Rummenigge i Olić, posljednjih dana su dva najspominjanija prezimena u Hrvata! Popularnost Ivice Olića je razumljiva nakon što je nokautirao Manchester United, utakmicu nije odigrao ni milimetar slabije od “engleskog Pelea” Wayne Rooneyja. Nakon što se slavilo do sitnih sati i, kao što navode jedne novine, popilo se nekoliko “galona mineralne vode”, moram spomenuti da je na feštu bio pozvan i poznati trener Mladen Frančić, jedan od rijetkih stanovnika Koprivnice koji je još na slobodi. Gledali su ga kao znamenitost i raritet.
A Rummenigge? Tako danas u Remetincu tepaju Damiru Polančecu, ali ne zbog nogometnih kvaliteta, već zbog rumenog lica. Ta dva prezimena dominiraju hrvatskim medijskim prostorom i još dugo će tako biti, osim ako Jadranka Kosor i Borut Pahor “ne odu zajedno u kino od šest...” A nisu daleko...
No, tema ove kolumne nisu ni Olić ni Polančec, već teniski meč između Hrvatske i Srbije, koji će se 9. srpnja odigrati u Splitu. Srpski teniski savez još nije prestao slati faksove i mailove međunarodnoj teniskoj asocijaciji, pod izgovorom da se u Splitu neće osjećati ni ugodno ni sigurno. Drugim riječima, boje se publike, konkretno “Torcide”, koja bi neugodnim sloganima mogla začiniti meč. Stvar je zapravo najviše zakuhao Nikola Pilić, koji je četiri godine vježbao Novaka Đokovića i doveo ga do pozicije drugog igrača svijeta.
On je i izbornik srpske reprezentacije, on vuče konce iz pozadine, a ne izvjesni Bogdan Obradović, “no name” svjetskog tenisa, koji samo na papiru figurira kao srpski izbornik. I baš taj “glumac” Obradović se boji da će u Splitu gorjeti dvorana, da će se skandirati “Ubi Srbina”. Uspio je prestraviti Nikolu Pilića, koji ne želi doći u Split i mirno stajati ispod srpske zastave i “pjevati” srpsku himnu.
Nikoli Piliću je uspjelo nešto čime se ne može pohvaliti niti jedan trener, čak ni Ćiro Blažević - trenirao je hrvatsku reprezentaciju, osvojio Davis Cup, prije je to učinio s Njemačkom, a sada je na dobrom putu da i sa Srbima ode do kraja. Naravno, ako pobijedi Hrvatsku, s kojom je 2005. godine u Bratislavi osvojio Davis Cup.
Kad sam u Münchenu nedavno razgovarao s Pilićem, uglađenim džentlmenom kakvih još ima samo u aristokratskom teniskom svijetu, bio je vrlo uznemiren. Znao je pošto je došao “novinarski razbojnik” iz Zagreba i dobro se pripremio za intervju. Nije znao samo jedan detalj - intervju je zapravo počeo tek kada smo ugasili mikrofone i pospremili olovku. Rekao je - sasvim sigurno neću doći u Split, ne želim neugodnosti...
Boro Jovanović je godinama igrao u paru s Pilićem. Nisu se uvijek savršeno slagali, ali su bili jedan od najboljih parova na svijetu. Jovanović danas leži u “Traumi”, nekoliko kralježaka je načeo zub vremena. Znao sam i za neke njihove sitne svađe i dvosmislene izjave, koje su se smatrale udaranjem ispod pojasa, te za Jovanovićevu repliku starom prijatelju: “E, moj druže beogradski...” No, Jovanović se odmah pobunio:
- Istina, naše šale nisu bile ‘jeftine’ ni prozirne, ali zadržali smo dobre relacije. Nedavno sam bio u Splitu na proslavi njegovog rođendana, čak sam i govorio...
Ipak, ne biste željeli biti u njegovoj koži? Rođeni Splićanin najbolje pozna trpki splitski humor i mediteransku zapaljivost?
- Pilićeva situacija je doista delikatna. Međutim, kao da je predosjećao da bi se to moglo dogoditi, u ugovor je stavio klauzulu da ne mora biti ni na klupi ni na meču, ako se igra protiv Hrvatske. Na vrijeme je napravio odstupnicu, jer, puno ljudi ne bi shvatilo da je nakon trijumfa s Hrvatskom, došao poraziti Hrvate. Iako je kruto mogao reći - ja sam profesionalac i nitko mu ne bi smio prigovoriti. No, bez obzira na sve, Hrvati bi mu sigurno zamjerili - kaže Boro Jovanović.
Iako je Nikola Pilić “gazda” srpske teniske reprezentacije, ni protiv Amerikanaca nije sjedio na klupi. Izvukao se “savjetničkom ulogom”, Novak Đoković ionako samo njega sluša. Ali ne želi izazivati vraga.
Nisam ni očekivao da će Hrvatski teniski savez povući meč iz Splita, jer bi to bila pobjeda srpske sportske diplomacije. Slaže se s tim i Boro Jovanović.
- Kao grad, koji je dao toliko dobrih tenisača, nema razloga da Split dolazi pod znak pitanja, samo zato jer se to nekome ne sviđa u Srbiji. Ne vidim ni najmanji razlog zašto se Srbi bune, uvjeren sam da neće biti incidenata, velika većina publike neće vrijeđati srpske tenisače...
- Ipak, nije isključeno da netko vikne - “Ubi Srbina”?
- To se može čuti na košarkaškim, nogometnim, čak i na vaterpolskim utakmicama. Neizbježno je da će iz gledališta još dugo odjekivati taj slogan, prožet mržnjom. No, nadam se da će i policija pročešljati “neke ljude” i siguran sam da srpska reprezentacija neće biti ugrožena. Iako ljude treba opomenuti - ne izazivajte vraga...
Boro Jovanović razumije Niku Pilića. Proveli su više vremena zajedno nego sa svojim ženama! Putovali, trenirali, igrali, ginuli jedan za drugoga. Kada smo se rastajali, stekao sam dojam da ne bi bio sretan s naslovom: “E, moj druže beogradski!” Ni on, ni Niko! Ali, Bože moj, novinari smo...
Poruka velikom Ćiri: Vrati se
Žao mi je Ćire Blaževića. U Shangaiju proživljava “veliki petak” svoje karijere, prevaren i zarobljen od nekakvog kineskog skorojevića i vucibatine, koja mu je rasprodala momčad i još mu cinično ponudila:
- Ako osvojite naslov prvaka, častit ću vas još jednim milijunom!
Prvu utakmicu Ćiro je glatko izgubio od najslabije momčadi u ligi. A najveći je nogometni trener koji je ikada kročio na kinesko tlo, jedini je koji se može pohvaliti medaljom sa svjetskih prvenstava. I u 76. godini mora krvavo raditi, iako su njegovi vršnjaci odavno u penziji ili na Mirogoju. I zato poručujem Ćiri - vrati se! Ne daj da te nekakav Kinez izrabljuje, sramoti i ruši ti renome. Iza Ćire su prevelike pobjede da bi umrljao ime zbog milijun eura, koje, tko zna, hoće li ikada i naplatiti. Predsjednik, koji kupuje avion za 25,000.000 dolara, a ne može kupiti Mujanovića, nije na razini Ćire Blaževića. Sa 76 godina Ćiro je najusamljeniji čovjek na svijetu, živi kao ćuk na 29. katu nekog hotela, i ma koliko ga Kinezi poštovali, mora se što prije izvući iz mreže jednog međunarodnog nogometnog prevaranta!
Mali nesporazum s Poklepovićem
Nazvao me Stanko Poklepović. Fin, kulturan razgovor i samo jedno pitanje trenera Hajduka:
- Što ste mislili kad ste napisali da sam u Pulu, na prvo hrvatsko prvenstvo, došao u najboljem odijelu, a ostali treneri u uniformama i s kalašnjikovim na ramenu?
U toj rečenici nije bilo ni trunke zle namjere, želio sam podvući da se Stanko Poklepović već tada s izuzetnim poštovanjem odnosio prema hrvatskom nogometu...
Bio je zadovoljan objašnjenjem, a za kritiku igre, nije imao primjedbi.
- Slažem se sa svim što ste napisali, ali ovo sam pogrešno shvatio. Moj sin je ranjen na Peruči, odlikovan od predsjednika Republike, a ja sam bio trener Hajduka pod granatama. Bio sam prvi ratni prvak Hrvatske - rekao je ovaj izuzetno uglađeni gospodin, koji je učinio puno za preporod Hajduka.
Sudar velikih napadača današnjice
Za Ivicu Olića, Danijela Pranjića, Niku Kranjčara i Luku Modrića (Sunderland u gostima), ovo su dani odluke.
U srijedu, nakon Schalkea u subotu, nova utakmica godine, bitka s Manchester Unitedom na Old Traffordu za prolaz u polufinale Lige prvaka. Kako će Wayne Rooney najvjerojatnije biti fit do tog susreta, slijedi još jedan sraz, možda i najboljih napadača na kontinentu. Barcelonu ne računam, oni nisu s ove planete.
U osam dana tri utakmice koje vrijede barem 100 milijuna eura. I nitko nije umoran, nitko se ne tuži na tempo, za razliku od naših zvjezdica (lažnog sjaja), koji odigraju meč protiv Čakovca i skapavaju od premorenosti...