna nema dovoljno prostora za opisivanje svih suludih apsurdnosti za koje su mnogi uvjereni da ih Bog želi od nas. Zato ćemo se detaljnije pozabaviti samo jednom od većih gluposti koje smo učinili u želji da se približimo Bogu, ili preciznije, da Boga približimo sebi. Odlučili smo ga, naime, antropomorfizirati, odnosno pridati mu ljudske karakteristike. U nekom suludom trenutku, odmah nakon što smo suludo odlučili “da nismo dostojni da uniđe pod krov naš”, odlučili smo ga ipak nekako približiti sebi i tako smo mu nepromišljeno dali ljudska obilježja. Tako smo se uvjerili da je Bog doista toliko površan da će stavljati formu ispred sadržaja, da mu je važnije da je netko nazočan na nekakvom nedjeljnom okupljanju, umjesto da slavi Božju prisutnost svojim djelima, uvjerili smo se da je moguće da je Bog ljut, ljubomoran, da jedne ljude voli ili prihvaća više od drugih s obzirom na njihovu religijsku, seksualnu ili bilo koju drugu orijentaciju.
Nevjerojatno je da smo takve gluposti uspjeli pripisati Bogu, a riječ je samo o konstrukcijama neukih ljudi čijim je stavovima mjesto u srednjem vijeku!
Naravno da ne dovodim u pitanje želju da se približimo Bogu, upitan je samo ovaj navedeni način jer se tako približavamo samo fikciji. Umjesto da antropomorfiziramo Boga, trebali bismo divinizirati sebe. Dakle, umjesto da njemu pripisujemo ljudska obilježja, želimo li se doista približiti Bogu, trebali bismo sebi pripisati božanska obilježja! Jer mi, baš zato što smo stvoreni na njegovu sliku i priliku, možemo bezuvjetno voljeti (zato što je ljubav naša esencija), jesmo svemoćni (zato što možemo doživjeti sve što želimo), možemo osjećati sveprisutnost (zato što nam je svijest neograničena) i zapravo možemo utjeloviti i živjeti sve one karakteristike za koje su nas uvjeravali da su isključivo Božje. Hvala Bogu i hvala nama da je vrijeme za neko novo doba. Doba kada ćemo Boga kroz autentično življenje ljubavi upoznavati na krilima ponosa, a ne ojađene poniznosti koja nas drži u servilnosti. Doba u kojem postaje jasno da Boga ne upoznajemo na koljenima, ponizno moleći za neku mrvicu božanske energije, već u strastvenom prepoznavanju vlastite duhovnosti za što nam nije potrebna neka licemjerna institucija kao posrednik. Uživajte u prepoznavanju vlastite božanstvenosti!