Panamski papiri otkrivaju skrivene putove novca stotina pripadnika “globalnih elita”, visokopozicioniranih političara, vladara globalnih velesila, diplomata, lidera korporacija. Među imenima koja se spominju su britanski premijer David Cameron (fond kojim je upravljao njegov otac), Vladimir Putin (njegov bliski prijatelj, čelist Sergei Roldugin) ukrajinski predsjednik Petro Porošenko, islandski premijer Sigmundur Gunnlaugsson, kralj Saudijske Arabije, članovi obitelji kineskih i sjevernokorejskih dužnosnika, šefova Fife, top-menadžera globalnih korporacija... Ukratko: 12 globalnih lidera i 143 političara s krugovima obitelji i prijatelja.
I da, tu su i tri visokopozicionirana, nama zasad još nepoznata Hrvata te desetak zasad također nepoznatih hrvatskih sudionika.
Iako imenom sugeriraju sočan triler, Panamski papiri nisu presedan nakon kojega će se nužno otkriti nikad viđena globalna mreža tajnih biznisa. Prije desetak godina, kada su objavljeni, sličnu su paniku izazvali na CD-u prokrijumčareni tajni bankarski zapisi iz Lihtenštajna, a samo nekoliko dana prije svojeg spektakularnog pada i pronalaska skrovišta u londonskom veleposlanstvu Ekvadora, Julian Assange, otac Wikileaksa, najavio je da će objaviti dokumente s tisućama prljavih bankarskih transakcija.
Što se dogodilo nakon lihtenštajnske provale? Nastradala je švicarska banka Credit Suisse, gdje su nakon policijske racije otkriveni računi utajivača poreza (optužnice su podignute), ali je pokrenut i niz sudskih sporova protiv njemačkih poreznika koji su lihtenštajnske tajne dokumente kupili na crnom tržištu.
Assangeovo najavljeno otkriće ostalo je u bunkeru, a čini se da snaga dokumenata nije dovoljna da bi mu omogućila da istrguje vlastitu slobodu.
Modus off-shore poslovanja nije nepoznanica u velikom biznisu, nije sam po sebi nelegalan, ali sama potreba za skrivanjem upućuje na to da postoji jedna ili više bolesnih točaka negdje na putu do zarade. Neke od velikih hrvatskih kompanija javno i legalno rade, ili su u nekom razdoblju radile, iz velikih poslovnih središta - Amsterdama, Londona ili Luksemburga, a sjedišta su im tamo jer njihovi međunarodni partneri mahom ne vjeruju hrvatskom pravosuđu. One za koje ne znamo tamo su radi utaje poreza ili zbog mračne prirode biznisa. Panamski papiri mogli bi nas dovesti korak bliže takvima.