Svježa krv domaće proze, izgleda, krije se pod zajedničkim imenom - eventualisti. Čemu kriti, u zadnje vrijeme doista se može primijetiti stanoviti "zamor materijala" koji se manifestira poznatim autorskim imenima i ponavljanjima istih pripovjednih modela, tek uz pokoje dobrodošlo debitantsko iznenađenje. No, utabane staze koje su se nakon godina letargije ustoličile pojavom stvarnosne proze, pisaca-novinara i fenomena FAK-a, polako su postale stanovitim recikliranjem već poznatoga, pa sam često sudjelovala u razgovorima koji su se vodili oko važnog pitanja - gdje su te mlade generacije, rođene osamdesetih, i je li moguće da današnji dvadeset-i-nešto-godišnjaci doista imaju pametnija posla od pisanja proze?
Uostalom, kako bi predstavnici nove hrvatske proze koja se gromoglasno pojavila koncem devedesetih konačno prestali biti nazivanim "novima", potrebno je da logikom smjene književnih generacija konačno dobiju i svoje oponente, "mlade" koji će se referirati na njihovo nasljeđe, ali i biti prema njemu kritični i prije svega drukčiji. Doista sam s nestrepljenjem očekivala vidjeti kako će izgledati proza autora koji su za vrijeme rata bili djeca ili, gledamo li globalnije, kojima je prvi oblik pismenosti onaj koji su usvojili kliktanjem računalog miša. I, eto, dogodilo se.
Njih osam, što vjerojatno nije konačna brojka, skupilo se oko zajedničkog manifesta, što je stupanj homogenosti na kakav već dugo nismo navikli, prozvalo se eventualistima, a o njima se ozbiljnije počelo razgovarati nakon zajedničkog nastupa u zagrebačkom Studentskom centru u svibnju ove godine. Andrija Škare, Krešimir Dujmić, Dario Šarec, Mirna Bačun, Ivan Turković-Krnjak, Neven Vulić, Kruno Čudina i Slavica Rojc šarolika su skupina novinara, studenata Filozofskog, FER-a, ali i maturanata, čiji se raspon godina kreće od 18 do 28. Njihova proza, za sada, rasuta je po brojnim internet stranicama i u "Ekran pričama", ali i tiskovinama, kao što su Zarez, Vijenac, LibraLibera ili Večernji list. Krešimir Dujmić prošle je godine, na primjer, osvojio drugu nagradu na natječaju Književnog kruga Karlovac, a priča Andrije Škare "Nestajanje" ušla je među deset najboljih na tradicionalnom Večernjakovu natječaju.
Klub kratke priče
"Točka preokreta" na kojoj su se našli, kako proizlazi iz njihova manifesta, jest želja za revitalizacijom književne scene. Pisanjem se, kažu, žele boriti protiv nametanja filozofije pragmatičnosti koja vlada današnjim svijetom; ne vjeruju u žanrove jer su oni ograničavajući, žele biti razumljivi i jednostavni, teže univerzalnosti, formom se ne zamaraju, pretpostavljaju joj sadržaj. No, također, posjeduju jasan i snažan stav o tome da pripadaju medijski osviještenoj generaciji i vremenu u kojem postoji samo ono što su zabilježili mediji. Njihov glasnogovornik, diplomirani novinar Andrija Škare, u jednom je od medijskih istupa, primjerice, izjavio da pisac ne može biti dobar pisac ako ga nema u medijima, te da su svjesni kako od svoje skupine trebaju stvoriti svojevrstan brand, što duhovito i vrlo optimistično najavljuje izjavom - bit ćemo prepoznatljivi kao Ariel!
No, duhovite i "velike" riječi, kao i atraktivni nastupi, svjesni su, moraju biti samo pakiranje ispod kojeg se mora kriti dobra proza. Svoja javna predstavljanja, koja bi se uskoro trebala zahuktati turnejom po hrvatskim gradovima (Zagreb, Rijeka, Split, Osijek, Vukovar, Pula, Karlovac...) zamišljaju kao veliki tulum - multimedijski spektakl, s glazbom i promišljenom scenografijom. Na proljetošnjem zagrebačkom predstavljanju zaklonili su se velikom bijelom plahtom i zabranili fotografiranje jer su važne samo njihove priče, a ne i njihov izgled ili ono što su odjenuli. Time su djelomice zapali u kontradikciju jer medijski tretman koji priželjkuju danas doista funkcionira više slikom nego riječima, ali se i odlučili na umjetnički postupak kakav je davno prije npr. učinio američki bend The Residents, iako logikom svojih mladih godina neki od njih možda za njih nisu ni čuli.
Njihov manifest ne govori mnogo o njihovoj prozi, dapače, on tek određuje njihovu vrlo kritičnu i mladalački-filozofsku poziciju u svijetu, dok književnom stvaranju ostavlja potpunu slobodu, osim odluke da budu isključivo prozaici. Nazvali su se eventualistima jer je u svijetu, kažu, sve eventualno, pa i ono što u određenom trenutku predstavlja apsolut. Svakako najprovokativnijim tezama manifesta iskazuju se dvije - ona u kojoj odbijaju političku korektnost jer je ona fašizam, te izjava da je stvarnosna proza mrtva. Prva bi mogla izazvati više optužbi za "nekorektnost", iako prije svega iskazuje njihov zaoštren stav prema slobodi umjetničkog stvaranja, a za književnost je indikativnija ona druga, jedina u kojoj se izravno dotiču svojih proznih prethodnika. Ona, dakako, nije posve točna, no je li najava budućnosti, ostaje tek da se vidi.
Revoluciju na domaćoj književnoj sceni, koju najavljuju, prije svega trebaju izvesti svojom prozom i toga su svjesni. A kakva je ona? Za sada dostupni uzorak - a uskoro bi on trebao biti i veći jer je u pripremi i prvi zbornik eventualističke proze - pokazuje da su tematski doista različiti od generacije koja im prethodi. Formalno se odlučivši za kratku priču, jednostavnog sadržaja i bez ikakvih jezično-stilskih komplikacija, čak pomalo ogoljenu, sadržajno se doista bave urbanim i univerzalnim temama, do te mjere odmaknutim od prostora i vremena u kojem žive da gotovo uopće nema njihove naznake, a junaci im se ponekad zovu stranim imenima. Teme urbanih paranoja, braka i obiteljskih tragedija, pokušaja izgrađivanja odnosa između oca i kćeri, virtualne stvarnosti i njezinih apsurda, luzerstva, nasilja i seksa, u čijem se središtu detektira posvemašnja otuđenost i apsurdi današnje civilizacije, to su teme formalno solidnih, ponekad mladalački naivnih i šarmantno nezgrapnih (pa i pravopisno nesavršenih) priča eventualista koje su, treba napomenuti, pisane uglavnom bez rasipanja riječi i emocija.
Bez elitizma u nastupu
Njihova fokusiranost na javne nastupe, dakako, posve sigurno dovodi ih u vezu s FAK-ovcima i njihovim načinom prezentacije književnosti na javnim čitanjima. Nasljeđe FAK-a eventualisti očito dobro poznaju, dapače, cijene njihove oblike "borbe" s medijima i interes koji su pobudili za književnost. No, FAK je za njih pomalo konzervativan način prezentacije književnosti. Njihova je nakana publiku zabaviti multimedijalnom, performerskom prezentacijom proze, odreći se elitističkog statusa kulture, a ispod zavjese zabave "podvaliti" kvalitetnu prozu. Stoga u najavi svog prvog zajedničkog zbornika ne propuštaju naglasiti da će on biti sličniji onome britanskom "Pozdravite svi nove puritance", nego domaćem "FAKat-u". "Otprilike planiramo uskrsnuti tamo gdje je FAK umro", kaže Škare. Za sada postoji premalo materijala kako bismo eventualiste doista proglasili novom snagom domaće proze, trendom ili književnom grupacijom u pravom smislu riječi, ali nije naodmet s njima računati.
1. Sve točke ovog manifesta su promjenjive u skladu s protjecanjem vremena i mijenjanjem svijeta. Ova nije.
2. Naša preokupacija je slobodni književni izraz. Ne zamaramo se formom, pretpostavljamo joj sadržaj.
3. Ovo je vrijeme svedostupnosti, površnosti i nametanja filozofije pragmatičnosti. Protiv njega se možemo boriti samo našim pisanjem.
4. Držimo se razumljivosti i jednostavnosti. Želimo biti pristupačni svima.
5. Naše teme su ono što smo čuli, vidjeli, doživjeli, ali dozvoljavamo si i da pišemo i o onome o čemu ne znamo ništa.
6. Ne vjerujemo u žanrove. Smatramo ih nepotrebnim i ograničavajućim.
7. Odbijamo biti politički korektni. Politička korektnost je fašizam. Pišemo kao što mislimo, bez uljepšavanja.
8. Težimo univerzalnosti. Mogućnosti da se naše priče čitaju bez obzira na mjesto i vrijeme. Stvarnosna proza je mrtva.
9. U vremenu jeftinih senzacija za književnost nema vremena. Onima koji nam posvete svoje vrijeme pružit ćemo sve ono čega su se zbog nas odrekli.
Jagna Pogačnik
Uostalom, kako bi predstavnici nove hrvatske proze koja se gromoglasno pojavila koncem devedesetih konačno prestali biti nazivanim "novima", potrebno je da logikom smjene književnih generacija konačno dobiju i svoje oponente, "mlade" koji će se referirati na njihovo nasljeđe, ali i biti prema njemu kritični i prije svega drukčiji. Doista sam s nestrepljenjem očekivala vidjeti kako će izgledati proza autora koji su za vrijeme rata bili djeca ili, gledamo li globalnije, kojima je prvi oblik pismenosti onaj koji su usvojili kliktanjem računalog miša. I, eto, dogodilo se.
Njih osam, što vjerojatno nije konačna brojka, skupilo se oko zajedničkog manifesta, što je stupanj homogenosti na kakav već dugo nismo navikli, prozvalo se eventualistima, a o njima se ozbiljnije počelo razgovarati nakon zajedničkog nastupa u zagrebačkom Studentskom centru u svibnju ove godine. Andrija Škare, Krešimir Dujmić, Dario Šarec, Mirna Bačun, Ivan Turković-Krnjak, Neven Vulić, Kruno Čudina i Slavica Rojc šarolika su skupina novinara, studenata Filozofskog, FER-a, ali i maturanata, čiji se raspon godina kreće od 18 do 28. Njihova proza, za sada, rasuta je po brojnim internet stranicama i u "Ekran pričama", ali i tiskovinama, kao što su Zarez, Vijenac, LibraLibera ili Večernji list. Krešimir Dujmić prošle je godine, na primjer, osvojio drugu nagradu na natječaju Književnog kruga Karlovac, a priča Andrije Škare "Nestajanje" ušla je među deset najboljih na tradicionalnom Večernjakovu natječaju.
Klub kratke priče
"Točka preokreta" na kojoj su se našli, kako proizlazi iz njihova manifesta, jest želja za revitalizacijom književne scene. Pisanjem se, kažu, žele boriti protiv nametanja filozofije pragmatičnosti koja vlada današnjim svijetom; ne vjeruju u žanrove jer su oni ograničavajući, žele biti razumljivi i jednostavni, teže univerzalnosti, formom se ne zamaraju, pretpostavljaju joj sadržaj. No, također, posjeduju jasan i snažan stav o tome da pripadaju medijski osviještenoj generaciji i vremenu u kojem postoji samo ono što su zabilježili mediji. Njihov glasnogovornik, diplomirani novinar Andrija Škare, u jednom je od medijskih istupa, primjerice, izjavio da pisac ne može biti dobar pisac ako ga nema u medijima, te da su svjesni kako od svoje skupine trebaju stvoriti svojevrstan brand, što duhovito i vrlo optimistično najavljuje izjavom - bit ćemo prepoznatljivi kao Ariel!
No, duhovite i "velike" riječi, kao i atraktivni nastupi, svjesni su, moraju biti samo pakiranje ispod kojeg se mora kriti dobra proza. Svoja javna predstavljanja, koja bi se uskoro trebala zahuktati turnejom po hrvatskim gradovima (Zagreb, Rijeka, Split, Osijek, Vukovar, Pula, Karlovac...) zamišljaju kao veliki tulum - multimedijski spektakl, s glazbom i promišljenom scenografijom. Na proljetošnjem zagrebačkom predstavljanju zaklonili su se velikom bijelom plahtom i zabranili fotografiranje jer su važne samo njihove priče, a ne i njihov izgled ili ono što su odjenuli. Time su djelomice zapali u kontradikciju jer medijski tretman koji priželjkuju danas doista funkcionira više slikom nego riječima, ali se i odlučili na umjetnički postupak kakav je davno prije npr. učinio američki bend The Residents, iako logikom svojih mladih godina neki od njih možda za njih nisu ni čuli.
Njihov manifest ne govori mnogo o njihovoj prozi, dapače, on tek određuje njihovu vrlo kritičnu i mladalački-filozofsku poziciju u svijetu, dok književnom stvaranju ostavlja potpunu slobodu, osim odluke da budu isključivo prozaici. Nazvali su se eventualistima jer je u svijetu, kažu, sve eventualno, pa i ono što u određenom trenutku predstavlja apsolut. Svakako najprovokativnijim tezama manifesta iskazuju se dvije - ona u kojoj odbijaju političku korektnost jer je ona fašizam, te izjava da je stvarnosna proza mrtva. Prva bi mogla izazvati više optužbi za "nekorektnost", iako prije svega iskazuje njihov zaoštren stav prema slobodi umjetničkog stvaranja, a za književnost je indikativnija ona druga, jedina u kojoj se izravno dotiču svojih proznih prethodnika. Ona, dakako, nije posve točna, no je li najava budućnosti, ostaje tek da se vidi.
Revoluciju na domaćoj književnoj sceni, koju najavljuju, prije svega trebaju izvesti svojom prozom i toga su svjesni. A kakva je ona? Za sada dostupni uzorak - a uskoro bi on trebao biti i veći jer je u pripremi i prvi zbornik eventualističke proze - pokazuje da su tematski doista različiti od generacije koja im prethodi. Formalno se odlučivši za kratku priču, jednostavnog sadržaja i bez ikakvih jezično-stilskih komplikacija, čak pomalo ogoljenu, sadržajno se doista bave urbanim i univerzalnim temama, do te mjere odmaknutim od prostora i vremena u kojem žive da gotovo uopće nema njihove naznake, a junaci im se ponekad zovu stranim imenima. Teme urbanih paranoja, braka i obiteljskih tragedija, pokušaja izgrađivanja odnosa između oca i kćeri, virtualne stvarnosti i njezinih apsurda, luzerstva, nasilja i seksa, u čijem se središtu detektira posvemašnja otuđenost i apsurdi današnje civilizacije, to su teme formalno solidnih, ponekad mladalački naivnih i šarmantno nezgrapnih (pa i pravopisno nesavršenih) priča eventualista koje su, treba napomenuti, pisane uglavnom bez rasipanja riječi i emocija.
Bez elitizma u nastupu
Njihova fokusiranost na javne nastupe, dakako, posve sigurno dovodi ih u vezu s FAK-ovcima i njihovim načinom prezentacije književnosti na javnim čitanjima. Nasljeđe FAK-a eventualisti očito dobro poznaju, dapače, cijene njihove oblike "borbe" s medijima i interes koji su pobudili za književnost. No, FAK je za njih pomalo konzervativan način prezentacije književnosti. Njihova je nakana publiku zabaviti multimedijalnom, performerskom prezentacijom proze, odreći se elitističkog statusa kulture, a ispod zavjese zabave "podvaliti" kvalitetnu prozu. Stoga u najavi svog prvog zajedničkog zbornika ne propuštaju naglasiti da će on biti sličniji onome britanskom "Pozdravite svi nove puritance", nego domaćem "FAKat-u". "Otprilike planiramo uskrsnuti tamo gdje je FAK umro", kaže Škare. Za sada postoji premalo materijala kako bismo eventualiste doista proglasili novom snagom domaće proze, trendom ili književnom grupacijom u pravom smislu riječi, ali nije naodmet s njima računati.
1. Sve točke ovog manifesta su promjenjive u skladu s protjecanjem vremena i mijenjanjem svijeta. Ova nije.
2. Naša preokupacija je slobodni književni izraz. Ne zamaramo se formom, pretpostavljamo joj sadržaj.
3. Ovo je vrijeme svedostupnosti, površnosti i nametanja filozofije pragmatičnosti. Protiv njega se možemo boriti samo našim pisanjem.
4. Držimo se razumljivosti i jednostavnosti. Želimo biti pristupačni svima.
5. Naše teme su ono što smo čuli, vidjeli, doživjeli, ali dozvoljavamo si i da pišemo i o onome o čemu ne znamo ništa.
6. Ne vjerujemo u žanrove. Smatramo ih nepotrebnim i ograničavajućim.
7. Odbijamo biti politički korektni. Politička korektnost je fašizam. Pišemo kao što mislimo, bez uljepšavanja.
8. Težimo univerzalnosti. Mogućnosti da se naše priče čitaju bez obzira na mjesto i vrijeme. Stvarnosna proza je mrtva.
9. U vremenu jeftinih senzacija za književnost nema vremena. Onima koji nam posvete svoje vrijeme pružit ćemo sve ono čega su se zbog nas odrekli.
|
Manifest Eventualista
|
Jagna Pogačnik