'Go West': Neuspjeli obračun s Balkanom

Godine 2002. mladi i tada posve nepoznati sarajevski redatelj Ahmed Imamović dospio je u središte europske filmske pozornosti kad su glasači Europske filmske akademije njegov kratki film "10 minuta" izglasali kao najbolji europski kratki film godine.



"10 minuta" bio je film neobične kompozicije. Središnji dio filma sastojao se od jednog jedinog, virtuozno režiranog desetominutnog kadra u kojem jedan dječak u opsjednutom Sarajevu izlazi u dvorište, između granata odlazi po namirnice i vraća se kući, da bi tamo ugledao vlastiti stan pogođen granatom, a roditelje mrtve. Ali, Ahmed Imamović tu je briljantnu minijaturu zaokružio sasvim nevezanom situacijom. Na početku filma, u Rimu japanski turist ulazi u fotoradionicu, gdje mu kazuju da će mu film razviti za deset minuta. Slijedi središnja priča, a na kraju filma, kad deset minuta prođe, Japanac preuzima svoje slike. Očita je bila Imamovićeva namjera da pokaže kako su se u malom odsječku vremena, u kojem je "vanjski" svijet živio normalan život, u ratnoj Bosni zbivale kolosalne tragedije. Problem je što je ta teza samorazumljivi truizam, toliko puta istican i izgovoren.



A Imamović je toj očiglednoj tezi na odar položio ono što je u njegovu filmu dobro. Stvarnu, opipljivu priču o ljudskoj tragici žrtvovao je da bi poantirao očiglednu tvrdnju o zapadnoj indiferenciji prema tuđoj nesreći.

Pouke kratkog filma

Sa desetak filmova proizvedenih od 1990. do danas, BiH kinematografija uspjela je osvojiti Oscara ("Ničija zemlja"), nagradu u Berlinu te nagrade u Rotterdamu ("Ljeto u zlatnoj dolini"), Locarnu ("Gori vatra"), Montrealu ("Go West", Prix de Amerique) i Berlinu (Grbavica).



Naši su susjedi prvo uspostavili inozemne veze, utjecajni festival, pa tek onda podigli produkciju. Usmjerenje na koprodukcije natjeralo je bosanske autore na filmove koji će biti razumljiviji stranim ulagačima. No, oni očekuju da se novac kod njih i potroši pa su postali ovisni o glumačkom i tehničkom kadru susjeda.



Hrvatski glumci Rene Bitorajac i Filipu Šovagoviću požnjeli su uspjeh Ničijom zemljom, od Grbavice će profitirati Leon Lučev, a od "Go West" Tarik Filipović koji je u Hrvatskoj bio do sada slavan ponajprije kao voditelj kviza.

Lice i naličje nagrada BiH filmova

Film "10 minuta" mnogo mi je puta pao na pamet nakon što sam u kolovozu prošle godine prvi put pogledao Imamovićev cjelovečernji prvijenac, "gay" dramu "Go West". Jer, slično kao u svom proslavljenom kratkom filmu, i u svom dugometražnom prvijencu Ahmed Imamović kompromitirao je ono što je u jezgri mogao biti izvrstan film time što je priču i karaktere podredio eksplikaciji ideja.



"Go West" izazvao je priličnu pozornost na zapadu ex-Jugoslavije kad je početkom ljeta prošle godine dio viših duhovnika islamske zajednice u BiH kritizirao na neviđeno Imamovićev film smatrajući neprihvatljivim da se tragedija Bosne i Hercegovine prepričava kroz sudbinu homoseksualnog para. Islamskim intelektualcima smetalo je što se u "Go Westu" demarkacija žrtve i krvnika po nacionalnoj liniji zanemaruje, a u prvi plan stavlja sudbinu homoseksualaca. Imamovićev film počinje doista u tom smjeru. Na samom početku vidite jednog od dvojice junaka, violončelista Kenana (izvrsni Mario Drmač) kako sjedi u studiju francuske TV i govori da će se "Srbi i Muslimani, Srbi i Hrvati… jednom pomiriti, ali svi će zajedno uvijek mrziti pedere". Film nas potom prebacuje u ratno Sarajevo, gdje mladi glazbenik svira na pomalo karikaturalnoj večeri protesta protiv rata. Po izlasku s koncerta dočekuje ga ljubavnik, Srbin Milan (Tarik Filipović) i predlaže mu da bježe na Zapad. Ali, umjesto na Zapad završit će u Milanovu srpskom selu, u kući njegova oca Ljube (Rade Šerbedžija). Milan Kenana (preodjevenog u ženu) predstavi ocu i suseljanima kao svoju zaručnicu. Milana, međutim, unovačuju u Karadžićevu vojsku, a otac uoči polaska u vojnike organizira grotesknu "svadbu". Kenan ostaje sam u srpskom okruženju, prinuđen pomno čuvati istinu o svom spolu i nacionalnosti. Utočište nalazi kod još jedne otpadnice, samohrane majke (Mirjana Karanović) od koje cijelo selo zazire.



Imamovićev film najviše problema ima u dijelovima u kojima bi trebao biti gay-drama. Ne uspijeva uvjeriti gledatelja u privrženost dva muška-rca, a rijetki prizori u kojima su njih dva sami rađeni su teškom rukom i češće uključuju zadjevice i svađu, nego izljeve sentimenta. Mnogo je više  pozornosti uloženo u prikaz militantnog klerofašističkog srpskog seoskog ambijenta.

Groteskna stilizacija



Groteskna stilizacija kojom Imamović prikazuje pravoslavno svećenstvo i militantnu atmosferu podsjeća na križanac "Alan Forda", Meksikanaca iz šageti-vesterna i "Mad Maxa". Ali, kod Sergia Leonea ili Georgea Millera takva karikaturalna stilizacija dio je općeg mizantropskog svjetonazora. Kod Imamovića je ona selektivna, dio polemičke tezičnosti filma. Slično kao u "10 minuta", i ovdje je Imamović žrtvovao obećavajuće likove i ambijent objašnjavanju nečeg što je razboritom ionako jasno.

Režija i scenarij: Ahmed Imamović

Uloge: Mario Drmač, Tarik Filipović, Rade Šerbedžija, Mirjana Karanović, Jeanne Moreau, Haris Burina

GO WEST

Imamovićev film ima jako dobrih dijelova, a paradoks je da su najuspjeliji likovi filma upravo oni koji se ne uklapaju u crno-bijelu podjelu. Dojmljiv je, recimo, lik oca, patrijarha koji sumnja da mu je sin "peder", kao i lik  seoske otpadnice koja u Kenanu prepoznaje autsajdera.Ta moćna tema balkanske obitelji ostala je poluispričana jer je Imamoviću bilo važnije film uokviriti talk showom na francuskoj TV, ubaciti Jeanne Moreau kao TV voditeljicu, izružiti pravoslavnu crkvu, opisati etničko čišćenje i štošta slično.



Umjesto da sve to elegantno implicira, Imamović je pogriješio kako su to devedesetih činili njegovi manje daroviti hrvatski kolege. Međutim, ovdje nije riječ o daru, nego o mirnoj i hladnoj glavi, o strogosti samokontrole. Svaki film to traži, a ratni film najviše. Za razliku od filmske pismenosti i zanata, Imamović te vrline nije imao.

Jurica Pavičić