Djetinjstvo bez oca:Kako je Tolkein otkrio svijet bajki

    AUTOR:
    • Jutarnji.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 20.08.2006. u 21:00

Tolkienovo djetinjstvo nije obećavalo mnogo. Doimalo se kao nastavak Dickensovih romana o siročadi. Rodio se, igrom slučaja, na afričkom kontinentu, a ne u drugom po veličini engleskom gradu, Birminghamu, odakle potječu njegovi roditelji i preci.

Gospodin Arthur Tolkien bio je bankovni činovnik koji je radio u banci Lloyds u Birminghamu. Bio je itekako opterećen poslom zato što je kao dijete proživio bankrot svoga oca Johna, piščeva djeda, koji je propao kao graditelj glasovira i prodavač nota. Godine 1888. reagirao je s nadom u mogućnost preseljenja u Južnu Afriku, u Bloemfontein, glavni grad pokrajine Orange Free State. No, prije odlaska zaljubio se u stanovitu Mabel Suffield, kćer trgovca i unuku bankrotiranog suknara.

Susjedov majmun

Međutim, tata Suffield je paru postavio rok čekanja za vjenčanje od dvije godine. Htio je, jednostavno, vidjeti hoće li mladić uspjeti u dalekom svijetu. Uspio je i postao menadžer podružnice Afričke banke u Bloemfonteinu. Tek tada je njegova draga Mabel kupila kartu za parobrod Roslin Castle i pridružila mu se u obećanom krajoliku dijamanata i zlata, koji je još bio daleko od Burskog i svakog drugog rata.

Par se 16. travnja 1891. vjenčao u katedrali u ne tako dalekom Cape Townu. Arthur Tolkien radio je od jutra do mraka, kako to mogu samo oni koji su iskusili obiteljsku propast. Njegova je Mabel bila usamljena domaćica s kojom se Afrikaneri - potomci nizozemskih doseljenika - nisu htjeli družiti. Odveć rijetko zajedničko vrijeme provodili su u šetnji ili na teniskom igralištu. Večernju im je zabavu činilo međusobno čitanje knjiga, jedan od lijepih običaja koji su romantičari proširili i prenijeli s visoke društvene klase.

Prvo im se dijete, sin, rodilo 3. siječnja 1892., a krstili su ga u katedrali u Bloemfonteinu kao John Ronald Reuel Tolkien. Ali, nitko ga, pa ni roditelji, nije zvao John, nego Ronald. (U školi će ga zvati John Ronald, a na koledžu Exeter u Oxfordu - Tollers.) Njegovo je odrastanje bilo onako egzotično kako Afrika zvuči sve do danas.

Jednom je pobjegao susjedov majmun i našao se u vrtu Tolkienovih, pa je rastrgao tri dječje košuljice s užeta. Drugom zgodom je sluga Isaak odnio malešnog Ronalda svojoj obitelji kako bi se pohvalio njime. Muhe, vrućina, smrtonosne zmije i opasni kukci bili su djetetova svakodnevica. Kad je imao samo godinu dana, Ronalda je ugrizla tarantula; spasila ga je dadilja, koja je znala da treba pronaći mjesto ugriza i usisati otrov.

S dvije godine dječak je dobio brata Hilaryja (r. 17. veljače 1894.). Majci Mabel sada je bilo lakše. Uz nju se našla sestra May, koja je dopratila muža, Waltera Incledona, na poslovni obilazak rudnika zlata. Kako je Ronald često pobolijevao, dijelom i zbog suptropske klime (ljetne vrućine, zimski hladan vjetar), majka je odvela dječake na odmor u Cape Town. Otac je tvrdio da ne može odvojiti vremena ni za kratko ljetovanje. Strahovao je i grčevito se borio za svoj položaj.

Očev strah za karijeru

Mabel ga je uzalud nagovarala da posjete svoje obitelji u Engleskoj. Ni argument da je odradio punih šest godina te zaslužio godinu plaćenog odmora nije ga uvjerio. Naposljetku je Mabel Tolkien sama odvela dvojicu dječaka na parobrod Guelph i u Englesku, travnja 1895. Plovidba od Cape Towna do Southamptona trajala je tri tjedna. Tata Arthur bio je usamljen i čeznuo za obitelji, ali nije joj se usuđivao pridružiti. "Činilo se da je opsjednut pomišlju da bi mu netko drugi mogao oteti radno mjesto i nepovratno mu uništiti karijeru", konstatira biograf Michael White.

Dječake i majku okrijepila je živost u malenom domu Suffieldovih. Dio čarolije bila je i atmosfera zapadnog velegrada koju je posjedovao industrijski Birmingham. Osim bake i djeda, upoznali su tetu Jane, ujaka Williama - koji je bio nešto mlađi od mame Mabel - te službenika Edwina Neavea, koji je bio stanar u kući i, istovremeno, hofirant tete Jane. (Što govori o financijskoj situaciji obitelji.) Zdravlje dječaka se popravilo i majka je time bila zadovoljna. Djeca su joj bila na prvome mjestu iako je usamljenog Arthura sažalijevala. Veselu atmosferu u kući stvarao je spomenuti stanar, svirajući na bendžu i pjevajući vodviljske pjesmice.

Obiteljski se život nastavljao pismima. Dok je Engleska uživala u kolonijalnom spokoju, Južna se Afrika uspalila. Buri, s Paulom Krugerom na čelu, prijetili su ustankom protiv Britanaca. Kruger je stvorio savez između svoga Transvaala i Orange Free Statea, što će nekoliko godina kasnije uvući Veliku Britaniju u tamošnji sveopći rat. Drugim riječima, bilo je neugodno biti Britanac u Bloemfonteinu ili kojem drugom trgovačkom središtu. Stoga je otac Tolkien bio zadovoljan što mu je familija na sigurnom.

Pastoralna atmosfera

U međuvremenu Tolkien je počeo upravljati financijama bogatih Europljana, što je samo ojačalo njegov položaj u Afričkoj banci. No, tada je dobio reumatsku groznicu. Odbio je, opet, preklinjanje supruge da uzme dopust i pridruži im se. Zato što ne bi podnio hladnoću engleske zime, tvrdio je u jednom pismu, iako je bilo jasno da se, još jednom, boji za svoj posao.

Maleni Ronald, koji je tek navršio četiri godine, sjeo je s majkom Mabel za stol zato da joj izdiktira pismo bolesnom tati u dalekoj Africi. Morao mu je "napisati" koliko mu nedostaje i koliko se raduje ponovnom susretu. Jer, mama je odlučila da će se vratiti, pa je rezervirala brodske karte i sve pripremila za povratak. To njegovo pismo nije nikada odaslano, jer već sljedećeg dana stigla je strašna vijest. Arthur Tolkien je umro nakon teškog izljeva krvi. Bilo je to 15. veljače 1896., dva dana prije Hilaryjeva drugog rođendana.

Otac je dječačićima ostao blijeda sjena. Ostavio im je "oporuku" o mladiću koji je bio svjestan uskoće i klasnog ustroja britanskog društva, pa je tražio neku drugu mogućnost kojom će pomoći sebi i obitelji. Vjerovao je da će se radom na drugom kraju svijeta izdići iz onih skromnih okvira koje je pred njega postavilo obiteljsko podrijetlo. Imao je, zapravo, onu odlučnost i snagu na kojoj se gradio britanski imperij. Pa ipak, živjeti se moglo tek od 30 šilinga, a ne od sjene njegove hrabrosti.

Otkriće nove vjere

Nakon što je već devet mjeseci živjela u roditeljskom domu, Mabel Tolkien je nakona povratka iz Afrike potražila stan. Prvi u seriji prebivališta koje neimaština umnaža. Bila je to kućica na adresi Gracewell 5, u zaselku Sarehole, dva kilometra južno od Birminghama. Tu ih je okružila pastoralna atmosfera. (Danas je velegrad progutao taj zaselak i pretvorio ga u jednu od svojih četvrti.) Oko njih je pucao pogled na polja i šume. Idilu su upotpunjavale, dakako, kravice na ispaši.
























Dvojicu braće obiteljska je tragedija još više zbližila međusobno, ali i s majkom. Ronald i mlađi Hilary posvuda su išli zajedno. Uživali su u seoskom mlinu, brali kupine, lutali šumskim puteljcima. Jednog su susjeda seljaka pretvorili u svojoj mašti u zlog čarobnjaka. Mlinara su nazivali Bijelim ljudožderom (kritičari su ga prepoznali kao mlinara Sandymana u "Gospodaru prstenova".) S mamom su čitali "Otok s blagom" i "Alisu u Zemlji čudesa", kao i mnoge tradicionalne priče. Ronald je ubrzo i sam postao strastveni čitatelj, a najvažnija mu je bila bila "Crvena knjiga bajki" Andrewa Langa. Sa sedam godina majka ga je poučavala francuskom i latinskom te sviranju glasovira.

No, obitelj se ubrzo vratila natrag u Birmingham. I to zato što je Mabel Tolkien otkrila katoličku vjeru, te se spremala za preobraćenje u tamošnjoj katoličkoj crkvi. Istovremeno, Ronald se 1900. uspio upisati u školu kralja Edwarda, koju je pohađao njegov otac. Činilo se da je njihovoj nesreći kraj, ali to je bio samo predah prije njezina nastavka.             

 Knjigu Michaela Whitea "Tolkien -  biografija" ove jeseni objavljuje  zagrebački nakladnik V.B.Z.

Udovica i dvojica malih dječaka

Mabel Tolkien imala je 26 godina, ostala je udovica s dvoje maleöne djece, koje je ostavila na brizi svojoj obitelji, te se zaputila natrag u Bloemfontein. Ondje je tri tjedna kasnije, na mjesnom groblju, pronaöla čovjeka kome je bila supruga pet godina, i koga je voljela dvije viöe. Joö nije znala kako će Arthur ostati njen prvi i jedini muű. Ali znala je da je od njegova danonoćnog rada, i predanosti poslu, zbog koga je sinove i nju viđao vrlo malo, ostalo jedva öto. Preciznije tek dividende od skromnog kapitala koji je uloűio u rudokope Bonanza. Iznosile su tek 30 öilinga tjedna, od čega je njih troje jedva moglo skromno preživjeti.




Željko Ivanjek

Izdvajamo