Časno ali kasno

    AUTOR:
    • Ivan Zvonimir Čičak

  • OBJAVLJENO:
  • 09.08.2008. u 06:35

Spravljam ‘rozalin’, koji je prema indijskoj tradiciji ljekoviti liker jer čisti organizam. Probat ću ga prvo na sebi i, ako preživim, podijelit ću ga sa svima ostalima koji budu raspoloženi. Temeljito čišćenje mnogima bi trebao biti kategorički imperativ

ČETVRTAK
Mobitelija


Mi “graničari”, stanovnici pograničnih krajeva prema Sloveniji, muku mučimo s mobitelima i jedva čekamo da nam naleti neko od HT-a, VIPneta ili TELE2 da ga gađamo beskorisnim mobitelima. Stoga što nemamo signala ni  na jednoj od te tri mreže. Ali zato imamo slovenski signal koji nam redovno upada u mrežu pa su nam stoga zbog roaminga računi prečesto astronomski. Prvo smo imali samo HT-ovu mrežu. Onda smo dovijajući se nevolji otišli na “rezervni položaj“, pa smo kao nekakvi prezaposleni ljudi nosili po dva mobitela, pritom birajući između VIPneta i TELE2. Međutim, i TELE2 odnedavno koristi HT-ove odašiljače, a VIPnet je slabo pokriven. I kome da se mi kao potrošači obratimo? Slovencima?

PETAK
Ruže


U biblijskoj priči Kain ubija Abela zato što dim njegove žrtve ide ravno prema Bogu. Hoće li hrvatski Kain krenuti na svog Abela Jakovčića jer ovaj ‘kadi’ Sanaderu
Konačno dan za odmor. U svom vrtu obrezujem latice ruža. A ima pet stotina grmova ruža. Osim što volim cvijeće, ruže sam posadio iz vrlo pragmatičnih razloga. Od latica spravaljam jednu od svojih coprija - rozalin, liker od ružinih latica. Indijska tradicija kaže da je ovaj napitak vrlo zdrav te da čisti organizam. Isprobat ću ga prvo na samom sebi. Možda preživim.

SUBOTA
Šnajderu se 'pogoršalo' stanje


Slobodan Šnajderu svojoj kolumni u Novom listu od subote u napadu iskrenosti napisao je sljedeće: “Meni izgleda tako da je solidarnost, makar ona skoro nagonska solidarnost ‘progonjenih zvijeri’ u Hrvatskoj pa i u Jugoslaviji, već oduvijek bila manja od solidarnosti intelektualaca u zemljama ‘narodnih demo-kracija’; dakle, u zemljama gdje je staljinska represija bila surovija. Čini se da je naša verzija socijalizma, koji da se smije na ljudskom ili barem ljudskijem licu, bila uspješnija u domestifikaciji intelektualaca, koji su nešto rjeđe čistke i odstrele promatrali pasivnije; svakako je solidarnosti s progonjenima bilo manje. Vrlo skromno je ‘podržan’  Gotovacu svojim zatvorima, čak i intelektualci i prijatelji iz njegova najuža kruga bili su vrlo oprezni u iskazivanju ove podrške na ‘visokim mjestima’ (u nekoliko je časnih iznimaka svakako Matvejevićeva korespodencija s tim ‘visokim mjestima’). Intelektualno poštenje nalaže mi ovdje samokritički spomenuti da se ni onaj dio studenata što se u ‘stakleniku’ i ‘inkubatoru’ zagrebačkog Sveučilišta 1971. politički konfrontirao sa studentskim eksponentima pokreta, koji je umirući staljinizam bio krstio ‘maspokom’ i ‘euforijom’, nije baš euforično založio za oslobađanje uhićenih kolega studenata. Otvoreno govoreći, nije se usudio."

Toliko Šnajder. Časno, ali kasno. Za njega se barem ne može reći da je na suđenjima bio neposredni svjedok optužbe trudeći se što više teretiti svoje kolege čak i izmišljanjem lažnih optužbi.

NEDJELJA
Teletina


Čitam prvi tekst nove komune “Teletina“ koji od jučer u Novom listu ima Đermano Ćićo Senjanović. On je, naime, odlučio prijeći sa svojom kolumnom iz Slobodne Dalmacije u Novi list budući da se  Nino Pavićnije složio s time da novo uredništvo tog lista bude na Bačvicama kako bi on između marende i dva picigina mogao ponešto napisati za Slobodnu. Evo kako on objašnjava zašto je otišao iz Slobodne i od Nine Pavića: “A sve do jučer virova sam u bajku. Na svaki sam telefonski poziv skaka. Mislija san - evo ga! Javija se.  Doša je pameti. Ali - ništa. Nema ga. Zamuka je. Ni beside. A opet, za razumit ga je. Oli je malu kalvariju proša.  Bija je sekretar od Vrhovca. Partija ga je poslala da sredi stanje u Vjesnika, da se odupre tehnomenadžerskim i liberalnim tendencijama, onda je došla mlada demokracija, pružila se prilika društveno pretvorit u privatno i u toj pretvorbi je, za zgrabit malo veći dil, vajalo mrvu izigrat prijatelje, pa za sve to sačuvat tribalo se vezat s judima s kojima pri par godina ne bi ni u isti tramvaj uša, s nikin Kutlom, Pašalićen, Grubišićen, i onda je vajalo, nakon ća je ove vrag odnija, otrpit njijov bis i neraščišćene račune i bombe ispod auta, pa je onda doša Račan i s njin se vajalo slizat i dilit plakete demokracije, pa kad se vlast prominila, vajalo je i sa Sanaderom bit u dobre, pa je pofalilo pinez i onda je, za sačuvat carstvo, odigran dupli pas s Todorićen, ja tebi tisak, ti meni ruke stisak...”

Nije mi namjera branit Pavića jer on to može i sam. No potrebno je braniti činjenice. Pavić nikada nije bio tajnik Vrhovcu niti je s njim na bilo koji način bio vezan. Što se Vjesnika tiče, on je u njemu bio “pikzibner“ koji je dotjerao do urednika Nedjeljnog Vjesnika. U to vrijeme pisao je članke koji su tada bili na istoj političkoj liniji na kojoj je bio i drug Senjanović. Pavić ne piše više takve članke, a ideološka linija i oduševljenje modelom titopartija i dalje je glavni lajt-motiv Senjanovićevih pismotvorina. Ako je sve to o Paviću znao drug Senjanović, zašto je pristao biti plaćenik takve “opskurne“ osobe? Trenutačno piše u Novom listu jezikom koji se u Rijeci i okolici zasigurno ne razumije, a vjerojatno ga neće čitati ni svih petstotinjak kupaca u Dalmaciji. Konačno, ako danas tako piše o Paviću, kako će jednog dana pisati o Ježiću za kojim su se u istom tom Novom listu vukli puno teži tragovi “tajkunizacije“ od one o kojoj piše Senjanović.

PONEDJELJAK
Terorizam

Prije godinu dana Danijel Ivin, tada predsjednik HHO-a, i Srđan Dvornik, tada direktor, pregovarali su s Jadrankom Kosor o financijskoj pomoći za odvjetnike koji bi Zvonka Bušića izvukli iz zatvora.  Koliko mi je poznato, Jadranka Kosor uime vlade tada je HHO-u odobrila 200 tisuća dolara. Što je bilo s tim novcem, ne znam. Bilo bi dobro provjeriti jer to je novac poreznih obveznika. Ali znam da je nemoralno to što sada piše Dvornik o Zvonku Bušiću nakon što je ovaj pušten iz zatvora. Jer ako je “terorizam terorizam“, zašto se onda Dvornik zalagao za njegovo oslobađanje?

UTORAK
Planetarni Solženjicin

Planetarna vijest o smrti  Aleksandra Solženjicinaosobno me je dirnula. U mojim mladenačkim danima, pogotovo u zatvorskim danima, njegove knjige “Jedan dan Ivana Denisoviča” i “Odjel za rak”, kao i Koestlerovo “Pomračenje u podne”, bile su za nas smjerokaz. Najveća vrijednost Solženjicinova djela je u tome da je on prvi svijetu pokazao kako đavolsko lice Staljina ima Lenjinovu dušu i praksu. Nije Staljin bio nikakva devijacija lenjinizma. Dapače. On je samo izvorni provoditelj u djelo onog što je počeo Lenjin, a što je u Rusiji odnijelo 30, a u Kini 80 milijuna života. To je lice i naličje komunističke ideologije, ideologije zla i pakla na zemlji. I zato ja doista razumijem iskreno priznanje straha koje je izrekao Šnajder. Jer i on je kao i svi mi bio samo žrtva komunističke ideologije i prakse. Svatko od nas na svoj način.

SRIJEDA
Hoće li Kain ubiti - Jakovčića


U biblijskoj priči Kain ubija Abela zato što dim njegove žrtve ide ravno prema Bogu. Hoće li u skladu s tim hrvatski  Kainkrenuti na svog šefa, Abela Jakovčića, zbog činjenice da ovaj “kadi“ Sanaderu? Naime, u skladu sa svojim nekontroliranim jezikom koji vrlo često uključi prije mozga, Kain u Jutarnjem od srijede odgovara na pitanje o mogućem zahlađenju odnosa HDZ-a i IDS-a kako “ja ne znam da su ti odnosi ikada bili dobri. Nisu bili ni za vrijeme Tuđmana, a nisu ni danas“. Neki dan pak u intervju Jakovčić se rasprostro na dvije stranice pohvalama o suradnji s  HDZ-om i Sanaderom. A cijela se rasprava zapravo vodi vezano uz mogući koncert  Thompsonaprvo u Umagu, a sada u pulskoj Areni. Kain i društvo na svaki način pokazuju da ne razumiju ideju ljudskih prava pokušavajući politički arbitrirati nad sadržajem jednog ili dva koncerta. Svatko ima pravo na svoj politički stav o Thompsonu ili o bilo kome drugome. Protiv Thompsonovih koncerata i sadržaja njegovih pjesama pisao sam među prvima prije mnogo godina. Dojadilo mi je. No činjenica da Kain i društvo šute na najavu mogućeg koncerta Lepe Brene u Umagu  znakovita je i politički i ljudski. Izvikivati parole s ustaškim sadržajem nedopistivo je. Ali da Lepa Brena, kojoj je pravo ime Fahreta Jahić, nakon što je u četničkoj uniformi 1992. g. marširala Bijeljinom, gdje je neposredno prije toga izvršen masakr nad muslimanima, ima koncert u Umagu, uvredljivo je. A pogotovo kad se zna da se Lepa Brena nikad nije ni  ispričala ni ogradila zbog takvog svog solidariziranja sa zločinom. A takvo je pokajanje u međuvremenu došlo čak i od jedne Biljane Plavšić.
Ivan Zvonimir Čičak

Izdvajamo