Političke i svjetonazorske stavove pripadnika crkvene hijerarhije nipošto ne treba izjednačavati: među hrvatskim biskupima, kanonicima, prebendarima, istaknutim profesorima teologije i poznatim katoličkim novinarima oduvijek su postojale iznijansirane, a katkad i drastično različite struje.
Karakterističan primjer političkih i svjetonazorskih razlika iskazivao se, svojedobno, krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća kroz Teološko društvo Kršćanska sadašnjost, koje je okupljalo neke od naših najvažnijih katoličkih intelektualaca.
I dok su, uvjetno rečeno, liberalni krugovi na Kaptolu snažno podržavali Tedeks, oni drugi, vrlo konzervativni, njegove su utemeljitelje, poput dr. Josipa Turčinovića, smatrali komunističkim provokatorima.
Crkvena je hijerarhija vrlo, vrlo složen organizam, koji se razmjerno rijetko smije jednoznačno ocjenjivati.
Stoga je, vjerojatno, pretjerano proglašavati dubrovačkog biskupa Matu Uzinića, 47-godišnjeg Dalmatinca, radikalno novim glasom u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj.
Međutim, niz Uzinićevih poteza i propovijedi ukazuju da bi taj svećenik mogao postati jedan od onih naših klerika koji uistinu slijede trag pape Franje i koji mogu izvući hrvatsku Katoličku crkvu (Crkvu kao zajednicu svećenika) iz svojevrsnog političko-ideološkog geta u koji se počela zavlačiti poslije 2000. godine: radi se o procesu što je kulminirao zadnjih godina, kada se Katolička crkva odlučila proglasiti jedinom pravom političkom opozicijom u zemlji.
Biskup Uzinić u samo je nekoliko dana demontirao taj neželjeni i društveno štetni, zamalo stranački položaj hrvatskih klerika.
Prvo Uzinić nije dopustio dr. Zdravku Tomcu, bivšem komunistu, pa bivšem socijaldemokratu, pa kasnijem tuđmanofilu (te jednom od protagonista recentnog, neobičnog pokreta autora nepismenih političkih knjiga koji se ove godine proširio Hrvatskom); Uzinić, dakle, nije dopustio Tomcu da u biskupskim prostorijama u Dubrovniku promovira knjigu “Crveni predsjednik”, posvećenu demonizaciji dr. Ive Josipovića, pa se promocija mora održati u neuglednom hotelu Lero, izvan Zidina.
Tom je odlukom Mate Uzinić pokazao da svi u Crkvi ne podržavaju radikalni nacionalistički pokret, koji zadnjih godina, nažalost, buja u ovoj zemlji.
Kontrasta radi, sisački biskup Vlado Košić, donedavni predsjednik važne crkvene komisije Iustitia et pax, redovit je gost i govornik na promocijama knjiga poput Tomčeve, gdje de facto zaziva osvetu te za komunističke zločine optužuje i one političare koji s komunizmom, ni biološki, ni ideološki, nemaju baš nikakve veze.
I dok je Uzinićeva odluka o Tomcu predstavljala malu, ali važnu pobjedu zdravog razuma i elementarnog osjećaja za dobro i loše, korisno i nekorisno, i pristojno i nepristojno, Uzinićeva je jučerašnja propovijed u Vukovaru jedinstven primjer virtuoznog političkog ekvilibrizma, utemeljenog na teološkim premisama.
Dr. Mate Uzinić jučer je u Vukovaru propovijedao protiv podjela, a za podjele su se i lani i ove godine zauzimali predstavnici Stožera za obranu Vukovara (i njihovi politički inspiratori i logističari).
Utoliko je Uzinićeva poruka bila savršeno jasna i zapravo se perfektno slaže s izjavom predsjednika Josipovića o pobjedi jedinstvene Hrvatske na Dan sjećanja.
Nadalje, Uzinić je govorio o oprostu. Premda je prozvao one koji su činili zločine da ih napokon priznaju, Uzinić je svejedno kazao da zločine treba oprostiti.
Oprost, uistinu, jest središnja moralna i psihološka kategorija da bi Vukovar uopće mogao nastaviti živjeti.
Bez oprosta, koliko god da jest teško oprostiti, Vukovar će ostati disfunkcionalni podijeljeni grad, gotovo onoliko koliko je Bosna disfunkcionalna država.
Oprost, naravno, ne podrazumijeva nijekanje zločina.
Dapače, svi oni, imenom i prezimenom, koji su sudjelovali u vukovarskim zločinima trebaju biti kažnjeni. Pojedinačnim se kaznama stvaraju preduvjeti za trajno ukidanje kolektivne nacionalne krivnje.
Ovo, naravno, ne vrijedi samo za Vukovar i za srpsku krivnju, nego i za hrvatsku krivnju, gdje god su Hrvati tijekom rata počinili zločine protiv Srba; Uzinić je i u tome bio sasvim jasan.
Dubrovački je biskup ćirilično pitanje u Vukovaru stavio u kontekst priznavanja krivnje, kajanja i oprosta; Uzinić, očigledno je, nije protiv ćirilice, ali prilično jasno definira kontekst u kojem ćirilica u Vukovaru prestaje biti bolno emotivno i političko pitanje.
Uzinićeva se propovijed zapravo sastojala od dva pola: s jedne se strane govori o oprostu i prestanku podjela, a s druge strane o realnim preduvjetima za nastupanje vremena oprosta.
Utoliko ona uistinu jest politički virtuozna: uspjela je zadovoljiti većinu okupljenih, prevladati podjele i izbjeći onaj ružni, političko-teološki agresivni jezik što ga je Crkva počela osobito često koristiti unatrag nekoliko godina.
Biskup Mate Uzinić nije otišao propovijedati u Vukovar kao dobrovoljac.
Sasvim je jasno da se radi o prevažnom događaju a da se odluka o tome koji će biskup govoriti na Dan sjećanja ne bi donijela u najvišem hrvatskom crkvenom vrhu.
Stoga je ohrabrujuće što je hrvatska Katolička crkva u Vukovar odlučila poslati svog trenutno najmodernijeg i najblažeg predstavnika.
Bilo bi, naravno, pretjerano zaključivati kako se radi o bilo kakvoj strateškoj promjeni u političkoj orijentaciji naše Crkve.
No, svakako je dobro vidjeti da u njenoj višeslojnosti katkad do izražaja dolaze i oni glasovi koji nisu konzervativni, koji Crkvu više ne vide kao glavnu i jedinu zaštitnicu nacionalnih (a zapravo nacionalističkih interesa) i koji zagovaraju Crkvu mira i tolerancije, umjesto tipično vojujuće hrvatske Katoličke crkve.
Biskup Mate Uzinić jedan je od onih rijetkih svećenika (uz Antona Šuljića) koji Crkvu ponovo mogu približiti najširoj javnosti i koji je mogu početi izvlačiti iz njenog ideološko-političkog zelotizma.