Četrnaest godina čekalo se da Axl Rose (46), uz pomoć raznih glazbenika (tko uopće danas čini stalnu postavu benda?) i gostiju (spominjali su se čak i Moby, Brian May i Shaquille O'Neall) u četrnaest različitih studija za cifru od četrnaest milijuna dolara završi četrnaest pjesama za comeback album na kojega nitko više nije ozbiljno računao.
Proizvođač gaziranog napitka Dr. Pepper računajući valjda da će prije Kina postati demokratska država negoli će Axl dovršiti “Chinese Democracy” - svim Amerikancima obećao je besplatnu bocu svog napitka ako comeback album Gunsa izađe 2008. godine. Ta “runda za sve” fino će koštati, vjerojatno i više nego što je Axla i Geffen Records koštao “Chinese Democracy”, ali Geffen ne bi trebao imati straha za povrat love.
Nakon uspješnih povratničkih albuma AC/DC (osam godina), Metallice (tričavih pet godina), uspona novih i starih bogova heavy metala i nostalgije za 80-ima (još malo, pa i 90-ima), nema sumnje kako će se naći nekoliko desetaka milijuna ljudi koji žele još jednu “porciju” Gunsa jer su njihovu priču smatrali nedovršenom.
Naravno, ovo nisu Gunsi kakve smo znali od 1987. do 1993. Tada je to bio punkerski prljav hard rock bend jakih individualaca koji je unatoč prevlasti Michaela Jacksona na prepad stigao do vrha svijeta. “Ulaznicu” milijunima klinaca u svijet rock'n'rolla stariji su zavoljeli zbog grmljavinskih rifova, divljih solaža, sentiša uz kakve su se barili komadi u “Big Benu” 70-ih i imdža buntovnih otpadnika.
Naravno, mnogima su Gunsi posebice u fazi “Use Your Illusion” - bili poput bomastično prenapuhane “Spinal Tap” zabave za stadione po načelu “kako mali Ivica zamišlja rock'n'roll”. Danas, pak, ime Gunsa tek je paravan za Axlov “neverending” projekt, a i što očekivati od albuma kojega njegov tvorac nije imao inspiraciju stvoriti na vrijeme ili posve nesiguran u sebe nije imao hrabrosti ispustiti iz ruku?
Jasno je da to ne može biti remek-djelo, ali dobra vijest je da “Chinese Democracy”, premda zvuči poput kompilacije pjesama snimljene tijekom godina uz hordu raznih glazbenika (neke pjesme navode po pet-šest raznih gitarista i niz drugih glazbenika), nije katastrofa nego solidan stadionski hard'n'heavy album. Nema ovdje antologijskih heavy metal “brzanaca” poput “Welcome To The Jungle” ili hard rock balada poput “Sweet Child O' Mine”, ali Axl kad zavrišti u gornjem registru, a toga ima koliko hoćeš, jasno je da su to Gunsi, a ne neki drugi bend.
Isto se može reći za strukturu pjesama, čak i kad se glomazne skladbe s mnoštvom sviračkih i produkcijskih slojeva doimaju kao da su nastale pri Axlovoj suradnji s Mars Voltom u studiju OutKasta i uz poveću količinu LSD-a.
No, čvrste i prepoznatljive melodije, nepogrešivo nalik klasičnim Gunsima, dok su Axl i Slash bili braća po krvi i oružju, bez većih problema čuvaju od rasapa mastodontske pjesme poput neprobojne hevijane “Better”, “If The World” (kao da su je napisali Cedric Bixler i Omar Rodriguez), zeppelinovskih grmljavina “Riad N' The Bedouins” i “I.R.S.”, ustilu Metallice teške balade “Sorry” i hard rock ekstravagance “Madagascar” (s violinama, hip hop beatom, puhačima i govorom Martina Luthera Kinga). Balada “This I Love” i bondovska tema “There Was A Time” imaju i uspona i padova, dok su Ironmaidenovska “Shackler's Revenge”, naslovna nu-metal skladba, blijeda odjava “Prostitute” i neke druge pjesme ostale zagubljene u bespućima snimanja.
Paradoksalno, Axl je naujuvjerljviji tamo gdje se usudio otisnuti u vode avangardnog rocka, a najslabiji kad zvuči poput teškometalnog Eltona Johna. Ukratko, s “Chinese Democracy”, o čijem snimanju već godinama kruže mitovi i legende, izvukao je živu glavu i sad album treba prenijeti na livade i stadione, a da sve ne izgleda i ne zazvuči poput kravala. Možda u tome pomognu i glasine o ponovnom okupljanju originalne postave Gunsa.
Aleksandar Dragaš
Proizvođač gaziranog napitka Dr. Pepper računajući valjda da će prije Kina postati demokratska država negoli će Axl dovršiti “Chinese Democracy” - svim Amerikancima obećao je besplatnu bocu svog napitka ako comeback album Gunsa izađe 2008. godine. Ta “runda za sve” fino će koštati, vjerojatno i više nego što je Axla i Geffen Records koštao “Chinese Democracy”, ali Geffen ne bi trebao imati straha za povrat love.
Nakon uspješnih povratničkih albuma AC/DC (osam godina), Metallice (tričavih pet godina), uspona novih i starih bogova heavy metala i nostalgije za 80-ima (još malo, pa i 90-ima), nema sumnje kako će se naći nekoliko desetaka milijuna ljudi koji žele još jednu “porciju” Gunsa jer su njihovu priču smatrali nedovršenom.
Naravno, ovo nisu Gunsi kakve smo znali od 1987. do 1993. Tada je to bio punkerski prljav hard rock bend jakih individualaca koji je unatoč prevlasti Michaela Jacksona na prepad stigao do vrha svijeta. “Ulaznicu” milijunima klinaca u svijet rock'n'rolla stariji su zavoljeli zbog grmljavinskih rifova, divljih solaža, sentiša uz kakve su se barili komadi u “Big Benu” 70-ih i imdža buntovnih otpadnika.
Naravno, mnogima su Gunsi posebice u fazi “Use Your Illusion” - bili poput bomastično prenapuhane “Spinal Tap” zabave za stadione po načelu “kako mali Ivica zamišlja rock'n'roll”. Danas, pak, ime Gunsa tek je paravan za Axlov “neverending” projekt, a i što očekivati od albuma kojega njegov tvorac nije imao inspiraciju stvoriti na vrijeme ili posve nesiguran u sebe nije imao hrabrosti ispustiti iz ruku?
Jasno je da to ne može biti remek-djelo, ali dobra vijest je da “Chinese Democracy”, premda zvuči poput kompilacije pjesama snimljene tijekom godina uz hordu raznih glazbenika (neke pjesme navode po pet-šest raznih gitarista i niz drugih glazbenika), nije katastrofa nego solidan stadionski hard'n'heavy album. Nema ovdje antologijskih heavy metal “brzanaca” poput “Welcome To The Jungle” ili hard rock balada poput “Sweet Child O' Mine”, ali Axl kad zavrišti u gornjem registru, a toga ima koliko hoćeš, jasno je da su to Gunsi, a ne neki drugi bend.
Isto se može reći za strukturu pjesama, čak i kad se glomazne skladbe s mnoštvom sviračkih i produkcijskih slojeva doimaju kao da su nastale pri Axlovoj suradnji s Mars Voltom u studiju OutKasta i uz poveću količinu LSD-a.
No, čvrste i prepoznatljive melodije, nepogrešivo nalik klasičnim Gunsima, dok su Axl i Slash bili braća po krvi i oružju, bez većih problema čuvaju od rasapa mastodontske pjesme poput neprobojne hevijane “Better”, “If The World” (kao da su je napisali Cedric Bixler i Omar Rodriguez), zeppelinovskih grmljavina “Riad N' The Bedouins” i “I.R.S.”, ustilu Metallice teške balade “Sorry” i hard rock ekstravagance “Madagascar” (s violinama, hip hop beatom, puhačima i govorom Martina Luthera Kinga). Balada “This I Love” i bondovska tema “There Was A Time” imaju i uspona i padova, dok su Ironmaidenovska “Shackler's Revenge”, naslovna nu-metal skladba, blijeda odjava “Prostitute” i neke druge pjesme ostale zagubljene u bespućima snimanja.
Paradoksalno, Axl je naujuvjerljviji tamo gdje se usudio otisnuti u vode avangardnog rocka, a najslabiji kad zvuči poput teškometalnog Eltona Johna. Ukratko, s “Chinese Democracy”, o čijem snimanju već godinama kruže mitovi i legende, izvukao je živu glavu i sad album treba prenijeti na livade i stadione, a da sve ne izgleda i ne zazvuči poput kravala. Možda u tome pomognu i glasine o ponovnom okupljanju originalne postave Gunsa.
Aleksandar Dragaš