Može se reći da je Držićeva jubilarna godina u kojoj će biti proslavljen piščev 500. rođendan već sada počela sjajno, pa i vrlo glamurozno. Dogodilo se tako da je upravo proljetos mladi povjesničar Lovro Kunčević u Firenci otkrio jedno nepoznato Držićevo urotničko pismo upućeno Cosimu Mediciju, zatim su u isto vrijeme objavljeni i neuočeni dokumenti o Držićevu svjedočenju u povodu nekog ubojstva kojemu je 1551. kao prorektor sijenskog sveučilišta nazočio. Niti to u vezi s pripremama Držićeve proslave nije bilo sve! Naime, u Leksikografskom zavodu "Miroslav Krleža" sedamdesetak suradnika upravo privodi kraju posao na enciklopedijskom izdanju o Marinu Držiću i renesansi, a u Dubrovniku počinju pripreme na definitivnom uređenju Doma Marina Držića i na osvježavanju postmodernističkog postava te piščeve memorijalne kuće koja je na Širokoj ulici u optičkom središtu grada uređena još 1989. godine.
U međuvremenu, otkriven je i jedan službeni dokument koji Držića već 1540. naziva professore in litteris, a započete su i pripreme za velik međunarodni simpozij o dramatičaru koji će se, kako se predviđa, održati susljedno u Dubrovniku, Sieni i Veneciji, tako što će se sudionici iz grada u grad prebacivati posebnim zrakoplovom. No prošle subote sve je ovo palo u sjenu pred senzacionalnim otkrićem koje se dogodilo u Milanu, a o čemu je u obliku kratkog priopćenja od samo nekoliko rečenica javnost izvijestio zagrebački muzikolog Ennije Stipčević.
Ovaj je znanstvenik, naime, skromno obznanio kako mu je pošlo za rukom razriješiti jednu od najvećih enigmi suvremene držićologije! On je u Milanu, i to u tamošnjoj Nacionalnoj knjižnici Braidinense, pronašao dvije posve nepoznate Držićeve knjige koje su objavljene u Veneciji 1551. Za pronađene knjige u znanosti se vjerovalo da su zauvijek izgubljene i da ih se više nikada neće pronaći.
Zagrepčanin Ennio Stipčević inače je istaknuti povjesničar glazbe. Pisac je čitavog niza ključnih studija o renesansnoj i baroknoj glazbi, bavio se opusom hrvatskog muzikologa Dragana Plamenca, a pisac je i jedne odlične sintetske povijesti naše glazbe.
Uz to Ennio Stipčević, inače sin Aleksandra Stipčevića, autora svjetski poznate monografije o Ilirima i stručnjaka za sociologiju knjige, već je nekoliko puta našu javnost znao ugodno iznenađivati svojim bibliotečnim otkrićima. Stipčević je do tih svojih senzacionalnih otkrića redovito dolazio uz pomoć internetskih pretraga koje ovaj, po svemu moderan istraživač nije tajio nego ih je dapače isticao, naglašavajući da je računalo neizbježno filološko pomagalo. To što je ovaj muzikolog uz pomoć računala sada otkrio fantomsku Držićevu knjigu iz 1551., samo je jedno od njegovih otkrića koja je ostvarivao po gotovo identičnoj matrici.
Stipčević je prije nekoliko godina također posve šokirao hrvatsku kulturnu javnost kada je, ponovno vrlo skromnim priopćenjem, upozorio kako je u Sieni i, to u tamošnjoj Komunalnoj biblioteci, pronašao do tada posve nepoznatu knjigu Dubrovkinje Nade Speranze Bona tiskanu 1568. Tim otkrićem dokazao je da je u Hrvatskoj i prije Cvijete Zuzorić i Marije Gundulić bilo samosvjesnih žena te da je Speranza Bona objavila vrlo zanimljivu knjigu u obranu poezije, ali još više u obranu stila života svojih pet inače neudatih i po svemu vrlo sloboduomnih sestara.
O toj se prvoj našoj feminističkoj knjizi još uvijek premalo zna i ona nije potpuno integrirana u školske programe, u enciklopedijska izdanja i u svijest o nacionalnom identitetu. Nakon tog otkrića postalo je posve jasno da u hrvatskoj renesansi nisu žene bile samo objekt književnih i likovnih djela, nego da su i same takva djela stvarale.
Naslovna stranica nedavno otkrivenog prvog izdanja Držićeve pastirske igre 'Tirena'. Na knjizi stoji da je drama izvedena 1548., što je do danas bilo nepoznato, odnosno vjerovalo se da je premijeru imala godinu dana poslije i da je tu izvedbu prekinula jaka bura
Naslovna stranica do prije nekoliko dana nepoznate knjige 'Piesni Marina Držića', tiskane u Veneciji 1551. godine, koja se čuva u milanskoj Biblioteca Nazionale Braidense
Što se tiče najnovijeg Stipčevićeva milanskog otkrića, mora se naglasiti da smo sve do prije neki dan samo neizravnim navodima bili u stanju pretpostaviti da je Držić za života, i to upravo 1551., tiskao u Veneciji neku knjigu u kojoj je, kako se vjerovalo, objavio svoje rane stihovane drame, i to "Novelu od Stanca", "Venere" i "Tirenu" te maleni svoj kanconijer. Kako tu knjigu nitko nikad nije imao prilike vidjeti, to se ona spominjala samo kao fantomsko izdanje. Doduše, tekstovi iz te nepostojeće knjige bili su rekonstruirani po drugim izvorima pa su svi oni upravo ovoga ljeta bili izvedeni kao zasebna predstava na Dubrovačkim ljetnim igrama, a u režiji Joška Juvančića i u izvedbi mladih glumaca-studenata zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti pod naslovom "U pohode dum Marinu".
Da je Držićev editio princeps uopće postojao, dapače da se možda radilo i o dvije piščeve knjige, a ne o samo jednoj, prije drugih iz čiste intuicije vjerovao je čak i Ivan Kukuljević Sakcinski koji je taj stav iznio prije stotinupedeset godina. Doduše, i prije velikog ilirskog bibliografa onu su fantomsku Držićevu knjigu iz 1551. spominjali i neki stariji hrvatski biografi. O njoj u XVIII. stoljeću tako govori Saro Crijević, ali je on, naravno, nije vidio, to izdanje iz 1551. poznavao je i Sebastijan Slade, ali samo po tuđoj informaciji, za njega je bio čuo Franjo Marija Appendini, a bila je, samo kao podatak, poznata ta knjiga i Šimi Ljubiću kad je 1856. u Beču objavio svoj Biografski rječnik uglednih Dalmatinaca.
Enniju Stipčeviću sada je u Milanu konačno pošlo za rukom da u tamošnjoj Nacionalnoj knjižnici otkrije to izgubljeno izdanje Držićeve jedine tiskane knjige. Štoviše, muzikologu je, što je dodatni šok za sve upućene u ovu problematiku, pošlo sada za rukom utvrditi da je Kukuljević bio u pravu kad je pretpostavljao da se možda i ne radi o jednoj nego o dvije izgubljene Držićeve knjige iz 1551.
Naime, sada je poznato da uopće nije postojala samo jedna Držićeva knjiga stihovanih drama nego da se tu radilo o dvije posve odvojene i u Veneciji tiskane piščeve knjige od kojih je prva sadržavala samo pastirsku igru "Tirenu", dok su u drugu bile uključene "Novela od Stanca", "Venere", a onda i piščev kanconijer s nešto ljubavnih i prigodnih pjesama.
Do svog posljednjog senzacionalnog internetskog otkrića Stipčević je došao sasvim slučajno. On već godinama svugdje u svijetu, gdje mu se čini da ima izgleda, pokušava otkriti neke izgubljene glazbene partiture koje su, kako vjeruje, nastale po nepoznatim tekstovima Cvijete Zuzorić.
Tragajući tako za tom zlatnom muzikološkom iglom u plastu sijena, uočio je ono što su svi držićolozi već davno prestali tražiti i što je kao znanstveni problem stavljeno ad acta. Otkrio je Držićev editio princeps, mitsko izdanje koje su desetljećima bezuspješno tražili naraštaji proučavatelja Držićeva opusa od Ivana Kukuljevića Sakcinskog do pisca ovih redaka. Čim je otkrio to tajanstveno milansko izdanje i čim je o njemu prije tjedan dana lapidarno obavijestio hrvatsku javnost, najavio je da će uskoro i nešto širi tekst o otkriću objaviti u Akademijinu književnom časopisu Forum, i to u posljednjem ovogodišnjem broju.
Dogodilo se tako da je važno Stipčevićevo otkriće na najbolji način otvorilo veliki Držićev jubilej koji se mnogi u Hrvatskoj spremaju spektakularno obilježiti. Možemo očekivati da će se u sljedećoj godini pojaviti zlatnici s Držićevim likom, da će se tiskati serije poštanskih maraka posvećene piscu, da će se tiskati nova izdanja njegovih djela i knjiga o njemu, izvoditi brojne kazališne predstave prema njegovim tekstovima, da će se obilježavati mjesta na kojima je živio, gradovi u kojima je boravio. Sve to Stipčevićevu otkriću još više daje na težini.
Sada, naime, imamo u rukama i dvije knjige što ih je Držić osobno dao tiskati u Veneciji, posjedujemo jedine relevantne artefakte koji su velikom piscu pripadali, kojima se on veselio i koje je ponosno poklanjao svojim suvremenicima. Inače, Ennio Stipčević je snimke netom otkrivenih drama predao Razredu za književnost HAZU kako bi ih ondje stručnjaci mogli detaljnije proučiti, a kako smo i mi imali čast od njega izravno dobiti te snimke, o njima ovdje prvi put u duljem obliku, a s dopuštenjem otkrivača, izvještavamo hrvatsku javnost.
Naime, više je nego sigurno da od danas više niti jedno izdanje Držićevih djela neće biti izrađeno bez uvida u sad otkrivene tekstove. Do danas se poznati korpus Držićevih dramskih tekstova temeljio na mlađim izdanjima koja Marin Držić niti je vidio niti ih je sam dao tiskati. Dosadašnja izdanja su se izrađivala na osnovi mlađih izdanja, i to po onima iz 1607. i 1630. Uz to, ta izdanja su se temeljila i na jednom rukopisu što ga je Milan Rešetar, Dubrovčanin i bečki slavist, prodao češkoj vladi između dva svjetska rata. U tom praškom Rešetarevu rukopisu sačuvane su sve Držićeve prozne komedije, dok su u venecijanskom izdanju prve Držićeve knjige sabrane sve rane autorove stihovane drame i svi piščevi pjesnički fragmenti.
Sada u Milanu otkrivene Držićeve knjige čim su se pojavile uzbudile su dubrovačko općinstvo. One su razgalile Držićeve prijatelje, ali su i silno iznervirale njegove neprijatelje. Upravo nad tim skladnim knjigama zavidnici su počeli progon Marina Držića, počeli su ga otuživati za plagijat pa su bestidno i niskim argumentima pokušali umanjiti njegov ljudski i književni značaj. Upravo zbog ovih knjiga bio je ponižavan od svojih suvremenika jedan od najvećih i najboljih hrvatskih duhova.
Inače, nedavno otkrivene Držićeve knjige unose sasvim nova znanja i u ikonografiju koju povezujemo s Držićem i u kojoj je svaka nova akvizicija posebno vrijedna. Tako je na koricama izdanja knjige pod naslovom "Piesni" objavljena jedna vrlo lijepa slika pauna raširenih krila i vrlo realistički nacrtanih kandži. Ona će se svakako moći koristiti kao prikladan znak u vrijeme obljetnice. Izdavač te pristale knjižice bio je Venecijanac Niccoló Bascarini, dok je onu drugu u kojoj je tiskana pastirska igra "Tirena" objavio Venecijanac Andrea Arrivabene u vlastitoj izdavačkoj kući koja se predstavljala oznakom bunara. Na naslovnici toga izdanja otisnut je pored tog bunara još i jedan fiktivni vrlo razigrani grb koji vjerojatno da ima veze s Držićem ili barem s njegovim bratom Vlahom koji je u to vrijeme živio u Veneciji i koji se ondje bavio primijenjenim slikarstvom, pa je možda taj crtež predložio tiskarima. Obje knjige bile su u ono vrijeme jedine što su ih na hrvatskom jeziku tiskali spomenuti izdavači.
Na netom otkrivenim Držićevim knjigama ima i niz sasvim zanimljivih kronoloških noviteta. Odmah upada u oči sasvim novi podatak koji je označen na naslovnici "Tirene" i po kojemu se vidi da je ova drama bila izvedena prvi put ne kako se do danas vjerovalo 1549., nego godinu dana ranije, dakle 1548., kad se vjerovalo da je izveden "Pomet". Znači, ona pretpostavljena bura koja je prekinula predstavu "Tirene" bila je godinu dana prije nego što smo do jučer vjerovali. Zanimljivo je da u grbu na istoj knjizi, na samom dnu stranice gdje stoji da je knjiga tiskana 1551., još stoji i oznaka godine 1547.
Taj navod očito nema nikakve veze s Držićem i njegovom knjigom iz 1551. Posve je nov i tekstualni naglasak na naslovnoj stranici nedavno pronađenog izdanja "Tirene" gdje stoji da je tu riječ o predstavi u kojoj se na sceni među Vlasima "bije boj na način od moreške" i izvodi tanac na način pastirski. Ovo akcentiranje plesnih i borbenih elemenata u drami svakako je bilo potaknuto iskustvima u srodnim sijenskim pastirskim dramama koje su ostavile značajnog traga na Držićevoj poetici, ali je ono bilo potaknuto prethodnim Nalješkovićevim i Vetranovićevim dramama koje su u Dubrovniku bile popularne i koje je Držić značajno nasljedovao, a koje su poznavale moreškantske elemente.
Nažalost, premda se Držićeve nepoznate knjige često nalaze u talijanskim knjižnicama, premda se piščevi rukopisi, naročito oni pisani Cosimu Mediciju, čuvaju u jednom od najvažnijih talijanskih arhiva, ipak se ovog pisca i njegova djela u Italiji i dalje slabo spominju i jadno integrira u opća znanja o renesansnoj književnosti. U suvremenoj Italiji što se tiče Držića iredentski je žar iz pedesetih godina davno uminuo.
Istina je da se danas više nitko ne trudi sistematski dokazivati piščevu navodnu neoriginalnost ili njegovu pripadnost talijanskoj književnosti. Danas, naime, ulazimo u završnu fazu svjesnog ignoriranja da je Marin Držić bio jedan od najboljih dramskih pisaca renesansne epohe, da je on u svim apsektima svoga djela još uvijek posve usporediv s Pietrom Aretinom i Niccolom Machivellijem, da je on Hrvatima u jednom liku bio i Shakespeare i Molieré i Goldoni.
Pred hrvatskim znanstvenicima i glumcima, pred hrvatskim esejistima i redateljima, historičarima i povjesničarima umjetnosti, pred hrvatskim političarima i pred kulturnom administracijom zato su upravo sada velike zadaće, i to ne samo zbog 500. piščeve obljetnice, nego i zbog nas samih kojima Držić može pomoći da još više osvijestimo svoj nacionalni identitet i njegove temelje, da sagledamo način na koji je taj identitet uopće danas poznat našim europskim susjedima.
Ennio Stipčević je do svoga otkrića došao inače na jednoj po svemu čudnoj internetskoj stranici. Ona se naziva edit/16 i na njoj se, nažalost, većinu hrvatskih knjiga i dalje naziva djelima pisanim na srpsko-hrvatskom jeziku. Štoviše, na mjestu gdje je hrvatski znanstvenik otkrio Držićeve izgubljene knjige doslovno stoji da je njihov pisac bio mađarski svećenik koji je rođen u Dubrovniku i da je ondje pisao na srpsko-hrvatskom jeziku! U informatičkoj civilizaciji koja baš uvijek i ne poznaje vrijednosne kriterije moguće su najveće gluposti. I kako bi Držić rekao, ova grozna internetska stranica donijela nam je korist, a onda po makjavelističkom principu bliskom Držićevim nazorima i nije važno što je ta korist pomalo zamućena. Treba se utješiti da je korisna šteta ako omogućuje da se dođe pravom cilju. Urednici internetskih stranica edit/16 kojima je Dubrovnik neki mađarsko-srpski grad na Jadranu imat će ipak vremena naučiti ono što još ne znaju! Može se samo konstatirati da piscima tih talijanskih bibliografija niti nedavno jeziv rat nije bio dovoljan da shvate koji to narod živi na drugoj obali Jadrana u njihovu susjedstvu.
prof. dr. Slobodan Prosperov Novak
U međuvremenu, otkriven je i jedan službeni dokument koji Držića već 1540. naziva professore in litteris, a započete su i pripreme za velik međunarodni simpozij o dramatičaru koji će se, kako se predviđa, održati susljedno u Dubrovniku, Sieni i Veneciji, tako što će se sudionici iz grada u grad prebacivati posebnim zrakoplovom. No prošle subote sve je ovo palo u sjenu pred senzacionalnim otkrićem koje se dogodilo u Milanu, a o čemu je u obliku kratkog priopćenja od samo nekoliko rečenica javnost izvijestio zagrebački muzikolog Ennije Stipčević.
| Stipčević je prije nekoliko godina također posve šokirao hrvatsku kulturnu javnost kada je, ponovno vrlo skromnim priopćenjem, upozorio kako je u Sieni i, to u tamošnjoj Komunalnoj biblioteci, pronašao do tada posve nepoznatu knjigu Dubrovkinje Nade Speranze Bona tiskanu 1568. |
Zagrepčanin Ennio Stipčević inače je istaknuti povjesničar glazbe. Pisac je čitavog niza ključnih studija o renesansnoj i baroknoj glazbi, bavio se opusom hrvatskog muzikologa Dragana Plamenca, a pisac je i jedne odlične sintetske povijesti naše glazbe.
Uz to Ennio Stipčević, inače sin Aleksandra Stipčevića, autora svjetski poznate monografije o Ilirima i stručnjaka za sociologiju knjige, već je nekoliko puta našu javnost znao ugodno iznenađivati svojim bibliotečnim otkrićima. Stipčević je do tih svojih senzacionalnih otkrića redovito dolazio uz pomoć internetskih pretraga koje ovaj, po svemu moderan istraživač nije tajio nego ih je dapače isticao, naglašavajući da je računalo neizbježno filološko pomagalo. To što je ovaj muzikolog uz pomoć računala sada otkrio fantomsku Držićevu knjigu iz 1551., samo je jedno od njegovih otkrića koja je ostvarivao po gotovo identičnoj matrici.
Stipčević je prije nekoliko godina također posve šokirao hrvatsku kulturnu javnost kada je, ponovno vrlo skromnim priopćenjem, upozorio kako je u Sieni i, to u tamošnjoj Komunalnoj biblioteci, pronašao do tada posve nepoznatu knjigu Dubrovkinje Nade Speranze Bona tiskanu 1568. Tim otkrićem dokazao je da je u Hrvatskoj i prije Cvijete Zuzorić i Marije Gundulić bilo samosvjesnih žena te da je Speranza Bona objavila vrlo zanimljivu knjigu u obranu poezije, ali još više u obranu stila života svojih pet inače neudatih i po svemu vrlo sloboduomnih sestara.
O toj se prvoj našoj feminističkoj knjizi još uvijek premalo zna i ona nije potpuno integrirana u školske programe, u enciklopedijska izdanja i u svijest o nacionalnom identitetu. Nakon tog otkrića postalo je posve jasno da u hrvatskoj renesansi nisu žene bile samo objekt književnih i likovnih djela, nego da su i same takva djela stvarale.
Naslovna stranica nedavno otkrivenog prvog izdanja Držićeve pastirske igre 'Tirena'. Na knjizi stoji da je drama izvedena 1548., što je do danas bilo nepoznato, odnosno vjerovalo se da je premijeru imala godinu dana poslije i da je tu izvedbu prekinula jaka bura
Naslovna stranica do prije nekoliko dana nepoznate knjige 'Piesni Marina Držića', tiskane u Veneciji 1551. godine, koja se čuva u milanskoj Biblioteca Nazionale Braidense
 |
 |
Što se tiče najnovijeg Stipčevićeva milanskog otkrića, mora se naglasiti da smo sve do prije neki dan samo neizravnim navodima bili u stanju pretpostaviti da je Držić za života, i to upravo 1551., tiskao u Veneciji neku knjigu u kojoj je, kako se vjerovalo, objavio svoje rane stihovane drame, i to "Novelu od Stanca", "Venere" i "Tirenu" te maleni svoj kanconijer. Kako tu knjigu nitko nikad nije imao prilike vidjeti, to se ona spominjala samo kao fantomsko izdanje. Doduše, tekstovi iz te nepostojeće knjige bili su rekonstruirani po drugim izvorima pa su svi oni upravo ovoga ljeta bili izvedeni kao zasebna predstava na Dubrovačkim ljetnim igrama, a u režiji Joška Juvančića i u izvedbi mladih glumaca-studenata zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti pod naslovom "U pohode dum Marinu".
Da je Držićev editio princeps uopće postojao, dapače da se možda radilo i o dvije piščeve knjige, a ne o samo jednoj, prije drugih iz čiste intuicije vjerovao je čak i Ivan Kukuljević Sakcinski koji je taj stav iznio prije stotinupedeset godina. Doduše, i prije velikog ilirskog bibliografa onu su fantomsku Držićevu knjigu iz 1551. spominjali i neki stariji hrvatski biografi. O njoj u XVIII. stoljeću tako govori Saro Crijević, ali je on, naravno, nije vidio, to izdanje iz 1551. poznavao je i Sebastijan Slade, ali samo po tuđoj informaciji, za njega je bio čuo Franjo Marija Appendini, a bila je, samo kao podatak, poznata ta knjiga i Šimi Ljubiću kad je 1856. u Beču objavio svoj Biografski rječnik uglednih Dalmatinaca.
| Sada je poznato da uopće nije postojala samo jedna Držićeva knjiga stihovanih drama, nego da je bila riječ o dvije posve odvojene i u Veneciji tiskane piščeve knjige od kojih je prva sadržavala samo pastirsku igru 'Tirenu', dok su u drugu bile uključene 'Novela od Stanca', 'Venere', a onda i piščev kanconijer s nešto ljubavnih i prigodnih pjesama
|
Naime, sada je poznato da uopće nije postojala samo jedna Držićeva knjiga stihovanih drama nego da se tu radilo o dvije posve odvojene i u Veneciji tiskane piščeve knjige od kojih je prva sadržavala samo pastirsku igru "Tirenu", dok su u drugu bile uključene "Novela od Stanca", "Venere", a onda i piščev kanconijer s nešto ljubavnih i prigodnih pjesama.
Do svog posljednjog senzacionalnog internetskog otkrića Stipčević je došao sasvim slučajno. On već godinama svugdje u svijetu, gdje mu se čini da ima izgleda, pokušava otkriti neke izgubljene glazbene partiture koje su, kako vjeruje, nastale po nepoznatim tekstovima Cvijete Zuzorić.
Tragajući tako za tom zlatnom muzikološkom iglom u plastu sijena, uočio je ono što su svi držićolozi već davno prestali tražiti i što je kao znanstveni problem stavljeno ad acta. Otkrio je Držićev editio princeps, mitsko izdanje koje su desetljećima bezuspješno tražili naraštaji proučavatelja Držićeva opusa od Ivana Kukuljevića Sakcinskog do pisca ovih redaka. Čim je otkrio to tajanstveno milansko izdanje i čim je o njemu prije tjedan dana lapidarno obavijestio hrvatsku javnost, najavio je da će uskoro i nešto širi tekst o otkriću objaviti u Akademijinu književnom časopisu Forum, i to u posljednjem ovogodišnjem broju.
Dogodilo se tako da je važno Stipčevićevo otkriće na najbolji način otvorilo veliki Držićev jubilej koji se mnogi u Hrvatskoj spremaju spektakularno obilježiti. Možemo očekivati da će se u sljedećoj godini pojaviti zlatnici s Držićevim likom, da će se tiskati serije poštanskih maraka posvećene piscu, da će se tiskati nova izdanja njegovih djela i knjiga o njemu, izvoditi brojne kazališne predstave prema njegovim tekstovima, da će se obilježavati mjesta na kojima je živio, gradovi u kojima je boravio. Sve to Stipčevićevu otkriću još više daje na težini.
Sada, naime, imamo u rukama i dvije knjige što ih je Držić osobno dao tiskati u Veneciji, posjedujemo jedine relevantne artefakte koji su velikom piscu pripadali, kojima se on veselio i koje je ponosno poklanjao svojim suvremenicima. Inače, Ennio Stipčević je snimke netom otkrivenih drama predao Razredu za književnost HAZU kako bi ih ondje stručnjaci mogli detaljnije proučiti, a kako smo i mi imali čast od njega izravno dobiti te snimke, o njima ovdje prvi put u duljem obliku, a s dopuštenjem otkrivača, izvještavamo hrvatsku javnost.
Naime, više je nego sigurno da od danas više niti jedno izdanje Držićevih djela neće biti izrađeno bez uvida u sad otkrivene tekstove. Do danas se poznati korpus Držićevih dramskih tekstova temeljio na mlađim izdanjima koja Marin Držić niti je vidio niti ih je sam dao tiskati. Dosadašnja izdanja su se izrađivala na osnovi mlađih izdanja, i to po onima iz 1607. i 1630. Uz to, ta izdanja su se temeljila i na jednom rukopisu što ga je Milan Rešetar, Dubrovčanin i bečki slavist, prodao češkoj vladi između dva svjetska rata. U tom praškom Rešetarevu rukopisu sačuvane su sve Držićeve prozne komedije, dok su u venecijanskom izdanju prve Držićeve knjige sabrane sve rane autorove stihovane drame i svi piščevi pjesnički fragmenti.
Sada u Milanu otkrivene Držićeve knjige čim su se pojavile uzbudile su dubrovačko općinstvo. One su razgalile Držićeve prijatelje, ali su i silno iznervirale njegove neprijatelje. Upravo nad tim skladnim knjigama zavidnici su počeli progon Marina Držića, počeli su ga otuživati za plagijat pa su bestidno i niskim argumentima pokušali umanjiti njegov ljudski i književni značaj. Upravo zbog ovih knjiga bio je ponižavan od svojih suvremenika jedan od najvećih i najboljih hrvatskih duhova.
Inače, nedavno otkrivene Držićeve knjige unose sasvim nova znanja i u ikonografiju koju povezujemo s Držićem i u kojoj je svaka nova akvizicija posebno vrijedna. Tako je na koricama izdanja knjige pod naslovom "Piesni" objavljena jedna vrlo lijepa slika pauna raširenih krila i vrlo realistički nacrtanih kandži. Ona će se svakako moći koristiti kao prikladan znak u vrijeme obljetnice. Izdavač te pristale knjižice bio je Venecijanac Niccoló Bascarini, dok je onu drugu u kojoj je tiskana pastirska igra "Tirena" objavio Venecijanac Andrea Arrivabene u vlastitoj izdavačkoj kući koja se predstavljala oznakom bunara. Na naslovnici toga izdanja otisnut je pored tog bunara još i jedan fiktivni vrlo razigrani grb koji vjerojatno da ima veze s Držićem ili barem s njegovim bratom Vlahom koji je u to vrijeme živio u Veneciji i koji se ondje bavio primijenjenim slikarstvom, pa je možda taj crtež predložio tiskarima. Obje knjige bile su u ono vrijeme jedine što su ih na hrvatskom jeziku tiskali spomenuti izdavači.
Na netom otkrivenim Držićevim knjigama ima i niz sasvim zanimljivih kronoloških noviteta. Odmah upada u oči sasvim novi podatak koji je označen na naslovnici "Tirene" i po kojemu se vidi da je ova drama bila izvedena prvi put ne kako se do danas vjerovalo 1549., nego godinu dana ranije, dakle 1548., kad se vjerovalo da je izveden "Pomet". Znači, ona pretpostavljena bura koja je prekinula predstavu "Tirene" bila je godinu dana prije nego što smo do jučer vjerovali. Zanimljivo je da u grbu na istoj knjizi, na samom dnu stranice gdje stoji da je knjiga tiskana 1551., još stoji i oznaka godine 1547.
| Na netom otkrivenim Držićevim knjigama ima i niz sasvim zanimljivih kronoloških noviteta. Odmah upada u oči sasvim novi podatak koji je označen na naslovnici "Tirene" i po kojemu se vidi da je ova drama bila izvedena prvi put ne kako se do danas vjerovalo 1549., nego godinu dana ranije, dakle 1548., kad se vjerovalo da je izveden "Pomet". |
Nažalost, premda se Držićeve nepoznate knjige često nalaze u talijanskim knjižnicama, premda se piščevi rukopisi, naročito oni pisani Cosimu Mediciju, čuvaju u jednom od najvažnijih talijanskih arhiva, ipak se ovog pisca i njegova djela u Italiji i dalje slabo spominju i jadno integrira u opća znanja o renesansnoj književnosti. U suvremenoj Italiji što se tiče Držića iredentski je žar iz pedesetih godina davno uminuo.
Istina je da se danas više nitko ne trudi sistematski dokazivati piščevu navodnu neoriginalnost ili njegovu pripadnost talijanskoj književnosti. Danas, naime, ulazimo u završnu fazu svjesnog ignoriranja da je Marin Držić bio jedan od najboljih dramskih pisaca renesansne epohe, da je on u svim apsektima svoga djela još uvijek posve usporediv s Pietrom Aretinom i Niccolom Machivellijem, da je on Hrvatima u jednom liku bio i Shakespeare i Molieré i Goldoni.
Pred hrvatskim znanstvenicima i glumcima, pred hrvatskim esejistima i redateljima, historičarima i povjesničarima umjetnosti, pred hrvatskim političarima i pred kulturnom administracijom zato su upravo sada velike zadaće, i to ne samo zbog 500. piščeve obljetnice, nego i zbog nas samih kojima Držić može pomoći da još više osvijestimo svoj nacionalni identitet i njegove temelje, da sagledamo način na koji je taj identitet uopće danas poznat našim europskim susjedima.
Ennio Stipčević je do svoga otkrića došao inače na jednoj po svemu čudnoj internetskoj stranici. Ona se naziva edit/16 i na njoj se, nažalost, većinu hrvatskih knjiga i dalje naziva djelima pisanim na srpsko-hrvatskom jeziku. Štoviše, na mjestu gdje je hrvatski znanstvenik otkrio Držićeve izgubljene knjige doslovno stoji da je njihov pisac bio mađarski svećenik koji je rođen u Dubrovniku i da je ondje pisao na srpsko-hrvatskom jeziku! U informatičkoj civilizaciji koja baš uvijek i ne poznaje vrijednosne kriterije moguće su najveće gluposti. I kako bi Držić rekao, ova grozna internetska stranica donijela nam je korist, a onda po makjavelističkom principu bliskom Držićevim nazorima i nije važno što je ta korist pomalo zamućena. Treba se utješiti da je korisna šteta ako omogućuje da se dođe pravom cilju. Urednici internetskih stranica edit/16 kojima je Dubrovnik neki mađarsko-srpski grad na Jadranu imat će ipak vremena naučiti ono što još ne znaju! Može se samo konstatirati da piscima tih talijanskih bibliografija niti nedavno jeziv rat nije bio dovoljan da shvate koji to narod živi na drugoj obali Jadrana u njihovu susjedstvu.
|
Držić mađarski svećenik koji je pisao na srpsko-hrvatskom!?
|
prof. dr. Slobodan Prosperov Novak