OSIJEK
- Vukovarski poduzetnik
Ferdinand Jukić, koji je kao predratni operativac SZUP-a u Vukovaru nabavljao velike količine oružja za Hrvatsku i bio jedna od osoba koja je raspolagala računima u austrijskim bankama u Villachu, tvrdio je da je osobno vidio dijamante čiji se nastanak pripisuje
Zagorcu.
- Početkom devedesetih, kad je ponestalo novca za obranu, bio sam pozvan u Ured predsjednika Franje Tuđmana koji mi je, pokazujući rukom na dijamante, rekao: ‘Kad si već, kako se priča, svemoćan u nabavi, pokušaj nešto i prodati’ - izjavio je za Jutarnji list Ferdinand Jukić. Dijamanti su bili u tri torbe, jednoj manjoj i dvije poveće. U Ured predsjednika donio ih je kardinal Franjo Kuharić.
Izručenje Vladimira Zagorca - pitanje dana
Bajić kreće u završnicu lova na tajne račune
Manji su dijamanti bili uredno upakirani u vrećicama od baršuna, a ostali, oni vredniji, poslagani po karatnoj vrijednosti. Jukić je, kaže, uzeo ukupno šest dijamanata kao uzorke s kojima je namjeravao obići mjesta gdje bi mogao dogovoriti prodaju. Ministar obrane Gojko Šušak zamolio ga je da to učini što prije, na što je Jukić odgovorio da će to nastojati obaviti u 15-ak dana.
- Novac je bio hitno potreban i Gojko me požurivao, no na vrlo uljudan način, bez ikakve nervoze - kaže Jukić.
Dodao je da su napravljeni mikrofilmovi svih dijamanta. Objašnjavajući zašto je nosio baš šest komada dijamanata na procjenu, Jukić objašnjava da je nosio uzorke od najvrednijih do manje vrijednih. Spominjući Austriju, Jukić nije želio potvrditi je li dijamante prvo pokušao prodati u Beču, no rekao je da ih je odnio na procjenu u jednu draguljarnicu u kojoj su procjenjivali dijamante, iznad koje je bila zlatarska radnja. Ondje ga je jedan, kako je rekao, “visokopozicionirani Židov iz Izraela”, kad su dijamanti pregledani, upozorio da ih više nikamo ne nosi kako ne bi izgubio glavu.
Jukić nije želio pojasniti zbog čega nitko nije htio kupiti te dijamante, odnosno zašto je pokušaj njihove prodaje mogao biti opasan. No, s obzirom da je ranije izjavljivao kako su se ti dijamanti u posjedu Crkve nalazili pedesetak godina, pojavile su se spekulacije da je ono bilo iz vremena NDH-a, očito oduzeto židovima koji su stradali u konclogorima, ili koji su spašavali živote u zamjenu za dijamante. Jukić kaže da u svakom poslu, pa tako i u obradi dijamanata, postoje male tajne zanata, odnosno “rukopis” koji označava njihovo podrijetlo.
Uzorke dijamanata kasnije je nosio u Južnu Afriku, u Johannesburg, no ni ondje ih nije mogao prodati. Pokušao je, također bezuspješno, prodati ih i u Meksiku. Problem nije bio u tome da bi dijamanti bili lažni, već njihovo podrijetlo, tvrdi Jukić, dodajući kako gotovo cjelokupni promet dijamanta u svijetu kontroliraju Židovi.
Jukić je siguran da je vrijednost dijamanata, onih koje je on vidio u Uredu Tuđmana, bila mnogo veća od pet milijuna dolara.
- Ona je, siguran sam, iznosila najmanje oko 40 milijuna dolara - tvrdi Ferdinad Jukić. Kako dijamante nije uspio prodati, vratio je uzorke i kad se razdužio u SZUP-u, preuzeo ih je Zagorec. To je, kaže, posvjedočila i Terezija Barbarić koja ih je vidjela. Jukić kaže da je o svemu razgovarao i sa zamjenikom glavnog državnog odvjetnika, Lazom Pajićem.
Drago Hedl
- Početkom devedesetih, kad je ponestalo novca za obranu, bio sam pozvan u Ured predsjednika Franje Tuđmana koji mi je, pokazujući rukom na dijamante, rekao: ‘Kad si već, kako se priča, svemoćan u nabavi, pokušaj nešto i prodati’ - izjavio je za Jutarnji list Ferdinand Jukić. Dijamanti su bili u tri torbe, jednoj manjoj i dvije poveće. U Ured predsjednika donio ih je kardinal Franjo Kuharić.
Izručenje Vladimira Zagorca - pitanje dana
Bajić kreće u završnicu lova na tajne račune
Uhićen Vladimir Zagorec
|
Manji su dijamanti bili uredno upakirani u vrećicama od baršuna, a ostali, oni vredniji, poslagani po karatnoj vrijednosti. Jukić je, kaže, uzeo ukupno šest dijamanata kao uzorke s kojima je namjeravao obići mjesta gdje bi mogao dogovoriti prodaju. Ministar obrane Gojko Šušak zamolio ga je da to učini što prije, na što je Jukić odgovorio da će to nastojati obaviti u 15-ak dana.
- Novac je bio hitno potreban i Gojko me požurivao, no na vrlo uljudan način, bez ikakve nervoze - kaže Jukić.
Dodao je da su napravljeni mikrofilmovi svih dijamanta. Objašnjavajući zašto je nosio baš šest komada dijamanata na procjenu, Jukić objašnjava da je nosio uzorke od najvrednijih do manje vrijednih. Spominjući Austriju, Jukić nije želio potvrditi je li dijamante prvo pokušao prodati u Beču, no rekao je da ih je odnio na procjenu u jednu draguljarnicu u kojoj su procjenjivali dijamante, iznad koje je bila zlatarska radnja. Ondje ga je jedan, kako je rekao, “visokopozicionirani Židov iz Izraela”, kad su dijamanti pregledani, upozorio da ih više nikamo ne nosi kako ne bi izgubio glavu.
Jukić nije želio pojasniti zbog čega nitko nije htio kupiti te dijamante, odnosno zašto je pokušaj njihove prodaje mogao biti opasan. No, s obzirom da je ranije izjavljivao kako su se ti dijamanti u posjedu Crkve nalazili pedesetak godina, pojavile su se spekulacije da je ono bilo iz vremena NDH-a, očito oduzeto židovima koji su stradali u konclogorima, ili koji su spašavali živote u zamjenu za dijamante. Jukić kaže da u svakom poslu, pa tako i u obradi dijamanata, postoje male tajne zanata, odnosno “rukopis” koji označava njihovo podrijetlo.
Uzorke dijamanata kasnije je nosio u Južnu Afriku, u Johannesburg, no ni ondje ih nije mogao prodati. Pokušao je, također bezuspješno, prodati ih i u Meksiku. Problem nije bio u tome da bi dijamanti bili lažni, već njihovo podrijetlo, tvrdi Jukić, dodajući kako gotovo cjelokupni promet dijamanta u svijetu kontroliraju Židovi.
Jukić je siguran da je vrijednost dijamanata, onih koje je on vidio u Uredu Tuđmana, bila mnogo veća od pet milijuna dolara.
- Ona je, siguran sam, iznosila najmanje oko 40 milijuna dolara - tvrdi Ferdinad Jukić. Kako dijamante nije uspio prodati, vratio je uzorke i kad se razdužio u SZUP-u, preuzeo ih je Zagorec. To je, kaže, posvjedočila i Terezija Barbarić koja ih je vidjela. Jukić kaže da je o svemu razgovarao i sa zamjenikom glavnog državnog odvjetnika, Lazom Pajićem.
Drago Hedl