Nakon gotovo pet godina, Damir Urban ovih dana objavljuje novi album “Hello” sa 10 pjesama u kojima kao da se reflektiraju neke postaje iz njegova osobnog života.
Album “Hello”, čiji prvi singl “Magnet” već hara radijskim top-ljestvicama, glavni je povod za razgovor glazbenog kritičara Jutarnjeg s art-rock zvijezdom s kojom je prije 15 godina radio, tada kao njegov izdavač i urednik Lauferovih izdanja “Pustinje” i “EP”. No zajednička prošlost i sjećanja naveli su nas i na razgovor o nekim drugim temama, od razvoda braka i ovisnosti do Urbanova djetinjstva, Rijeke i nedovršene priče o grupi Laufer.
Kakvo je bilo tvoje djetinjstvo u Rijeci?
- Čak i ono što je u djetinjstvu bilo loše, na kraju je urodilo boljim, tako da ne bih mijenjao ništa. Dio moje familije došao je iz Dubrovnika i mislim da sam prvi Urban koji se rodio u Rijeci. Jedan dio familije ima židovsko podrijetlo, drugi dio katoličko i to me odredilo da ne budem nigdje što se religije tiče. Pripadali smo tipičnom srednjem sloju socijalizma, tata je bio rukovoditelj gradilišta i često je putovao po bivšoj Jugoslaviji, a mama je bila tajnica u računovodstvu tvornice “Rikard Benčić”. Brata sam dobio kad sam imao 10 godina pa mogu reći da sam dio života proveo kao jedinac. Starci su bili posve otvoreni prema mojim aspiracijama, a baka mi je kad sam imao nekih 17-18 godina šivala robu za nastupe prema nekim mojim nacrtima i imala je najviše razumijevanja za moje nepodopštine. U petom osnovne otkrio sam ploču, tuš, skicu pa su mi neki stripovi poslije izašli u riječkim studentskim novinama Laser, a dobio sam i nagradu od Ervina Rustemagića na konkursu njegove revije Strip Art. Zapravo, dugo sam mislio da ću biti strip-crtač.
Što te od glazbe prvo zakačilo, za ozbiljno, da ti je promijenilo svijet?
- Vjerojatno me The Clash najviše lupio po glavi, ali ne s ‘London Calling’ nego s ‘Combat Rock’. I prije toga sam dobivao dobre ploče za rođendane i tome slično, od Marleyja do ne znam čega, ali ‘Combat Rock’ je prvi album kojem sam pridavao značaj kao nečemu što nije samo puka zabava. Naravno, tu su bili i Parafi s pločom ‘A dan je tako lijepo počeo’. Možda zvuči nevjerojatno, ali kad sam počeo slušati Parafe, nisam imao pojma da su oni iz Rijeke. Meni se dopao onaj njihov kolažni omot. Kad sam počeo izlaziti van, već sam izgledao kao dio te scene, na što me nisu ponukali riječki punk i novovalni bendovi nego The Clash i The Jam.
Dakle, u glazbenom si smislu dijete punka i novog vala.
- Lijepo bi bilo sebi sada pridavati takav značaj, no u to vrijeme sam slušao sve i svašta. Kad mi se dogodio The Clash, dogodili su mi se i Stray Cats i bio sam negdje na liniji između rockabillyja i punka, pri čemu mi čistokrvni punk bendovi nikada nisu bili zanimljivi jer su mi bili prežestoki i preortodoksni. Čak sam za Duran Duran, kad su se pojavili, tvrdio da je to najbolji bend na svijetu. Žao mi je što sam to ikad izgovorio, ali tako je, kako je. Visage i Ultravox i sva ta neo-romantic scena više me drmnula nego punk.
Jesi li po uzoru na pjevača Classix Nouveaux počeo brijati glavu?
- Ne, to je sramota broj dva. Glavu sam uništio bojajući kosu po uzoru na Billyja Idola. Nije mi kosa odmah otpala, ali je propala i znao sam unaprijed da ću na čudotvorne ampule za rast kose samo potrošiti pare, a bez efekta jer neću tretman isfurati do kraja. Na kraju mi je Marinko, legendarni izbacivač u klubu Palach, rekao da se nemam muda obrijati na ćelavo kao on, a ja sam mu rekao da bih se obrijao kad bih imao britvu. E, onda je rekao da on ima britvu pa me obrijao iza Palacha. Pitao me jesam li sretan, pa sam rekao da jesam, ali u sebi sam si svašta mislio. Onda sam jedno vrijeme nosio maramu po uzoru na Iana Astburyja iz grupe The Cult. Rijeka je u 80-ima imala odlične DJ-eve koji su vrlo brzo otkrivali dobru novu glazbu, koji su vrlo brzo kužili što je ‘in’ i nabavljali ploče o kojima u nekim drugim gradovima još nisu imali pojma. The Cult mi je 1984. s ‘Dreamtime’ kao gothic-rock albumom bio čudo.
Ne bih mogao zamisliti sebe kao čovjeka koji nešto stvara u bilo kojem drugom gradu u Hrvatskoj. Rijeka je idealan grad za život, nitko nikoga ne sputava, a pogotovo ne u stvaralačkom smislu. Ja u Rijeci nisam ništa posebno, izgled kakav ja furam u Rijeci je već mainstream.
Grupa Laufer osnovana je 1986., a raspali su se nakon 10 godina. Ima li šanse za neke nastupe ili reunion turneju Laufera?
- Za sada nemam takve planove, ali sve je moguće. Sigurno ću još puno surađivati s Vavom, a hoćemo li se okupiti s Ljubom i Alenom, ne znam.
Koliko su ti kao pjevaču sredinom 80-ih, kad nakon La Bellone i Falstafa počinješ pjevati u Lauferu, bili uzori David Bowie kojem donekle naginješ, odnosno Massimo s kojim su te često uspoređivali?
- Svjesno sigurno nikoga nisam kopirao, ali sigurno je da sam išao tragom onih pjevača čiji su mi vokali bili slični ili su mi se stilski dopadali. Dorian Gray mi je u vrijeme njihova prvog albuma bio dosta drag bend i gledao sam ih jednom u Rijeci, kad je Massimo imao bijelu crtu posred čela, i taj nastup mi je bio dobar spoj rocka i artizma. Bowie mi je bio nevjerojatno zanimljiv i uzbudljiv i kao glazbenik i kao pjevač, fascinirao me njegov spoj lucidnosti, energije i elegancije.
Kako se dogodila ‘Budi moja voda’ i koliko je ona pomogla, ali i odmogla Lauferu?
- Totalno glupa situacija. Snimili smo to kod Lukyja neke 1987. ili 1988., bilo je snimaka za cijeli jedan neobjavljeni album. U jednom trenu, kad je već Vava kao gitarist bio došao u Laufer i bend je bio otišao nekoliko svjetlosnih godina naprijed u odnosu na te snimke iz Splita, usfalila nam je jedna snimljena pjesma za singl na čijoj se A strani trebala naći ‘Ljubav kao heroin’. Tako smo s te neobjavljene ploče uzeli tu baladu, ‘Budi moja voda’, jer je ona zvučala nekako bezvremenski, a na drugim se pjesmama čulo da su nastale 1986. ili 1987., imale su ritam-mašine i takve nekakve fore. I onda nam odjednom ljudi s raznih strana počinju javljati kako na radiostanicama svi vrte ‘Budi moja voda’, a nitko ‘Ljubav kao heroin’. Imam revolt prema toj pjesmi jer je zaživjela mimo našeg odabira. A i u vrijeme kad je ‘Budi moja voda’ prošla, mi smo već bili u sasvim drugom filmu.
Koliko smo Tomo Šunjić i ja, kao vaši tadašnji diskografi, bili u pravu kad smo vas 1993. ili 1994. smatrali našim pandanom grunge-rock sastava poput Pearl Jama, Alice In Chains ili Soundgarden?
- Vava je već bio formiran kao takav glazbenik i prije negoli je grunge došao i njega je moda mogla pogoditi ili mimoići. Dogodilo se da ga je moda pogodila i kombinacija nas četvorice sličila je na neke grunge-rock bendove, a i mi smo se pod pritiskom medija malo ufuravali u tu ulogu jer nas je to distanciralo od balade ‘Budi moja voda’. Tako smo zbog tih uspredbi počeli sve više pratiti grunge, čak smo otišli gledati Pearl Jam u Italiju da vidimo zašto nas uspoređuju i skužili smo da postoje sličnosti koje smo onda i potencirali, pa sam počeo nositi karirane košulje.
Uvijek sam imao dojam da je priča o Lauferu ostala nezavršena. Žališ li zbog toga?
- Mislim da smo se raspali u najboljem trenutku da bi priča ostala nedovršena. Da smo se raspali poslije, priča bi imala svoj kraj, a meni se čini da smo se raspali u najboljem trenutku, baš kao što je možda i Hendrix umro u najboljem trenutku. No nitko tada o tome nije tako razmišljao. Medijski se činilo da Laufer postoji tek nekoliko godina, no moja priča s Lauferom trajala je desetak godina, a mi smo iz ratne depresije uletavali u delirična stanja i doživio sam dovoljno toga da mi se učinilo kako bi naša daljnja karijera bila samo gomilanje sve većeg broja ljudi na našim koncertima, ali ne bi bilo izazova. ‘Lopov Jack’ bio je broj jedan na ‘Hit Depou’ i već u tom trenu meni se radilo nešto drugo i tu nam je uletio Vava.
Damir Urban u braku je s Milicom, a iz prvog braka ima sina s kojim je u odličnim odnosima. - Harry Belafonte jednom je dobro rekao: ‘Prava mjera čovjeka je to kakav je kao otac’. Što god ja mislio, radio ili želio, to mora proći kroz taj filter i sumnjam da bih radio išta što bi mojem sinu moglo nanijeti zlo.
Igrao je u ‘Dami s kamelijama’ u riječkom Hrvatskom narodnom kazalištu. Ništa lakše jer je umjetnik u duši.
- Suknje, moj stil odijevanja, piercing, tetovaža i ćelava glava rezultat su toga što su se meni pomakli kriteriji pa mi je to normalno kao nekome to da nosi šiltericu - kaže Urban.
Pa, možeš biti zadovoljan, publika te odlučila slijediti i nakon Laufera.
- Nije to baš bilo tako, možda tako izgleda ljudima sa strane kad to gledaju kroz medijsku prisutnost i videospotove, no imao sam niz mučnih razgovora s nekima koji su me optuživali da sam uništio najbolji hrvatski rock bend ili situacija poput koncerta u Karlovcu, gdje mi je nakon objavljivanja prvog albuma ‘Otrovna kiša’ došlo 10 ljudi, od kojih mi je osam dizalo srednji prst u zrak, i vikalo ‘Šupčino!’ O. K., poslije se to promijenilo.
Koliko je novi album ‘Hello’ srodan ili različit u odnosu na prva tri albuma? Album ‘Žena dijete’ bio je velika razlika u odnosu na sve što si prije toga radio.
- ‘Žena dijete’ ljudima je možda najzanimljiviji jer sam ga radio bez benda, realizirali smo ga Dragan Lukić Luky i ja uz gostujuće glazbenike koje smo uzimali od pjesme do pjesme, a sve su se dosta stilski razlikovale. ‘Hello’ je bendovska ploča, cijelu ju je odradio bend s kojim inače nastupam. Mislim da imamo 10 podjednako dobrih pjesama. Ovo je prvi album na kojem sam koncept žrtvovao zbog pjesama.
- Već mi je 41 godina i u sebi sam akumulirao i dobro i loše, a ima i dana kad se bez razloga osjećam loše i depresivno ili super i euforično. To ne znači da ću kad sam sretan uvijek izraziti sreću ili da ću kad sam tužan uvijek izraziti tugu. Često je obrnuto i kad pišem pjesmu, kao i kad slikam, nemam čvrstu ideju o pjesmi od početka do kraja. Ovo je prvi album na kojem sam sa sobom rješavao neka svoja pitanja s vjerom. Na njemu ima ‘religioznih’ tema koje sam uobličio u formu ljubavnih pjesama jer ne znam drukčije, a i vjera je pitanje ostanka ili odlaska. Više od pola pjesama kopa po istom pitanju i po meni osobno jer sam imao i dobrih i loših veza i dobrih i groznih postupaka. Nekim lošim stvarima napravio sam puno zla i sebi i drugima.
Kako si se uopće zakačio za heroin? Nisi mi ostavljao dojam ovisnika.
- Vjerojatno nisi to nikad skužio ni kod Davida Bowieja. Kad sam bio i u najgorem stanju, prao sam zube prije spavanja i oblačio pidžamu ili sam ostajao doma kad sam bio u potpunom debaklu. Naravno da mi je znalo pobjeći i tko je želio, mogao je to vidjeti, no u momentu kad sam odlučio doći k sebi, mnogim je ljudima bilo iznenađenje to da sam ja uopće zakačen za nešto.
Koliko je ta ovisnost trajala?
- Taj je problem kod mene trajao desetak godina. Nisam ja tih 10 godina bio u groznom stanju i bacio ih u vjetar, jer dolazak do tih stvari traje nekoliko godina, kao i postupak odmicanja. Neko vrijeme bio sam u društvu ljudi koji su već bili u tome, a ja glup i umoran, dobio sam neka nova krila koja, nažalost, brzo otpadnu, kao punoglavcu rep.
Što ti je pomoglo da se skineš i da se izvučeš bez vidljivih posljedica?
- Imam ja posljedica, doduše, ne funkcionalnih jer sam funkcionirao i kad sam bio loše, nego emotivnih. Kad sam skužio da me ljudi žale i da me smatraju jadnim, a to me ponižavalo, odlučio sam izaći iz toga jer to više nije bio moj izbor.
Je li ljubav doista kao heroin ili je heroin bolji i jači čak i od ljubavi?
- Pa, s obzirom na to da se trudim biti edukativan u vezi s time, onda ti neću odgovoriti na to pitanje jer bi moglo biti kontraproduktivno. Kad ne bi bilo posljedica, onda ti ne bih znao točno odgovoriti, ali s obzirom na to da posljedice uvijek dođu, onda je bolja ljubav. Ljubav je ipak let s kojim ne moraš pasti, a heroin je skok s litice. ‘Ljubav kao heroin’, iz današnjega gledišta, bila je fraza, mada sam tada mislio da nije.
Koliko ti je teško s ovisničkim iskustvom biti otac, odnosno uzor sinu?
- Kad čovjek preživi određene godine i stvari, onda je pitanje što je greška, a što dionica do ispravnog puta. S obzirom na to da sam ja preživjeli iz tog rata s heroinom, donijelo je to i nešto dobroga, došao sam do nekog pročišćenja i prosvjetljenja, ne u religioznom smislu, nego životnom. Moj sin nema s time problema jer je otac odlučio doći k sebi i bilo kakav pokušaj da me nešto navede na isti put bio bi ravan samoubojstvu zato što više s time ne bih mogao živjeti. Trudim se živjeti što ispravnije prema sebi i ljudima koji me okružuju, mali mi je prvi u životu, a onda sve ostalo.
Aleksandar Dragaš
Album “Hello”, čiji prvi singl “Magnet” već hara radijskim top-ljestvicama, glavni je povod za razgovor glazbenog kritičara Jutarnjeg s art-rock zvijezdom s kojom je prije 15 godina radio, tada kao njegov izdavač i urednik Lauferovih izdanja “Pustinje” i “EP”. No zajednička prošlost i sjećanja naveli su nas i na razgovor o nekim drugim temama, od razvoda braka i ovisnosti do Urbanova djetinjstva, Rijeke i nedovršene priče o grupi Laufer.
Kakvo je bilo tvoje djetinjstvo u Rijeci?
- Čak i ono što je u djetinjstvu bilo loše, na kraju je urodilo boljim, tako da ne bih mijenjao ništa. Dio moje familije došao je iz Dubrovnika i mislim da sam prvi Urban koji se rodio u Rijeci. Jedan dio familije ima židovsko podrijetlo, drugi dio katoličko i to me odredilo da ne budem nigdje što se religije tiče. Pripadali smo tipičnom srednjem sloju socijalizma, tata je bio rukovoditelj gradilišta i često je putovao po bivšoj Jugoslaviji, a mama je bila tajnica u računovodstvu tvornice “Rikard Benčić”. Brata sam dobio kad sam imao 10 godina pa mogu reći da sam dio života proveo kao jedinac. Starci su bili posve otvoreni prema mojim aspiracijama, a baka mi je kad sam imao nekih 17-18 godina šivala robu za nastupe prema nekim mojim nacrtima i imala je najviše razumijevanja za moje nepodopštine. U petom osnovne otkrio sam ploču, tuš, skicu pa su mi neki stripovi poslije izašli u riječkim studentskim novinama Laser, a dobio sam i nagradu od Ervina Rustemagića na konkursu njegove revije Strip Art. Zapravo, dugo sam mislio da ću biti strip-crtač.
Što te od glazbe prvo zakačilo, za ozbiljno, da ti je promijenilo svijet?
- Vjerojatno me The Clash najviše lupio po glavi, ali ne s ‘London Calling’ nego s ‘Combat Rock’. I prije toga sam dobivao dobre ploče za rođendane i tome slično, od Marleyja do ne znam čega, ali ‘Combat Rock’ je prvi album kojem sam pridavao značaj kao nečemu što nije samo puka zabava. Naravno, tu su bili i Parafi s pločom ‘A dan je tako lijepo počeo’. Možda zvuči nevjerojatno, ali kad sam počeo slušati Parafe, nisam imao pojma da su oni iz Rijeke. Meni se dopao onaj njihov kolažni omot. Kad sam počeo izlaziti van, već sam izgledao kao dio te scene, na što me nisu ponukali riječki punk i novovalni bendovi nego The Clash i The Jam.
Dakle, u glazbenom si smislu dijete punka i novog vala.
- Lijepo bi bilo sebi sada pridavati takav značaj, no u to vrijeme sam slušao sve i svašta. Kad mi se dogodio The Clash, dogodili su mi se i Stray Cats i bio sam negdje na liniji između rockabillyja i punka, pri čemu mi čistokrvni punk bendovi nikada nisu bili zanimljivi jer su mi bili prežestoki i preortodoksni. Čak sam za Duran Duran, kad su se pojavili, tvrdio da je to najbolji bend na svijetu. Žao mi je što sam to ikad izgovorio, ali tako je, kako je. Visage i Ultravox i sva ta neo-romantic scena više me drmnula nego punk.
Jesi li po uzoru na pjevača Classix Nouveaux počeo brijati glavu?
- Ne, to je sramota broj dva. Glavu sam uništio bojajući kosu po uzoru na Billyja Idola. Nije mi kosa odmah otpala, ali je propala i znao sam unaprijed da ću na čudotvorne ampule za rast kose samo potrošiti pare, a bez efekta jer neću tretman isfurati do kraja. Na kraju mi je Marinko, legendarni izbacivač u klubu Palach, rekao da se nemam muda obrijati na ćelavo kao on, a ja sam mu rekao da bih se obrijao kad bih imao britvu. E, onda je rekao da on ima britvu pa me obrijao iza Palacha. Pitao me jesam li sretan, pa sam rekao da jesam, ali u sebi sam si svašta mislio. Onda sam jedno vrijeme nosio maramu po uzoru na Iana Astburyja iz grupe The Cult. Rijeka je u 80-ima imala odlične DJ-eve koji su vrlo brzo otkrivali dobru novu glazbu, koji su vrlo brzo kužili što je ‘in’ i nabavljali ploče o kojima u nekim drugim gradovima još nisu imali pojma. The Cult mi je 1984. s ‘Dreamtime’ kao gothic-rock albumom bio čudo.
Ne bih mogao zamisliti sebe kao čovjeka koji nešto stvara u bilo kojem drugom gradu u Hrvatskoj. Rijeka je idealan grad za život, nitko nikoga ne sputava, a pogotovo ne u stvaralačkom smislu. Ja u Rijeci nisam ništa posebno, izgled kakav ja furam u Rijeci je već mainstream.
Grupa Laufer osnovana je 1986., a raspali su se nakon 10 godina. Ima li šanse za neke nastupe ili reunion turneju Laufera?
- Za sada nemam takve planove, ali sve je moguće. Sigurno ću još puno surađivati s Vavom, a hoćemo li se okupiti s Ljubom i Alenom, ne znam.
|
|
|
Rijeka - ‘Ja sam tamo već mainstream’
|
Laufer - Reunion? Možda opet zasviraju
|
Koliko su ti kao pjevaču sredinom 80-ih, kad nakon La Bellone i Falstafa počinješ pjevati u Lauferu, bili uzori David Bowie kojem donekle naginješ, odnosno Massimo s kojim su te često uspoređivali?
- Svjesno sigurno nikoga nisam kopirao, ali sigurno je da sam išao tragom onih pjevača čiji su mi vokali bili slični ili su mi se stilski dopadali. Dorian Gray mi je u vrijeme njihova prvog albuma bio dosta drag bend i gledao sam ih jednom u Rijeci, kad je Massimo imao bijelu crtu posred čela, i taj nastup mi je bio dobar spoj rocka i artizma. Bowie mi je bio nevjerojatno zanimljiv i uzbudljiv i kao glazbenik i kao pjevač, fascinirao me njegov spoj lucidnosti, energije i elegancije.
Kako se dogodila ‘Budi moja voda’ i koliko je ona pomogla, ali i odmogla Lauferu?
- Totalno glupa situacija. Snimili smo to kod Lukyja neke 1987. ili 1988., bilo je snimaka za cijeli jedan neobjavljeni album. U jednom trenu, kad je već Vava kao gitarist bio došao u Laufer i bend je bio otišao nekoliko svjetlosnih godina naprijed u odnosu na te snimke iz Splita, usfalila nam je jedna snimljena pjesma za singl na čijoj se A strani trebala naći ‘Ljubav kao heroin’. Tako smo s te neobjavljene ploče uzeli tu baladu, ‘Budi moja voda’, jer je ona zvučala nekako bezvremenski, a na drugim se pjesmama čulo da su nastale 1986. ili 1987., imale su ritam-mašine i takve nekakve fore. I onda nam odjednom ljudi s raznih strana počinju javljati kako na radiostanicama svi vrte ‘Budi moja voda’, a nitko ‘Ljubav kao heroin’. Imam revolt prema toj pjesmi jer je zaživjela mimo našeg odabira. A i u vrijeme kad je ‘Budi moja voda’ prošla, mi smo već bili u sasvim drugom filmu.
Koliko smo Tomo Šunjić i ja, kao vaši tadašnji diskografi, bili u pravu kad smo vas 1993. ili 1994. smatrali našim pandanom grunge-rock sastava poput Pearl Jama, Alice In Chains ili Soundgarden?
- Vava je već bio formiran kao takav glazbenik i prije negoli je grunge došao i njega je moda mogla pogoditi ili mimoići. Dogodilo se da ga je moda pogodila i kombinacija nas četvorice sličila je na neke grunge-rock bendove, a i mi smo se pod pritiskom medija malo ufuravali u tu ulogu jer nas je to distanciralo od balade ‘Budi moja voda’. Tako smo zbog tih uspredbi počeli sve više pratiti grunge, čak smo otišli gledati Pearl Jam u Italiju da vidimo zašto nas uspoređuju i skužili smo da postoje sličnosti koje smo onda i potencirali, pa sam počeo nositi karirane košulje.
Uvijek sam imao dojam da je priča o Lauferu ostala nezavršena. Žališ li zbog toga?
- Mislim da smo se raspali u najboljem trenutku da bi priča ostala nedovršena. Da smo se raspali poslije, priča bi imala svoj kraj, a meni se čini da smo se raspali u najboljem trenutku, baš kao što je možda i Hendrix umro u najboljem trenutku. No nitko tada o tome nije tako razmišljao. Medijski se činilo da Laufer postoji tek nekoliko godina, no moja priča s Lauferom trajala je desetak godina, a mi smo iz ratne depresije uletavali u delirična stanja i doživio sam dovoljno toga da mi se učinilo kako bi naša daljnja karijera bila samo gomilanje sve većeg broja ljudi na našim koncertima, ali ne bi bilo izazova. ‘Lopov Jack’ bio je broj jedan na ‘Hit Depou’ i već u tom trenu meni se radilo nešto drugo i tu nam je uletio Vava.
Damir Urban u braku je s Milicom, a iz prvog braka ima sina s kojim je u odličnim odnosima. - Harry Belafonte jednom je dobro rekao: ‘Prava mjera čovjeka je to kakav je kao otac’. Što god ja mislio, radio ili želio, to mora proći kroz taj filter i sumnjam da bih radio išta što bi mojem sinu moglo nanijeti zlo.
Igrao je u ‘Dami s kamelijama’ u riječkom Hrvatskom narodnom kazalištu. Ništa lakše jer je umjetnik u duši.
- Suknje, moj stil odijevanja, piercing, tetovaža i ćelava glava rezultat su toga što su se meni pomakli kriteriji pa mi je to normalno kao nekome to da nosi šiltericu - kaže Urban.
|
|
|
L
jubav - Uz glazbu, sin i brak najvažniji
|
Kazalište - ‘Suknje su moj stil odijevanja’
|
Pa, možeš biti zadovoljan, publika te odlučila slijediti i nakon Laufera.
- Nije to baš bilo tako, možda tako izgleda ljudima sa strane kad to gledaju kroz medijsku prisutnost i videospotove, no imao sam niz mučnih razgovora s nekima koji su me optuživali da sam uništio najbolji hrvatski rock bend ili situacija poput koncerta u Karlovcu, gdje mi je nakon objavljivanja prvog albuma ‘Otrovna kiša’ došlo 10 ljudi, od kojih mi je osam dizalo srednji prst u zrak, i vikalo ‘Šupčino!’ O. K., poslije se to promijenilo.
Koliko je novi album ‘Hello’ srodan ili različit u odnosu na prva tri albuma? Album ‘Žena dijete’ bio je velika razlika u odnosu na sve što si prije toga radio.
- ‘Žena dijete’ ljudima je možda najzanimljiviji jer sam ga radio bez benda, realizirali smo ga Dragan Lukić Luky i ja uz gostujuće glazbenike koje smo uzimali od pjesme do pjesme, a sve su se dosta stilski razlikovale. ‘Hello’ je bendovska ploča, cijelu ju je odradio bend s kojim inače nastupam. Mislim da imamo 10 podjednako dobrih pjesama. Ovo je prvi album na kojem sam koncept žrtvovao zbog pjesama.
- Već mi je 41 godina i u sebi sam akumulirao i dobro i loše, a ima i dana kad se bez razloga osjećam loše i depresivno ili super i euforično. To ne znači da ću kad sam sretan uvijek izraziti sreću ili da ću kad sam tužan uvijek izraziti tugu. Često je obrnuto i kad pišem pjesmu, kao i kad slikam, nemam čvrstu ideju o pjesmi od početka do kraja. Ovo je prvi album na kojem sam sa sobom rješavao neka svoja pitanja s vjerom. Na njemu ima ‘religioznih’ tema koje sam uobličio u formu ljubavnih pjesama jer ne znam drukčije, a i vjera je pitanje ostanka ili odlaska. Više od pola pjesama kopa po istom pitanju i po meni osobno jer sam imao i dobrih i loših veza i dobrih i groznih postupaka. Nekim lošim stvarima napravio sam puno zla i sebi i drugima.
Kako si se uopće zakačio za heroin? Nisi mi ostavljao dojam ovisnika.
- Vjerojatno nisi to nikad skužio ni kod Davida Bowieja. Kad sam bio i u najgorem stanju, prao sam zube prije spavanja i oblačio pidžamu ili sam ostajao doma kad sam bio u potpunom debaklu. Naravno da mi je znalo pobjeći i tko je želio, mogao je to vidjeti, no u momentu kad sam odlučio doći k sebi, mnogim je ljudima bilo iznenađenje to da sam ja uopće zakačen za nešto.
Koliko je ta ovisnost trajala?
- Taj je problem kod mene trajao desetak godina. Nisam ja tih 10 godina bio u groznom stanju i bacio ih u vjetar, jer dolazak do tih stvari traje nekoliko godina, kao i postupak odmicanja. Neko vrijeme bio sam u društvu ljudi koji su već bili u tome, a ja glup i umoran, dobio sam neka nova krila koja, nažalost, brzo otpadnu, kao punoglavcu rep.
Što ti je pomoglo da se skineš i da se izvučeš bez vidljivih posljedica?
- Imam ja posljedica, doduše, ne funkcionalnih jer sam funkcionirao i kad sam bio loše, nego emotivnih. Kad sam skužio da me ljudi žale i da me smatraju jadnim, a to me ponižavalo, odlučio sam izaći iz toga jer to više nije bio moj izbor.
Je li ljubav doista kao heroin ili je heroin bolji i jači čak i od ljubavi?
- Pa, s obzirom na to da se trudim biti edukativan u vezi s time, onda ti neću odgovoriti na to pitanje jer bi moglo biti kontraproduktivno. Kad ne bi bilo posljedica, onda ti ne bih znao točno odgovoriti, ali s obzirom na to da posljedice uvijek dođu, onda je bolja ljubav. Ljubav je ipak let s kojim ne moraš pasti, a heroin je skok s litice. ‘Ljubav kao heroin’, iz današnjega gledišta, bila je fraza, mada sam tada mislio da nije.
Koliko ti je teško s ovisničkim iskustvom biti otac, odnosno uzor sinu?
- Kad čovjek preživi određene godine i stvari, onda je pitanje što je greška, a što dionica do ispravnog puta. S obzirom na to da sam ja preživjeli iz tog rata s heroinom, donijelo je to i nešto dobroga, došao sam do nekog pročišćenja i prosvjetljenja, ne u religioznom smislu, nego životnom. Moj sin nema s time problema jer je otac odlučio doći k sebi i bilo kakav pokušaj da me nešto navede na isti put bio bi ravan samoubojstvu zato što više s time ne bih mogao živjeti. Trudim se živjeti što ispravnije prema sebi i ljudima koji me okružuju, mali mi je prvi u životu, a onda sve ostalo.
Na novom su albumu pjesme o ljubavi i vjeriČini mi se da si u nekim novim pjesmama ili ludo zaljubljen ili pjevaš o raskidu ljubavne veze. Koliko je to posljedica razvoda kroz koji si prošao i novog braka? |
Aleksandar Dragaš