Kada je prije dvanaest godina počeo izlaziti, Jutarnji list je na drugoj strani dnevno objavljivao kratku rubriku koja se zvala Glas naroda.
U toj su rubrici, u jednoj ili dvije rečenice, čitatelji Jutarnjeg lista govorili što misle o nekima od najvažnijih tema toga dana, tjedna, mjeseca, godine...
Glas naroda, zamišljen kao kratka i efektna čitateljska tribina, uskoro je postao jedna od najpolitičkijih i najčitanijih rubrika Jutarnjeg, jedna od onih rubrika kojima smo tukli konkurenciju.
Glas naroda najčešće je točno izražavao raspoloženje hrvatske javnosti, pa se tako, kroz Glas naroda, moglo s velikom preciznošću predvidjeti tko će pobijediti na kojim izborima, kao i to čija je javna, sportska ili politička karijera definitivno otišla k vragu. Moram priznati da ne znam zašto smo ukinuli tu sjajnu rubriku (mislim da u vrijeme njezina ukidanja nisam radio u Jutarnjem), ali prosvjedi koji ovaj tjedan potresaju Zagreb, i koji definitivno jesu najvažnija politička tema u zemlji - puno važnija od uobičajenog prepucavanja duhovitog predsjednika Republike i beznadno namrgođenih hadezeovaca - esencijalni su oblik Glasa naroda.
I utoliko te prosvjede nema nikakva smisla kritizirati.
Dapače, oni su, kao što sam napisao prije nekoliko mjeseci, društveno korisna pojava, koja pokazuje da su se građani kadri organizirati, i da su kadri nametnuti svoju volju kao relevantan faktor u procesu odlučivanja u društvu.
Naravno da sada bilo tko može lamentirati nad činjenicom da je u projekt na Cvjetnom već utrošeno brdo novca. Naravno da u centru grada ne smije ostati golema rupa, dakle sadašnje, otvoreno gradilište. Naravno da se Tomislav Horvatinčić može čuditi što nitko ne prosvjeduje protiv gradnje konkurentskog shopping malla u Staroj Vlaškoj, i naravno da je središtu Zagreba prijeko potreban face lifting, i što više luksuznih trgovina i dobrih stanova.
Međutim, sve su te teze u ovom trenutku posve sporedne.
Glavno je da su građani slučaj Cvjetnog trga prepoznali kao primjer nelegalnog ili barem nepoštenog (čak i ako se radi o formalno legalnom procesu) manipuliranja javnim vlasništvom i javnim interesima, te su na slučaj Cvjetnog trga i Varšavske fokusirali brojne svoje frustracije stanjem u zemlji: od straha od hrvatske verzije kapitalizma, preko bijesa zbog opće razine korupcije, do neprijateljstva prema zagrebačkom gradonačelniku, koje je, prirodno, eskaliralo poslije Bandićeva očekivanog debakla na predsjedničkim izborima.
Bitka za Cvjetni trg tako se pretvorila u bitku protiv gotovo svega što ne valja u Hrvatskoj te, što je još važnije, i što bi političari, ako ne žele živjeti u deluzijama, morali odmah razumjeti - u prosvjed protiv nemoći sustava da se bilo što promijeni nabolje.
Notorna je činjenica da u Hrvatskoj građani više nikome ne vjeruju. U Hrvatskoj trenutno gotovo da ne postoji dobra opcija. Kada kažemo dobra, mislimo na one čimbenike društvenog, političkog i javnog života koji bi svojim ponašanjem jamčili bilo kakve pozitivne procese, bilo kakav red, poštenje, perspektivu i napredak.
Ivo Josipović uvjerljivo je pobijedio na predsjedničkim izborima, zato što je on jedini ponudio obrise kakvog-takvog reda, opće prihvatljivog sustava vrijednosti i elementarnog zdravog razuma.
HDZ bi, naprotiv - ako se drastično ne promijeni - mogao uvjerljivo izgubiti iduće parlamentarne izbore jer nije kadar ponuditi red, poštenje i jasan sustav vrijednosti. Nije, dakle, kadar ponuditi ni minimalnu nadu.
Očigledno je da se Hrvatskoj dogodila duboka kriza institucija.
Gotovo sve institucije državnog, političkog i društvenog života urušavaju se pred očima građana.
Krenimo redom.
Hrvatska Vlada, kao značajna politička i državna institucija, ne može ni pretendirati da je bilo tko tko nije unaprijed čvrsto stranački opredijeljen shvaća ozbiljno, jer njeni ministri stalno manipuliraju činjenicama, i još češće mijenjaju odluke. Uzmimo samo ministra zdravstva Milinovića, koji je prvo odlučio zatvoriti rodilišta u nekim manjim mjestima, a zatim je, poslije žestokih kritika i s lijeve i s desne strane (Milinovića je zbog te odluke napao i Glas Koncila), odlučio da sporna rodilišta ipak nastave raditi.
Vlada koja mijenja odluke svakih sedam dana nije ozbiljna vlada.
O Milinovićevim manipulacijama brojem trudnoća otkako je uveden restriktivni zakon o umjetnoj oplodnji ne treba posebno ni govoriti. Vlada je, dakle, očigledno nevjerodostojna. Naravno da Milinovićev primjer nije jedini, a još je manje usamljen.
Hrvatska televizija značajna je institucija našeg javnog i političkog života.
Hrvatska televizija već je mjesecima bez vodstva. Ona, ustvari, nije sposobna relevantno funkcionirati jer za to ne postoje elementarne upravljačke pretpostavke.
Upravo je sramotno da naš politički sustav nije kadar osigurati čak ni izbor ravnatelja državne televizije. Hrvatska vojska bila je godinama, sasvim razumljivo, jedna od važnijih i uspješnijih državnih institucija.
Međutim, stanje u Hrvatskoj vojsci toliko je atrofiralo da prošle godine niti jedan čovjek nije upisao Akademiju za borbene pilote. To je mnogo gore i od upozoravajuće činjenice da se jedno oklopno vozilo HV-a pokvarilo u akciji u Afganistanu zbog nemarnosti u održavanju oklopnjaka.
Za entropiju HV-a podjednako su krivi i bivši predsjednik Republike Stjepan Mesić i sve vlade u posljednjih desetak godina. Velike hrvatske kulturne institucije u jednako su kritičnom stanju kao i hrvatske političke i društvene institucije.
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti već je godinama predmet podsmijeha. Matica hrvatska u posljednje se vrijeme proslavila izbacivanjem neistomišljenika, kao da se radi o centraliziranoj političkoj stranci, a književna društva, koja su igrala određenu, ne baš beznačajnu ulogu i u osamdesetim i u devedesetim godinama, danas su utonula u potpunu anonimnost.
Naposljetku, stanje nije mnogo bolje ni na “nevladinoj” sceni: Hrvatski helsinški odbor bio je značajna poluga društvene ravnoteže tijekom devedesetih godina. Danas je posve nevažan, jer svoju ulogu nije prilagodio novim društvenim okolnostima.
GONG je samo jedna od rijetkih nevladinih organizacija koja pokazuje kakve-takve znakove života. Kada je, pak, riječ o strukovnim udruženjima, komično ponašanje Hrvatske odvjetničke komore u slučaju Nobilo - Vlada - Josipović pokazuje da je HOK učinio sve kako bi dokazao da se odvjetnicima ne smije vjerovati.
Poslovne su udruge još gore od HOK-a. Primjerice, brojni dobitnici Zlatne kune, nagrade koju dodjeljuje Hrvatska gospodarska komora, u određenom su razdoblju svoje karijere završili u pritvoru ili su, u za njih najboljem slučaju, bili izloženi predistražnim i istražnim radnjama. Hrvatska danas nije samo zemlja s puno gospodarskih i socijalnih problema, i s još više socijalnih i političkih frustracija.
Hrvatska danas jest zemlja u kojoj institucije sustava, kao ni druge društvene institucije, naprosto ne funkcioniraju. Zemlja bez institucija jest zemlja bez vrijednosti, i zemlja kaosa. Utoliko je više nego normalno da sami građani pokušavaju artikulirati određene vrijednosti - makar i u negativnom obliku - na ulicama i kroz prosvjede.
Hrvati su, srećom, dovoljno neagresivni i dovoljno razumni da Zagreb, nadajmo se, nikada neće postati Atena. Civilizirani oblici građanskog otpora i pobune (a bunt u kojem je jedina žrtva ograda gradilišta uistinu jest civiliziran) ne samo da su logični nego su dobrodošli, da bi probudili sustav, da bi ga učinili efikasnijim i da bi one koji se natječu za političke dužnosti, kao i sve druge koji snose odgovornost za funkcioniranje ovoga društva, potaknuli da odmah ozbiljno, nekorumpirano i posvećeno obavljaju svoje poslove. Ili da odmah odu.
U suprotnom - ako se, dakle, ponašanje hrvatskih “elita” ne promijeni - prosvjedi na Cvjetnom neće ostati samo dobrodošli eksces nego će se pretvoriti u masovni, nacionalni trend.