Haaška priča

    AUTOR:
    • Ivan Zvonimir Čičak

  • OBJAVLJENO:
  • 31.03.2007. u 09:45

Haaška se priča opet vratila na naslovne stranice hrvatskih medija objavljivanjem sažetka optužnice Tužiteljstva ad hoc Tribunala u HaaguTužiteljstvo je, dakako, ovim otkrilo samo dio svojih karata, ali se vež iz ponuđenog supstrata optužnice vidi da se ono itekako dobro pripremilo i da svoje dokaze temelji uglavnom na dokumentima i dokaznoj građi iz službenih državnih izvora. Time su pale u vodu sve tlapnje o tome kako je dokaze za ovaj proces prikupio ili Savo Štrbac ili HHO. Ne, nije to. Dokazi su transkripti, iskazi svjedoka ili pak medicinska dokumentacija sudskih vještaka, liječnika. Tužiteljstvo barata brojkom od više stotina mrtvih, starijih od 60 godina, koji su ubijeni poslije Oluje. Dokumentaciju mu je i smrtovnice, kao i nalaze patologa dostavila hrvatska vlast. To samo potvrđuje tezu o kojoj sam govorio godinama, da nikakvi materijali koje prikupe nevladine organizacije za ljudska prava ne mogu biti dokazni materijal dok ih kroz pravnu proceduru ne potvrde nadležne sigurnosne i pravosudne institucije države ili ad hoc tribunala.
  
Reakcije na objavljivanje supstrata optužnice bile su različite, ali svatko tko je čitao ili slušao izvještaj u medijima morao je osjetiti mučninu zbog snage argumenata koji su izvirali iz ponuđenog materijala. Tribunal nije ponudio ništa novo, ništa što nismo znali. To je sada samo uobličeno u formi optužnice. Ono što zasigurno ne ide u prilog optuženima jest činjenica da se za svjedoke u Haagu obrani nude oni koji bi slijedom logike zločinačkog poduhvata zapravo mogli sjediti na optuženičkoj klupi. Za njih bi bilo bolje da malo više šute jer svojim izjavama samo otežavaju položaj optuženih.

Posebno su poglavlje neozbiljnosti i brbljavosti izjave odvjetnika Mišetića koji o optužnici govori tako kao da je to nešto neozbiljno što će se s lakoćom pobiti. Istim su takvim lakomislenim verbalizmom Mišetić i njegov štab obmanjivali Hrvatsku, ali i generala Gotovinu, tvrdnjama kako Bushova administracija neće podržavati rad ad hoc Tribunala za bivšu Jugoslaviju. Dogodilo se upravo obrnuto. Da bi prikrili vlastite slabosti, Amerikanci su se odlučili na snažnu podršku sudu. Mišetić je stalno kao preduvjet Gotovinine predaje inzistirao da mu se sudi u Hrvatskoj. A svojim djelovanjem i inzistiranjem na tome on je zapravo to onemogućio. Posljednji sam put o tome s Mišetićem razgovarao u jednom newyorkškom lokalu, neposredno prije Gotovinina uhićenja. Tužiteljica je tada, kao što je poznato, garantirala Gotovini da neće tražiti pritvor za njega ako se sam pojavi pred haaškim sucima i tamo se očituje o krivnji. Međutim, Mišetić je i tada, kao i inače, odbio takvu mogućnost inzistirajući na suđenju u Hrvatskoj. Da se Gotovina pojavio pred sucima Tribunala, ne samo da ne bi bio pritvoren, nego bi najvjerojatnije suđenje, kao i Ademiju i Norcu, bilo prebačeno u Hrvatsku zbog prebukiranosti Tribunala, ali i zbog povjerenja koje je u međuvremenu steklo hrvatsko pravosuđe u očima Tribunala i međunarodne zajednice. Da se Gotovina dragovoljno predao, sigurno ne bi bio uvršten u rezoluciju Vijeća sigurnosti zajedno s Karadžićem i Mladićem te njegov predmet ne bi imao "high profile", nego "low", što on objektivno i jest u odnosu na druge predmete u Tribunalu.
 
Mišetić je, dakle, jedan od krivaca zbog kojih Gotovina čami u Haagu dok se on rasipa velikim izjavama. Istim onakvim kakvim se rasipao prije dvadesetak dana obećavajući rušenje optužnice i jurisdikciju suda. No, umjesto toga, dobio je nogu od suda i novi paket iz Tužiteljstva. Na isti se način proslavio i u predmetu Furundžija, kada mu je optuženi dobio 10 godina zatvora zato što je jedan njegov vojnik u prostoriji do njegove silovao jednu ženu. Proslavio se time što pri suđenju nije iznio nijedan dokaz. Uspješan i umješan odvjetnik, nema šta.

Najbolji garant njegove uspješnosti, međutim, nije rezultat njegova rada, nego činjenica da iza njega stoji notorni Markica Rebić koji ga je doslovno ugurao u obrane u Haagu. U početku je Mišetić, na Rebićevu molbu, kao mlad i neiskusan odvjetnik, stanovao u kući koju je Vlada unajmila u Haagu. Primili su ga kao "pripomoć" Nobilo i Mikuličić, no kad su ga čuli kako cinkari brzoglasom i denuncira njihovu djelatnost, izjurili su ga iz kuće. Potom ga je Rebić ugurao u predmet Furundžija.

Očigledno je da je i danas Mišetiću, Rebiću i kompaniji Gotovina potreban u druge svrhe, prije svega za političku destabilizaciju Hrvatske, jer da nije tako, Mišetić bi se trudio i žurio se da proces počne što prije kako bi njegov klijent, uz presumpciju nevinosti, što prije izišao iz pritvora. No Mišetiću i štabu se ne žuri. Kako inače tumačiti sva ta odugovlačenja u procesu koja nastaju zbog priče o sukobu interesa koju je, podneskom, inicirao Mišetić, a to tvrde i branitelji suoptuženih. Uz to, dok Gotovina čami u Haagu, i čujem da baš nema previše novca na svom zatvorskom računu na "mrtvom pologu", Mišetiću odugovlačenje procesa odgovara jer je visina njegova honorara upravno proporcionalna dužini sudskog postupka. Što se tiče optuženog Gotovine, njegova je sudbina vezana uz obranu vrlo znakovita. Njega u Haagu, naime, brane tri američka odvjetnika dok su hrvatski potisnuti. Bez obzira na to kakvi su ti odvjetnici, u što ne želim ulaziti, ipak su oni u vrijeme Gotovinina bijega obavili lavovski dio posla boreći se za kakav-takav Gotovinin status. Prije svega, ovakvim svojim potezom Gotovina i Mišetić ponizili su hrvatsku pravnu struku i odvjetnike, tvorno pokazujući da nemaju povjerenja u njihove sposobnosti pred ad hoc Tribunalom u Haagu. Međutim, neki su hrvatski odvjetnici pokazali da su jednako sposobni kao i stranci. Čermak i Markač primijenili su drugu taktiku angažirajući odvjetnike iz Hrvatske, među njima i Srbe, pokazujući time i političku zrelost i mudrost. Ako bi sada i pridodali kojeg stranca, to bi samo dodalo novu kvalitetu i širinu njihovoj obrani.

Mišetić se očito uspio nametnuti Gotovini kao glavni medijator, što za Gotovinu, po mom mišljenju, nije dobro i može biti kobno. Ne ulazim u procjenu Mišetićevih pravnih vještina u ovom slučaju, ali političke spekulacije o tome kako će američka linija pomoći Gotovini čini mi se promašenom. Zašto je na primjer Mišetić angažirao baš Grega Kehoea? Dobrim poznavateljima prilika poznato je da je u Tužiteljstvu Tribunala djelovala nerazdvojna trojka u kojoj su bili sadašnji branitelj optuženog Gotovine Kehoe, sadašnji veleposlanik u State Departmentu zadužen za ratne zločine Clint Williamson i Alan Tieger, sadašnji zastupnik optužbe protiv Gotovine. Vjerojatno su u svojim kalkulacijama Mišetić i štab procijenili kako iz ovog prijateljstva mogu izvući višestruke komparativne prednosti za optuženog Gotovinu. Ovakav dojam ima i dio dobrih poznavatelja prilika u Tribunalu iz ponašanja odvjetnika Kehoea i tužitelja Tiegera. U zapadnoj su praksi nedopustivi kontakti tužitelja i obrane mimo službene procedure jer iz njih odmah proizlazi sumnja u mogućnost objektivnosti. Kehoe se i sada, pri dolasku u tužiteljstvo Tribunala, ponaša kao da i dalje radi u Tužiteljstvu, čest je gost kod Tiegera mimo predviđene procedure i tamo satima, s nogama na stolu, ćaska s Tiegerom. O čemu, to možemo samo nagađati ili o tome spekulirati. No na ovakvo ponašanje velik dio drugih tužitelja ne gleda blagonaklono jer ono nije uobičajeno, ruši ugled Tužiteljstva i budi sumnju u njegovu objektivnost.
 
Gotovini sam mjesec dana prije uhićenja u salonu "kod Panče" u Gundulićevoj rekao da je on na redu. Odgovorio mi je da se živ neće predati. Dao sam mu svoj telefonski broj i rekao neka ga preda supruzi i nek' mi se obrati ako mu bude trebala pomoć. Danas mu savjetujem da dobro razmisli o tome tko ga brani, kako ga brani i brani li ga na način koji će dugoročno biti prije svega na korist njemu, ali i Hrvatskoj, i to demokratskoj.


Zvonimir Čičak

Izdvajamo