Film koji je želio biti autsajder

    AUTOR:
    • Jutarnji.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 16.08.2008. u 09:41

Kada sam proljetos vidio polufinalnu verziju “Buick Riviere”, kao da mi je pao veliki teret sa savjesti, jer sam znao da ću smjeti reći da je scenarij tog filma autorsko djelo Gorana Rušinovića, dok je moja uloga, iako sam njegov koscenarist, bila savjetodavna, nadzirateljska, podupiruća, katkad i usmjeriteljska, ali u biti sasvim marginalna. Bio sam, u nizu čitanja i razgovora, a onda i pred samim sobom, ponajprije promatrač u nekom neobičnom stvaralačkom procesu. Gledao sam, iz mjeseca u mjesec, a onda i iz godine u godinu, čovjeka koji je pročitao moju knjigu i sad ju tumači na neki svoj način, skida s nje viškove, preskače nefunkcionalna mjesta, odbacuje ono što je preskupo za snimiti, ljušti sloj po sloj onaj grasovski luk, i pokušava doći do toga što je iz njegove umjetničke, ali i ljudske točke gledišta suština moje priče. U stvaralačkom smislu, samo to promatranje Rušinovićevih mijena i iščitavanje njegovih verzija scenarija bilo je za mene golem dobitak. Nikada nisam bolje i točnije vidio kako izgleda moja slika gledana tuđim okom ili moja priča doživljena drugom glavom.

Ali moglo se dogoditi da film na kraju bude loš, da se izmakne redateljevoj kontroli ili da se priča uruši kao Nada Dimić, pa da o ovome svemu od sada do kraja vremena moram šutjeti i pred najbližima, jer zar ne bi bilo sasvim nedostojno ograđivati se od lošega filma na čijoj je špici i tvoje ime? Srećom, “Buick Riviera” je odlična, ili je upravo onakva kakvom sam je želio, tako da mogu reći kako stvari stoje. Recimo, rado bih pričao o načinu na koji Rušinović ogoljava literarnu priču, da bi ona postala filmska. On to ne čini kao uzoran dramaturg, nastojeći da sklopi dramsku konstrukciju koja će održati gledateljevu pažnju, biti relativno zabavna, a po mogućnosti i, koliko-toliko logična. On je kao dobar slikar cijelu priču svodio na isticanje važnih elemenata u karakterima dva glavna lika. U biti, to je slikarski, portretistički postupak, koji je po film mogao biti jako rizičan.

Između propasti i trijumfa
Rušinović ni nakon ovog filma neće snimati TV reklame, suditi na natjecanju u potezanju konopa i skidanju pršuta s jarbola, ali to mu i ne treba
Finalna verzija scenarija bila je takva da je film mogao biti ili čista propast, ili nešto što će - barem nama dvojici te nekolicini prijatelja i poznanika - biti odlično. Sve je ovisilo o tome hoće li se glumci uklopiti u nacrtane portrete likova i hoće li imati snage iznijeti krajnje pojednostavljenu priču, koja se u potpunosti svela na njihova lica. Na kraju, Leon Lučev i Slavko Štimac tako su odigrali Vuku Šalipura i Hasana Hujdura da se čini kako samo njih dvojica, Amerika, zima i snijeg, postoje u te 83 minute filma. Sve je podređeno njihovim životnim bjesovima i nemoćima, kremenu čija varnica zapali svijet. Pritom, film ostaje mali, kao što je i knjiga u svom žanru mala - pa je novela a ne roman, i ne donosi nikakva alegorijska značenja, niti dopušta pojednostavljenja lakih umova i šupljih glava, i svođenja Vuka i Hasana na općenitog Srbina i općenitog Muslimana. Poruka “Buick Riviere” zapravo je ista kao i poruka “Buick Rivere”: ovako mogu izgledati stvari kada se usred neke američke vukojebine, daleko od samih sebe, susretnu dva Bosanca. Ali ni film ni knjiga ne kažu da priča mora biti upravo takva. (Razriješimo i dvojbu oko razlike u naslovima knjige i filma. Originalni model Buicka zove se Riviera, ali kako me je to podsjećalo na makarsku ili crikveničku rivijeru, intervenirao sam u naslovu knjige. Za film ova asocijacija nije bila važna.)

Mnogima nije po volji
Kod filmovanja “Buick Rivere” nije mi, paradoksalno, bilo najvažnije hoće li film biti dobar ili loš. Važnije je bilo hoće li budući redatelj ispravno ili tragično krivo pročitati lik glavnoga junaka, Srbina, šarmantnoga negativca, pa još krajnje sumnjive ratne prošlosti! U zlih srca i u praznih glava Srbin negativac dušu je dao za domoljubne stereotipe i za još jedan, među desetinama, hrvatskih filmova nakon 1990, s natruhama šovinizma. Ne mogu se sjetiti, pa me vi podsjetite ako znate, nijednoga hrvatskog filma u zadnjih dvadesetak godina s likom Srbina negativca, a da kontra sebe nema sve same svete Hrvate pozitivce (Brešanovog Aleksu kojem je žena skuvala paštašutu ne prihvaćam kao negativca). To je razlog zbog kojeg nisam bio voljan tek tako ustupiti prava na filmsku adaptaciju, eskivirao sam nekoliko ponuda (od kojih je jedna, švicarska, bila financijski i prilično konkretna), ali sam Rušinoviću i Borisu T. Matiću lako i lakomisleno prepustio svoju knjigu. Ni jedan ni drugi ne samo da u sebi nemaju ni trunke nacionalističkih predrasuda, nego im se one ne mogu dogoditi ni slučajno, linijom manjeg otpora ili iz potrebe da zabave publiku. U Vuki Šalipuru Goran Rušinović nije vidio sve ljude, nego samo jednog čovjeka, niti je vidio sve Srbe, nego samo jednog Srbina.

Ono na što sam ga, vjerojatno nedovoljno, upozorio bilo je da s ovim filmom, kakav god on bio, neće steći preveliku naklonost onih koji si umišljaju da određuju gdje je kome u Hrvatskoj mjesto i koliko su dobri ili važni nečiji film, knjiga, novinski tekst… I doista, u glavnome televizijskom dnevniku, koji je te subote vodio Zoran Šprajc, reporter iz Pule pročitao je sve dobitnike zlatnih arena, osim one za scenarij. A u HTV-ovoj kronici pulskoga festivala, kada su kritičari govorili o filmovima koji su im se najviše svidjeli, jednog su izrezali čas prije nego što će spomenuti Rušinovićev film (što će postati vidljivo dva dana kasnije, kada isti kritičar u Vjesniku bude pisao o istoj temi). Najavljivan kao službena nagrada, izbor stranih gostiju, novinara, festivalskih direktora i sl., za najbolji film u domaćem programu, najednom je, zadnjega dana festivala, postao obična anketa, koju je HTV u svojim informativnim emisijama prešutio, dok se u novinama pojavljivala, hm, često uz mrzovoljne komentare.

I tako bismo dalje mogli nabrajati, ali čemu? Nije trebalo ni ovoliko, osim kao ilustracija činjenice da je, iz niza specifičnih razloga, “Buick Riviera” prošao, i proći će, bez one medijske halabuke, hvalidbe i samohvalidbe, koja prati domaće filmove, pogotovu ako su snimljeni prema djelima hrvatskih pisaca.

Knjiga, strip, film
Rušinović je dijelom žrtva živopisne reputacije svoga koscenarista i autora predloška, a dijelom je i sam neki diskretan i fino odgojen tip, koji ne snima filmove ni da bi bio slavan ni da bi nakon njih snimao televizijske reklame, ni da bi u Omišu sudio na natjecanju u potezanju konopa i skidanju pršuta s namašćenog jarbola. Zato ni ovaj njegov film nema medijskoga pokrovitelja ni u našim najtiražnijim, ni u našim najutjecajnijim novinama, niti ga revoltirani urednici na radiju pozivaju da napada žiri koji mu je dodijelio samo jednu zlatnu arenu. K vragu, ali on je s tom jednom silno zadovoljan. Pristojan čovjek. A to onda odmah znači i - socijalni autsajder.

To mi nikako nije bilo na umu, ali sad vidim koliko je dobro što je film o autsajderima (a što bi drugo krajem devedesetih mogli biti Bosanci usred američke zime) snimio čovjek koji niti je s hrvatskoga red carpeta, niti će njegova njuška biti tretirana u istoimenoj emisiji.

Njegov pogled na stvari pomalo je i pogled umjetnika u nekom starinskom smislu. Za svoj je film, budući da je slikar po školovanju i izvanredan crtač, crtao precizan story board, koji povremeno izgleda kao neki nijemi strip, u kojemu se, bez obzira na tehnički ili primijenjeni karakter rada, i dalje jasno nazire predložak. Taj story board skoro pa je strip po “Buick Riveri”.

Likovnjačka nijansiranost
U svojoj preciznosti, insistiranju na sitnom detalju i na nijansama za koje ni sam nije siguran hoće li ih itko uočiti, Rušinović je blizu likovnome savršenstvu. Ali slike koje prikazuje (uz pomoć oka snimatelja Igora Martinovića) nisu u filmu samo da bi bile lijepe, da bi bile razglednice ili da bi one koji nisu čitali knjigu samo tako podsjećale na Fargo i braću Coen, nego su tu da na najtočniji način izraze određenu atmosferu. Nije uzalud pao taj debeli snijeg, niti je uzalud zima kada se sreću dvojica ljudi. Da je bilo ljeto, ili da je bio Paris Texas umjesto Toledo Oregona, priča između njih drukčije bi potekla, kao što bi se i njihovi karakteri drukčije ocrtali. To je ono što je bilo važno osjetiti u knjizi, jer snijeg i led su i simbolički znakovi udaljenosti od doma i od sebe, što nikakvi Havaji, Polinezije, otoci, palme i fanta bambuča nikada ne mogu biti. Rušinović je taj osjećaj savršeno točno sačuvao u svome filmu.

U “Buick Rivieri” nema ničega ekstremnog, jer ni autor filma po svojim interesima i temperamentu nije sklon ekstremnim situacijama. To je ono zbog čega se film, ako ćemo doista i vjerovati u recepte za kako-da-se-svidimo-strancima, baš i nije morao svidjeti inozemnim filmadžijama u Puli. Nema u njemu balkanskih protoprizora, kuća koje same od sebe lete u nebo, Cigana koji pjevaju i plaču, jako ružnih staraca i silno lijepih djevojaka, krvi, neobičnog seksa i blata. Zapravo, u “Buick Rivieri” nema baš ničega što ne postoji, kao raspoloženje, stanje svijesti ili ljudski poriv, i bilo gdje na zapadu. U tim ljudima koji su doživjeli rat nema ničega što u sebi, ili u onima oko sebe, ne mogu vidjeti ili osjetiti ljudi koji su rat vidjeli samo na televiziji. Rušinović u njima ne vidi ništa egzotično, niti nalazi razloge zbog kojih bi ih na egzotičan način trebao prikazati strancima. Čak i njihov loš engleski je samo loš engleski, i ništa drugo. On niti je zabavan, niti je kreativan i duhovit, kakav bi, pretpostavljam, trebao biti kada ga govore ljudi s Balkana. Baš ništa u “Buick Rivieri” nije takvo da gledatelj tamo negdje daleko prepozna razliku u odnosu na svoj svijet. U tom smislu, zapravo je krajnje neobično da se strancima u Puli svidio taj film. Ili je stvar krajnje jednostavna: sviđa im se iz istih razloga kao, recimo, i meni.

Oči u čiju je tamu stao rat
“Buick Riviera” mali je film u zemlji, i kinematografiji, koja je siromašna i u materijalnom i u kulturnom smislu, pa je navikla samo na velike stvari i velike filmove. To je art film, kakvi se drugdje snimaju i danas, a mi ih se, možda, sjećamo od prije tridesetak godina i iz vlastitoga kulturnog iskustva. To govori da “Buick Riviera” neće imati masovnu publiku, niti će se hrvatskim ulicama prelijevati masovno oduševljenje.

 Ali onima koji će voljeti ovu hrvatsko-bosanskohercegovačku koprodukciju, ponešto iz “Buick Riviere” dugo neće izaći iz glave. Recimo, oči Slavka Štimca u čiju je tamu stao cijeli jedan rat.

Ili taj Leon Lučev. Kada mislim o vlastitoj knjizi i liku kojeg sam napisao, ja više ne vidim svoga Vuku Šalipura, nego vidim Leona Lučeva. Koliko ja shvaćam stvari, to je vrhunac glumačkih moći.



Miljenko Jergović

Izdvajamo