PIŠE T.ŽIDAK

Damir Bičanić otkrio: Francuzi su nam rekli - vidimo se u Riju za četiri godine

    AUTOR:
    • Tomislav Židak

  • OBJAVLJENO:
  • 14.08.2012. u 18:09

Drago Sopta/CROPIX

Negdje u Istočnom Londonu, pored stadiona West Hama, gdje su svojedobno igrali Slaven Bilić, Igor Štimac i Davor Šuker, u rezervnoj Hrvatskoj kući, u kojoj ste se osječali kao da ste došli kod bake na selo, bučno su se proslavile dvije hrvatske medalje, vaterpolska zlatna i rukometna brončana. Sjedinjeni u dobrom raspoloženju, vaterpolisti i rukometaši došli su već “zagrijani”. Dočekalo ih je tek nekoliko “feta” pršuta, sve ostalo su slistili “kraljevi švedskih stolova”. Najupečatljiviji je dekoriran bio Domagoj Duvnjak s vaterpolskom kapicom na glavi.

- Imam zlatnu medalju, šalio se raspoloženi Slavonac, ali se vidi da je “trgnuo jednu od muke”. Iako je svaka olimpijska medalja veliki trofej, rukometaši su razmazili i same sebe, došli su u London po prvu, a osvojili utješnu nagradu.

“Poljubi zemlju po kojoj hodaš”, orilo se pored stadiona West Hama, u jednom opasnom kvartu, u kojemu su pjesmu naših medaljaša često prekidale policijske sirene u intervenciji. Vani su, kao i obično, ordinirale ulične bande.

Ne volim se slikati, posebno se grozim fotografiranja za uspomenu. Ovaj put sam, ipak, zamolio Dragu Soptu da me slika s Marom Jokovićem, vaterpolistom koji me fascinirao. Ne samo zbog tri gola u finalu olimpijskog turnira, što je raritet, već i zato što se naš heroj držao po strani, izbjegavao je udarne kadrove.

Nije bilo vrijeme za seriozna pitanja, pa sam pokušao biti duhovit. Da li bi se i reprezentacija dubrovačke “Divlje lige” borila za olimpijsku medalju?

- Momčad Divlje lige bi sasvim sigurno mogla igrati olimpijski turnir, pod uvjetom da je pripremi i vodi Ratko Rudić. Ako bi se podvrgnuli njegovom “režimu”, mogli bi…

Je li Ratko Rudić doista čudotvorac? Vlasnik četiri zlatne olimpijske medalje, to je svjetski raritet, mislim da u svijetu takvu kolekciju medalja ima još samo izvjesni brazilski odbojkaški trener?

- Rudić zna posao. Kada “šteka”, on će promiješati momčad, ubaciti dvojicu, trojicu novih igrača i stvari će krenuti prema gore. Znate li kako nas je prizemljio nakon što smo potopili Ameriku 8-2? Rekao nam je: “Sve ovo što ste dosad odigrali, ne vrijedi baš ništa. Ništa još niste postigli, i ništa neće valjati ako ne pobijedite Crnu Goru i u finalu…”

Očito je Ratko Rudić majstor psihološke pripreme, poneki citat bi mogao koristiti i velemajstor motivacijskih priprema Ćiro Blažević. Sastanak prije utakmice trajao je točno minutu:

- Eto, došli ste do finala i ja vam valjda ništa ne trebam reći. Sve ovo ste vi stvorili, završite posao…” Naježio sam se…

Reprezentacija je Jug. Sada, kada je propao Pro Recco, s kim će se nadmetati?

- Zamislite, govori se da će nas pojačati golman Josip Pavić, da će se vratiti Sandro Sukno, u Gružu žemo imati zlatnu olimpijsku momčad, dream team. Ako Pavić ode, Mladost je bez persapektive, možda će nam se moći suprostaviti jedino Primorje…

Gleda li “vaterpolski Juninho” nogomet?

- Samo reprezentativne utakmice i El Clasico. Imponira mi Darijo Srna, želio bih ga upoznati. Perfektan igrač, lider, jednom riječju - sve. Simpatizirao sam i Slavena Bilića

Može li se u Hrvatskoj, konkretno u Dubrovniku, živjeti od vaterpola?

- Nema velikih novaca, ali, svaki od nas će dobiti stan u Dubrovniku. A kvadratni metar stana “u gradu” vrijedi suhog zlata. Dobijemo i nešto love, klub plaća na vrijeme…

I država će se isprsiti, Zoran Milanović je bio na finalu. Premijer nije škrtac, valjda će izvaditi kesu…

I dok sam se sklanjao od “Da te mogu pismom zvati”, u jednom tamnom kutu vrta otkrio sam Venia Loserta. Čovjeka koji će se danas vratiti kući i reći famliji: “Pogledajte što sam vam donio?” I pokazat že brončanu medalju. “Ali, zar već nemamo dvije u ormaru? Dvije zlatne…”, pitati će razočarani ukučani, kao što je razočaran, ali samo u duši, bio i Venio Losert. I ne samo on.

- Moramo priznati, Francuzi su u toj utakmici bili bolji, Omeyer doista nikada nije tako branio, francuski blok je bio prečvrst i previsok. Na žalost, nećemo se tako lako riješiti Francuza, rekli su mi da će svi, osim Bertranda Gila, igrati i u Riju. I Omeyer, koji će tada već biti na pragu četrdesetih. Iznenadili su nas s Accrambayem, mladim igračem Montpellierea, kojega do utakmice sa Španjolskom nije bilo ni u zapisniku. Španjolcima je zabio sedam, nama tri…

Venio Losret, olimpijski veteran, koji pamti i Atlantu i Atenu, kojemu je Goluža i protiv Francuza stavio vrući krumpir među dlanove, tvrdi:

- Da smo ušli u finale, zdrobili bismo Šveđane. No, sve je to - što bi bilo kad bi bilo…

Damir Bičanić je otkrio:

- Rekli su nam Francuzi - čekamo vas u Riju!

I jedna opaska:

- Nije pošteno da se javnost obrušila na Golužu,ne može jedan čovjek biti kriv za poraz. Ne može trener, koji je mjesecima gradio nešto, baš sve zabrljati za sat vremena. Na kraju krajeva, nas deset je u London došlo bez medalje, a kući idemo s kolajnom. Hej, imamo je…

Stvari bi se u hrvatsko kući na East Endu raspojasale da rukmetaši i vaterpolisti nisu morali na jutarnji let. Ovako, već oko ponoći je utihnula “Večeras je naša fešta”.

A mi? Taksi do Gloucester Roada,35 funti, party je gotov. Kuhinja više ne radi, bar se zatvara, Thank you London, Game is over.

Izdvajamo