PIŠE DAVOR BUTKOVIĆ

Hercegovci ne smiju biti žrtve naših kriza

    AUTOR:
    • Davor Butković

  • OBJAVLJENO:
  • 24.02.2010. u 22:30

Jedan bezazleni, gotovo rutinski novinski tekst o okolnostima ustavnih promjena, što smo ga prošli tjedan objavili kolega Augustin Palokaj i ja, punih je šest dana najkomentiraniji članak internetskog izdanja Jutarnjeg lista: dosad je pod tim tekstom, koji govori o raspoloženju hrvatskih građana prema ukidanju prava glasa Hrvatima u dijaspori, objavljeno više od pet tisuća postova!

Ishod predsjedničkih izbora ili pad Ive Sanadera (kao i pokušaj povratka Ive Sanadera) izazvali su znatno manje reakcija. Sadržaj ovih reakcija donekle je karakterističan za hrvatsku internetsku sferu: ljevičari i desničari, postpartizani i postustaše vrijeđaju se i kontaminiraju medijski prostor.

Kao Srbi do Oluje

No, ono što je specifično za reakcije na članak pod naslovom “Svaki drugi Hrvat za ukidanje prava glasa dijaspori” jesu izljevi mržnje protiv Hercegovaca. U nekim se postovima Hercegovcima, kao i Hrvatima iz Bosne, čak oduzima nacionalnost, pa ih se naziva katolicima iz Bosne: u većini protuhercegovačkih komentara dominira zgražanje nad navodnim hercegovačkim primitivizmom, koje, objektivno rečeno, odaje primitivizam ili, barem, krajnju netoleranciju ljudi koji su to napisali.

Kada bismo željeli pretjerivati, konstatirali bismo da trenutni odnos dijela javnosti prema Hercegovcima zamalo da podsjeća na odnos hrvatskih službenih medija prema Srbima od kraja 1992. pa do Oluje (ok, Hercegovca nitko neće nasilno iseliti iz stana, niti će se, ako se to dogodi, naći netko da to opravda i blagoslovi, niti će se visoki državni dužnosnik useliti u stan iz kojeg je izbačen Hercegovac, kao što su se useljavali u stanove iz kojih su bili izbačeni Srbi).

Govorimo li, pak, bez imalo pretjerivanja, činjenica je da protuhercegovačko raspoloženje u hrvatskoj javnosti doživljava svoju drugu kulminaciju. Prva se kulminacija dogodila 2000., kada je HSS snimio jedan od najsramotnijih, rasističkih spotova za neku od svojih kampanja (spot je ismijavao Hercegovce), i kada je Stipe Mesić u svojoj prvoj predsjedničkoj utrci namjerno, svjesno, potpaljivao protuhercegovačke sentimente. U ono se doba protuhercegovačko raspoloženje, koliko god bilo neukusno i duboko nemoralno, barem donekle baziralo na političkim činjenicama.

Danas su disperzirani

Činjenica je da su u drugoj polovici 90-ih Hercegovci bili nadpredstavljeni u vlasti. Godine 1999. najmoćniji Tuđmanov savjetnik bio je Hercegovac dr. Ivić Pašalić. Hrvatska se u proljeće te godine opraštala od ministra obrane, Hercegovca Gojka Šuška. Policijskom obavještajnom službom ravnao je Hercegovac Ivan Brzović. Velik broj aktivnih generala, od tragikomičnog Ćesića Rojsa do mnogo opasnijeg Milenka Filipovića, bili su Hercegovci. Mala regionalna skupina tada je vladala velikim dijelom državnog, represivnog aparata, što je izazivalo zazor i pobunu velikog broja građana. Danas je situacija sasvim drukčija: više ne postoji nikakva kompaktna hercegovačka grupa u državnom vrhu, u vojnom i policijskom vrhu, kao niti u hrvatskom poslovnom establišmentu.

Naprotiv, poznati Hercegovci disperzirani su u različitim sferama našeg društvenog, političkog i sportskog života, u kojima su uobičajeno uspješni: bilo da je riječ o pojedinim menadžerima, o sportašima ili o političarima, koji ne zastupaju nikakve klanovske interese, poput Josipa Leke iz SDP-a. Hercegovci, realnim padom utjecaja Međugorja, više ne drže važne pozicije u Katoličkoj crkvi.

Pa ipak, Hercegovci, koji su, dakle, danas tek jedna rasuta grupacija s nekoliko zajedničkih, gotovo hereditarnih osobina, figuriraju kao dežurni krivci za brojne hrvatske frustracije. Razlozi za takvo sramotno stanje relativno su jasni.

Animozitet zbog glasanja

Prvo, dr. Tuđman u kasnijem je dijelu svog mandata i u zadnjim godinama svog života Hercegovce tretirao kao hrvatske pretorijance, što je izazvalo trajni, dugi revolt među svim drugim građanima. Drugo, i još važnije, Hercegovci su postali žrtve Tuđmanove politike prema BiH. Ovdje se ne radi samo o pokušaju formalne podjele Bosne, nego o uspostavi Hrvatske republike Herceg-Bosne, koja se održavala gotovo do same Tuđmanove smrti. Tuđman je, dakle, Hercegovcima pokušao stvoriti državu unutar druge države, koja se velikim dijelom financirala iz hrvatskog državnog proračuna.

Hercegovci su, nažalost, povjerovali da se njihova trajna ambicija, da uđu u granice RH, jednoga dana uistinu može realizirati. Nisu na vrijeme shvatili da se radi o golemoj, najgoroj Tuđmanovoj povijesno-političkoj zabludi.

Također, nisu razumjeli da većina Hrvata ne želi niti jedan dio susjedne države u granicama RH. Hrvati, srećom, nisu ekspanzionisti. Treće, Hercegovci redovito glasuju drukčije nego što se glasuje u RH, što potencira animozitet Zagreba prema zapadnoj Hercegovini. Tako se dogodilo i na recentnim predsjedničkim izborima.

Hrvatske frustracije

Četvrto, HDZ je prečesto koristio hercegovačke glasove kako bi manipulirao državnom vlašću RH. Peto, Hercegovci su prirodno, spletom povijesnih okolnosti, tvrđe nacionalno raspoloženi nego bilo koja druga skupina unutar hrvatskog naroda, što, također, izaziva konfrontacije i nerazumijevanje. Šesto, BiH je postala utočište za različite hrvatske kriminalce.

Naravno da se ovdje može nabrojati još čitav niz povoda za jačanje protuhercegovačkog raspoloženja. No, uistinu se radi samo o povodima, a ne o čvrsto utemeljenim razlozima.

Bilo tko tko 2010. godine osjeća animozitet prema Hercegovcima kao takvima, ili je neosjetljiv na stvarnost, ili je podlegao psihozi žrtvenog jarca. Poslije prosperitetnog prošlog desetljeća, hrvatsko se društvo u ovom času konfrontira s čitavim nizom frustracija: od ekonomskog debakla i drastičnog pada standarda, preko korupcijskog striptiza do nepostojanja minimalnog zajedničkog sustava vrijednosti. Za stvarnu dekadenciju današnje Hrvatske potrebno je naći ne samo pojedinačnog krivca (on je već pronađen; radi se, naravno, o Sanaderu), nego i kolektivnog krivca.

A kolektivna je krivnja prebačena na Hercegovce: premda Hercegovci nisu imali važne uloge u većini recentnih skandala, premda ne vode ekonomsku politiku koja nas iz dana u dan približava katastrofi, premda jedan Zlatko Sudac, čovjek čiji slučaj dobro simbolizira raspad vrijednosti u današnjoj Hrvatskoj, ne dolazi s hercegovačkog kamenjara, nego sa sjevernog Jadrana. Kao i svako nedostatno otvoreno društvo, Hrvatska je i društvo predrasuda.

Na svima koji sudjeluju u javnom životu leži odgovornost da razbijaju predrasude, poput onih koje sada vladaju o Hercegovcima. A pred zagrebačkom, i državnom i stranačkom politikom, stoji zadatak da ohrabri oblikovanje samostalne hrvatske nacionalne politike u BiH. Ukidanje prava glasa Hrvatima u BiH bilo bi u ovom trenutku pogrešan korak, jer bi oslabilo politički položaj Hrvata u susjednoj državi, te bi, vjerojatno, utjecalo na njihovo povećano iseljavanje (što ne znači da ne treba mijenjati sadašnji model glasovanja: naravno da treba).

Vjerujemo da je u općem interesu da Hrvati nastave živjeti u BiH, nakon što se, uslijed i HDZ-ove politike, njihov broj u protekla dva desetljeća zamalo prepolovio. Vjerujemo, također, da je svakom pristojnom čovjeku upravo odiozno prebacivati svoje frustracije na objekt kolektivne krivnje, što su, u posljednje vrijeme, nažalost, ponovo postali Hrvati iz zapadne Hercegovine.

Izdvajamo