Velika slavenska saga prepričana kroz potragu za podrijetlom Hrvata. Tako bi se moglo sažeti glavnu narativnu nit dokumentarnog filma Hrvoja Juvančića, koji je tijekom snimanja "Genetskog podrijetla Hrvata" sa svojom ekipom prešao oko 7000 kilometara po praslavenskoj postojbini.
Rutom koja, kako su mu objasnili znanstvenici, opisuje put plemena Hrvata iz područja zapadne Ukrajine prema konačnom odredištu, dalmatinskom zaleđu, do kojeg su došli u sedmom stoljeću.
Putem doznajemo da u uspavanim češkim selima, koja nose hrvatska imena, žene i dalje ne smiju u noćne klubove. Da češki i poljski povjesničari negiraju postojanje i utjecaj Bijelih Hrvata u svojoj povijesti, dok ih se Ukrajinci baš rado sjećaju. I tako sve do sjeverne obale Crnog mora, gdje je Juvančić ruske arheologe upitao vjeruju li u povezanost Hrvata s iranskim plemenima.
Društveno najvažniji dio ovog filma, ipak, nije istina o podrijetlu Hrvata, nego snimke iz gradova, mjesta i sela poput čeških Libica, poljske Cedynije, ukrajinskog Lavova i Dnipropetrovska ili ruskog Tanaisa. Juvančić, naime, prolazi gotovo pola Europe i cijelo se vrijeme sporazumijeva na - hrvatskom. U eri globalizacije koja naše turiste vuče u najudaljenije dijelove svijeta, prosječan se Hrvat nikada, pored Londona, Rima i Pariza, neće odlučiti na panslavensku turu u potrazi za svojim korijenima.
- Slavenstvo je u Hrvatskoj prilično odiozno jer su Slaveni, predvođeni Rusima, u 20. stoljeću doživjeli veliki civilizacijski poraz usvajanjem i propašću komunizma. Kod nas se konzervativci trude dočarati romantičnu sliku o globalnoj jedinstvenosti Hrvata, a liberalniji polemičari, pak, relativiziraju važnost propitivanja tog pitanja. Za mene je u cijelom tom putovanju bilo neke mistike. Znate ono, kad prolazite autom kroz neko područje i imate osjećaj da ste tu već bili, a niste - govori Juvančić o filmu koji će biti emitiran u utorak na Prvom programu HTV-a.
Jedan od zanimljivijih dijelova dokumentarca odnosi se na iransko podrijetlo imena Hrvat, o čemu su članci u časopisu Jezik objavljivani još 1990. godine. Opjevani su geni kameni, naša povijest koja se "na tvrdoj stini" piše i stoljeće sedmo, ali podrijetlo imena Hrvat nekako nije ušlo u fundus općeg znanja prosječno obrazovanog građanina ove zemlje. A priča uopće nije loša, tim više što koketira s tezom o "iranskoj vezi". Hrvati, naime, nisu iranskog podrijetla, ali njihovo ime jest. I u prijevodu izvorni oblik te riječi znači: "u kojega su žene; ženski."
- Ime Hrvat iranskog je postanja, i njezin je iranski predoblik bio pridjev harvat-, koji znači "ženski". Istu tu riječ pronalazimo u grčkim zapisima na dvjema kamenim pločama iz II. ili III. stoljeća na sjeveru Crnog mora, u gradu Tanaisu. Sasvim je izvjesno da je riječ o jednom od brojnih iranizama u slavenskim jezicima - govori dr. sc. Alemko Gluhak iz Zavoda za lingvistička istraživanja HAZU, koji je jedan od stručnih suradnika filma "Genetsko podrijetlo Hrvata."
Takvo je podrijetlo imena Hrvat prvi obrazložio pokojni ruski lingvist Oleg N. Trubačov, a tezu je, u nizu stručnih članaka, razradio Gluhak.
Naime, u razdoblju u kojem su nastale ploče iz Tanaisa na tom su području živjela iranojezična plemena Skiti i Sarmati, koja su graničila s praslavenskim plemenima.
Pridjev *har-va(n)t-, koji znači "ženski", srodan je s indoarijskim oblikom *sar-ma(n)t-, koji ima isto značenje.
- Ta je riječ preskočila iz iranskog govornog područja u slavensko govorno područje. I to, vrlo vjerojatno, kao nečije osobno ime. Može biti da su nekog pripadnika iranskog plemena u novoj, slavenskoj sredini jednostavno nazvali po njegovoj etničkoj pripadnosti - objašnjava Gluhak.
Staro iransko pleme Sarmata, koji su, prema svemu sudeći, dali ime današnjim Hrvatima i njihovi su grčki susjedi u svojim antičkim zapisima opisivali riječima "Sarmatai Gynaikokratoumenoi", što doslovno znači "Sarmati ženovladateljski", odnosno "Sarmati kojima vladaju žene".
Zapisi su popraćeni podacima o istaknutu položaju sarmatske žene pa se pretpostavlja da je u Sarmata još uvijek vladao neki oblik matrijarhata, koji je ostavljao snažan dojam na promatrače sa strane.
- Mi danas o Sarmatima ne znamo dovoljno da bismo objasnili zašto se uz njih vezao takav opis. Ali, primjerice, znamo da iz istih tih krajeva potječu i priče o Amazonkama. Nije to slučajno - zaključuje Gluhak.
Poljski i češki znanstvenici uglavnom ignoriraju postojanje Bijelih Hrvata, koje se smatra precima današnjih Hrvata. Možda i zato, kaže u filmu profesor povijesti zagrebačkog Filozofskog fakulteta Neven Budak, što u njihovim nacionalnim povijestima ne bi bilo popularno tumačenje da je u stvaranju srednjovjekovne državnosti Čeha i Poljaka sudjelovao netko drugi, pa možda i ti pradavni Hrvati, koji su živjeli na tom području. To pokazuje i veliki broj toponima koji asociraju na hrvatsko ime ili imena slična mnogim našim toponimima poput Osiek, Jamnica i slično.
No, Adalbert Rebić ističe da se ne smijemo zalijetati na svaki sličan toponimski naziv jer recimo neke varijante "hrvatskog" imena na semitskim jezicima znače - ruševinu! S druge, pak, strane u Ukrajini, koja pretendira na poziciju "majke svih slavenskih naroda", termin Bijeli Hrvati rado se prihvaća, pa je i jedan od braće osnivača Kijevske Rusi, najstarije slavenske državne tvorevine, nosio ime koje se, kroz lingvističke promjene, može dešifrirati kao Hrvat. Naime, zvao se Horiv. Intrigira i podatak, koji iznosi Eugen Paščenko, da su Poljički statut i Kijevska pravda, najvažniji srednjovjekovni dokumenti Hrvata i Ukrajinaca, frapantno slični.
Sugovornici poput Nevena Budaka, Adalberta Rebića, Emila Heršaka i Eugena Paščenka u filmu razbijaju sve iluzije o kvaziteorijama kojima se, iz raznih političkih i nacionalnih kompleksa, željelo dokazati da Hrvati nisu Slaveni. Svi stručnjaci tu činjenicu potvrđuju, unatoč tome što naše ime nije slavenskog podrijetla već iranskog.
Profesor Budak navodi kako je premalo pisanih i arheloških dokaza i artefakata koji bi dali čvrste dokaze o našem podrijetlu. Osim toga, upozorava, nastajanje jednog naroda ionako nije proces koji se događa preko noći. Prema antropološkim i povijesnim istraživanjima, najveći dio srednjovjekovnih Hrvata u naše je sadašnje krajeve došao iz Poljske, točnije s Baltika, a još prije toga su obitavali na pustopoljinama današnje zapadne Ukrajine i Karpata, gdje postoje, recimo rijeke Neretva, Trebišnjica i slično. Film otkriva i vrlo zanimljiv podatak da se počekom dvadesetog stoljeća u SAD iz Poljske doselilo oko 100.000 ljudi koji su se tada još uvijek deklarirali kao - Bijeli Hrvati! (
Vlado Vurušić)
Dosad je najviše rasprava izazvao rad "Genetička baština paleolitičkog Homo sapinesa u današnjoj Europi: viđeno iz perspektive Y-kromosoma", koji je u časopisu Science objavljen 2000. godine, a koji je sadržavao i analizu Y kromosoma 1007 europskih muškaraca, uključujući i 58 Hrvata. Glavna autorica toga rada, ujedno i jedna od sugovornica u dokumentarcu, talijanska je znanstvenica Ornella Semino sa Sveučilišta u Paviji.
Činjenica da je to istraživanje pokazalo kako je kod Hrvata u velikoj mjeri zastupljen jedan "azijski" genetski biljeg u Hrvatskoj je oživjela teorije o našem neslavenskom podrijetlu. Prije dvije godine bilo je čak pokušaja da se o tome eksperimentalno uči u školama, ali se nakon burnih reakcija hrvatskih znanstvenika iz zemlje i svijeta od toga odustalo. Daljnja su istraživanja potvrdila da genetski biljeg I1b* nije samo učestalo prisutan kod Hrvata nego i kod ostalih slavenskih naroda u regiji. Glavna autorica rada, koji su neki na neznanstveni način pokušali predočiti hrvatskoj javnosti, u izjavi je za časopis Nature 2005. godine pojasnila da je "Hrvatska prema profilu genetskih markera slična ostatku Balkana". ( Tanja Rudež )
Orlanda Obad
Rutom koja, kako su mu objasnili znanstvenici, opisuje put plemena Hrvata iz područja zapadne Ukrajine prema konačnom odredištu, dalmatinskom zaleđu, do kojeg su došli u sedmom stoljeću.
Putem doznajemo da u uspavanim češkim selima, koja nose hrvatska imena, žene i dalje ne smiju u noćne klubove. Da češki i poljski povjesničari negiraju postojanje i utjecaj Bijelih Hrvata u svojoj povijesti, dok ih se Ukrajinci baš rado sjećaju. I tako sve do sjeverne obale Crnog mora, gdje je Juvančić ruske arheologe upitao vjeruju li u povezanost Hrvata s iranskim plemenima.
|
|
Društveno najvažniji dio ovog filma, ipak, nije istina o podrijetlu Hrvata, nego snimke iz gradova, mjesta i sela poput čeških Libica, poljske Cedynije, ukrajinskog Lavova i Dnipropetrovska ili ruskog Tanaisa. Juvančić, naime, prolazi gotovo pola Europe i cijelo se vrijeme sporazumijeva na - hrvatskom. U eri globalizacije koja naše turiste vuče u najudaljenije dijelove svijeta, prosječan se Hrvat nikada, pored Londona, Rima i Pariza, neće odlučiti na panslavensku turu u potrazi za svojim korijenima.
|
|
- Slavenstvo je u Hrvatskoj prilično odiozno jer su Slaveni, predvođeni Rusima, u 20. stoljeću doživjeli veliki civilizacijski poraz usvajanjem i propašću komunizma. Kod nas se konzervativci trude dočarati romantičnu sliku o globalnoj jedinstvenosti Hrvata, a liberalniji polemičari, pak, relativiziraju važnost propitivanja tog pitanja. Za mene je u cijelom tom putovanju bilo neke mistike. Znate ono, kad prolazite autom kroz neko područje i imate osjećaj da ste tu već bili, a niste - govori Juvančić o filmu koji će biti emitiran u utorak na Prvom programu HTV-a.
Jedan od zanimljivijih dijelova dokumentarca odnosi se na iransko podrijetlo imena Hrvat, o čemu su članci u časopisu Jezik objavljivani još 1990. godine. Opjevani su geni kameni, naša povijest koja se "na tvrdoj stini" piše i stoljeće sedmo, ali podrijetlo imena Hrvat nekako nije ušlo u fundus općeg znanja prosječno obrazovanog građanina ove zemlje. A priča uopće nije loša, tim više što koketira s tezom o "iranskoj vezi". Hrvati, naime, nisu iranskog podrijetla, ali njihovo ime jest. I u prijevodu izvorni oblik te riječi znači: "u kojega su žene; ženski."
|
|
- Ime Hrvat iranskog je postanja, i njezin je iranski predoblik bio pridjev harvat-, koji znači "ženski". Istu tu riječ pronalazimo u grčkim zapisima na dvjema kamenim pločama iz II. ili III. stoljeća na sjeveru Crnog mora, u gradu Tanaisu. Sasvim je izvjesno da je riječ o jednom od brojnih iranizama u slavenskim jezicima - govori dr. sc. Alemko Gluhak iz Zavoda za lingvistička istraživanja HAZU, koji je jedan od stručnih suradnika filma "Genetsko podrijetlo Hrvata."
Takvo je podrijetlo imena Hrvat prvi obrazložio pokojni ruski lingvist Oleg N. Trubačov, a tezu je, u nizu stručnih članaka, razradio Gluhak.
Naime, u razdoblju u kojem su nastale ploče iz Tanaisa na tom su području živjela iranojezična plemena Skiti i Sarmati, koja su graničila s praslavenskim plemenima.
Pridjev *har-va(n)t-, koji znači "ženski", srodan je s indoarijskim oblikom *sar-ma(n)t-, koji ima isto značenje.
- Ta je riječ preskočila iz iranskog govornog područja u slavensko govorno područje. I to, vrlo vjerojatno, kao nečije osobno ime. Može biti da su nekog pripadnika iranskog plemena u novoj, slavenskoj sredini jednostavno nazvali po njegovoj etničkoj pripadnosti - objašnjava Gluhak.
Staro iransko pleme Sarmata, koji su, prema svemu sudeći, dali ime današnjim Hrvatima i njihovi su grčki susjedi u svojim antičkim zapisima opisivali riječima "Sarmatai Gynaikokratoumenoi", što doslovno znači "Sarmati ženovladateljski", odnosno "Sarmati kojima vladaju žene".
Zapisi su popraćeni podacima o istaknutu položaju sarmatske žene pa se pretpostavlja da je u Sarmata još uvijek vladao neki oblik matrijarhata, koji je ostavljao snažan dojam na promatrače sa strane.
- Mi danas o Sarmatima ne znamo dovoljno da bismo objasnili zašto se uz njih vezao takav opis. Ali, primjerice, znamo da iz istih tih krajeva potječu i priče o Amazonkama. Nije to slučajno - zaključuje Gluhak.
Poljski i češki znanstvenici uglavnom ignoriraju postojanje Bijelih Hrvata, koje se smatra precima današnjih Hrvata. Možda i zato, kaže u filmu profesor povijesti zagrebačkog Filozofskog fakulteta Neven Budak, što u njihovim nacionalnim povijestima ne bi bilo popularno tumačenje da je u stvaranju srednjovjekovne državnosti Čeha i Poljaka sudjelovao netko drugi, pa možda i ti pradavni Hrvati, koji su živjeli na tom području. To pokazuje i veliki broj toponima koji asociraju na hrvatsko ime ili imena slična mnogim našim toponimima poput Osiek, Jamnica i slično.
No, Adalbert Rebić ističe da se ne smijemo zalijetati na svaki sličan toponimski naziv jer recimo neke varijante "hrvatskog" imena na semitskim jezicima znače - ruševinu! S druge, pak, strane u Ukrajini, koja pretendira na poziciju "majke svih slavenskih naroda", termin Bijeli Hrvati rado se prihvaća, pa je i jedan od braće osnivača Kijevske Rusi, najstarije slavenske državne tvorevine, nosio ime koje se, kroz lingvističke promjene, može dešifrirati kao Hrvat. Naime, zvao se Horiv. Intrigira i podatak, koji iznosi Eugen Paščenko, da su Poljički statut i Kijevska pravda, najvažniji srednjovjekovni dokumenti Hrvata i Ukrajinaca, frapantno slični.
Sugovornici poput Nevena Budaka, Adalberta Rebića, Emila Heršaka i Eugena Paščenka u filmu razbijaju sve iluzije o kvaziteorijama kojima se, iz raznih političkih i nacionalnih kompleksa, željelo dokazati da Hrvati nisu Slaveni. Svi stručnjaci tu činjenicu potvrđuju, unatoč tome što naše ime nije slavenskog podrijetla već iranskog.
Profesor Budak navodi kako je premalo pisanih i arheloških dokaza i artefakata koji bi dali čvrste dokaze o našem podrijetlu. Osim toga, upozorava, nastajanje jednog naroda ionako nije proces koji se događa preko noći. Prema antropološkim i povijesnim istraživanjima, najveći dio srednjovjekovnih Hrvata u naše je sadašnje krajeve došao iz Poljske, točnije s Baltika, a još prije toga su obitavali na pustopoljinama današnje zapadne Ukrajine i Karpata, gdje postoje, recimo rijeke Neretva, Trebišnjica i slično. Film otkriva i vrlo zanimljiv podatak da se počekom dvadesetog stoljeća u SAD iz Poljske doselilo oko 100.000 ljudi koji su se tada još uvijek deklarirali kao - Bijeli Hrvati! (
Vlado Vurušić)
Poljaci koji su se zvali Bijelim Hrvatima
|
Dosad je najviše rasprava izazvao rad "Genetička baština paleolitičkog Homo sapinesa u današnjoj Europi: viđeno iz perspektive Y-kromosoma", koji je u časopisu Science objavljen 2000. godine, a koji je sadržavao i analizu Y kromosoma 1007 europskih muškaraca, uključujući i 58 Hrvata. Glavna autorica toga rada, ujedno i jedna od sugovornica u dokumentarcu, talijanska je znanstvenica Ornella Semino sa Sveučilišta u Paviji.
Činjenica da je to istraživanje pokazalo kako je kod Hrvata u velikoj mjeri zastupljen jedan "azijski" genetski biljeg u Hrvatskoj je oživjela teorije o našem neslavenskom podrijetlu. Prije dvije godine bilo je čak pokušaja da se o tome eksperimentalno uči u školama, ali se nakon burnih reakcija hrvatskih znanstvenika iz zemlje i svijeta od toga odustalo. Daljnja su istraživanja potvrdila da genetski biljeg I1b* nije samo učestalo prisutan kod Hrvata nego i kod ostalih slavenskih naroda u regiji. Glavna autorica rada, koji su neki na neznanstveni način pokušali predočiti hrvatskoj javnosti, u izjavi je za časopis Nature 2005. godine pojasnila da je "Hrvatska prema profilu genetskih markera slična ostatku Balkana". ( Tanja Rudež )
Hrvatska slična ostatku BalkanaOsim one klasične, koja se bavi iskopavanjem kostura i usporednom analizom lubanja, kroz Juvančićev se film proteže i genetska arheologija kroz koju se propituje podrijetlo Hrvata. Dosadašnja su genetska istraživanja, naime, pokazala da 45 posto hrvatskih muškaraca na Y kromosomu nosi genetički biljeg nazvan I1b*, za koji je utvrđeno da dolazi s područja Azije. |
Orlanda Obad