Danas u Jutarnjem listu objavljujemo intervju s Denisom Smajom, jednim od lidera Udruge Franak. Smajo napušta Udrugu kroz koju se strastveno borio za dužnike u švicarskim francima jer je, kaže, duboko razočaran informacijama koje je dobio od ministra financija Borisa Lalovca. Prema tim informacijama, utjecajni bankari i predstavnici HDZ-a s ustavnim su sucima već dogovorili da nekoliko dana nakon izbora sruše Lalovčevo rješenje za dužnike u švicarcima. Drugim riječima, Denis Smajo povjerovao je u priču Borisa Lalovca, koju je ministar ponovio na više mjesta, a prema kojoj je stanje u državi toliko trulo da jedna interesna skupina (bankari) uz podršku grupe političara (HDZ) bez problema dogovara odluke Ustavnog suda s tamo nekim amoralnim beskičmenjacima koje samo nazivamo ustavnim sucima.
Vjerojatnije je da se ipak radi o opasnom predizbornom spinu ministra financija koji je svjestan da se izborio za tehnički loše zakonsko rješenje za koje su vrlo velike šanse da će pasti na Ustavnom sudu, a ako ne tamo, onda vrlo vjerojatno na washingtonskoj arbitraži. Nije sporno da treba pomoći dužnicima u francima, ali je ozbiljnoj, stručnoj javnosti jasno da to ne treba činiti prema ovim kriterijima te uz rješenja koja kao tehničku posljedicu imaju dramatičan pad deviznih rezervi i rast cijena zaduživanja te eventualno rušenje tečaja kune. Iako je, izgleda, svjestan posljedica, Lalovac je otišao korak dalje; njegov napad na bankare, HDZ i ustavne suce u potpunosti urušava povjerenje u ključnu hrvatsku sudsku instituciju te zapravo zemlju uvodi u svojevrsno izvanredno stanje, situaciju u kojoj se ni ustavni suci pod prijetnjom nezadovoljnih masa neće usuditi suditi u skladu s postojećim zakonima i Ustavom. Tvrdi li nam Lalovac da nemamo neovisnu sudsku vlast, poručuje li nam da zapravo nemamo demokraciju, i to zbog toga što je on taj koji ne bi želio da ona funkcionira jer to odgovara njegovu političkom boljitku? To je nevažno, problem je puno ozbiljniji.
Lako je razumjeti Denisa Smaju, čovjeka u financijskoj nevolji. Još je lakše razumjeti zašto je povjerovao svakoj Lalovčevoj riječi. Međutim, ako Boris Lalovac sam uskoro ne izađe pred javnost i jasno ne kaže od koga je dobio informacije o “monstruoznoj zavjeri” bankara, HDZ-a i Ustavnog suda, onda bi ga njegov stranački kolega Ranko Ostojić trebao barem upitati: “Borise, imaš li ti bilo kakve dokaze za to što govoriš?” U uređenoj zemlji nakon tvrdnji poput Lalovčevih, bilo koji ministar bio bi pozvan na obavijesne razgovore i u policiju te u sigurnosno-obavještajne službe, a bila bi, vrlo vjerojatno, otvorena i ozbiljna parlamentarna istraga.
Nažalost, nitko ozbiljan u Hrvatskoj još nije dramatično reagirao na Lalovčeve zastrašujuće teze, prema kojima Hrvatska zapravo nije pravna država. Zar je moguće da će mu to zaista proći bez ozbiljne skrutinizacije od strane javnosti i nadležnih službi?