A što smo drugo i mogli očekivati od jednoga Hercegovca? - zapitala se javno, u programu Radija 101, starija zagrebačka gospođa, jedna od onih koje s voditeljicama razgovaraju prisno kao sa svojim unučicama. Na tu rečenicu, impregniranu onim sirovim i surovim šovinizmom, sačinjenim uvijek od sušte pristojnosti i dobroga bečkoga kućnog odgoja, voditeljica nije reagirala, jer unuka ne ispravlja bakicu, pogotovu kad i nije svjesna da je baka nešto krivo rekla. Pritom, baka je lijepo kazala da je bila Bandićeva vjerna glasačica, a sad ju je on, napuštajući gradonačelničko mjesto i kandidirajući se za predsjednika, duboko razočarao, pa je, shvativši kako je ispala magarica, u eter uzviknula: A što smo drugo i mogli očekivati od jednoga Hercegovca!
Nekoliko sati kasnije, istoga tog dana kada je Bandić, na radost svojih medijskih i inih obožavatelja, usred ranojutarnjeg performansa ili - narodski - zornjaka, obznanio predsjedničku kandidaturu, reagirao je i Damir Kajin. U svome tradicionalno usplahirenom tonu rekao je da se Bandić nije trebao penjati na Sljeme, nego se trebao popeti na Dinaru. Zašto baš na Dinaru? Zato što je vrh Sinjal, visok 1831 metar, najviša točka u Hrvatskoj, premda bi većina građana - pa onda vjerojatno i sam Kajin - ruku u vatru stavila da je Velebit taj Stojko Vranković među našim planinama, ili bi Bandića Kajin slao iz nekoga drugog, ozbiljnijeg i konkretnijeg razloga? Recimo, zato što je i u kolektivnoj percepciji i u lokalnoj i nacionalnoj simbolici Dinara izvan one Hrvatske u kojoj bismo mi, jel’te, kao Europljani i intelektualci, riječju - Europejci, željeli živjeti?
Znate već što se sve po Dinari zove: dinarski tip, dinarski nasilnik, dinaroidna violentnost, dinaroidni primitivizam… Osim toga, šaljući ga u vrhove Hrvatske i svekolikog hrvatstva, Kajin bi Bandiću komplimentirao, što mu nikako nije bila namjera. Prije će biti da je, šaljući ga na Dinaru umjesto na Sljeme, konkurenta kanio poslati tamo odakle je on jednom davno došao i da mu je nakanio poručiti isto što i fina zagrebačka gospođa, skupa sa svojim unučicama iz programa Radija 101. A što smo drugo i mogli očekivati od jednoga Srb… Žid… ped… pardonček - Hercegovca.
A jeste li, recimo, ikada čuli da zagrebački adoranti Milana Bandića, kojih u svakome trenutku ima preko pedeset posto, o njemu pohvalno govore kao o Hercegovcu?
Ili jasnije: mislite li da je bakica, u vrijeme kada je u njega bila smrtno zaljubljena, o njemu mislila i govorila kao o Hercegovcu? Ne, naravno da nije, jer su i tada iz njezine perspektive Hercegovci odreda bili mafijaši, lopovi, rodijaci, uljezi, niškoristi… Da je tada netko Bandića nazvao pravim Hercegovcem, ona bi se smrtno uvrijedila. A svoju bi građansku ispravnost ona, kao i njezin radio, branila konstatacijom kako njoj, eto, uopće ne smeta što se netko slučajno rodio u Hercegovini i što je de iure Hercegovac, premda je de facto pravi Zagrepčanec.
Jednako tako, vjerojatno bi vam i Damir Kajin mogao nabrojati pet svojih znanaca, možda i prijatelja, koji su krasni ljudi, premda su Hercegovci. Time bi on dokazivao da nije šovinist. I moglo bi mu se vjerovati, jer bi on, kao i svi njegovi istomišljenici, samo loše Hercegovce slao na Dinaru, tojest - natrag u Hercegovinu. Naravno, prethodno bismo, možda, mogli otvoriti sabirne centre u kojima bismo loše Hercegovce razvrstavali od onih dobrih, tojest od takvih koji su samo slučajno rođeni u Hercegovini. Takvi sabirni centri inače se zovu koncentracionim logorima, a od rečenice “što smo i mogli očekivati od jednoga Hercegovca” i kretale su ideologije čija je misija završavala na koncentracionim logorima.
Damir Kajin već nekoliko puta ponavlja kako u ove izbore ulazi na način na koji su “naši stari” 1941. išli u partizane. Zgodno to zvuči, ali je savršeno netočno. Ako je čovjek 1941. imao nešto protiv određenog nacionalnoga ili regionalnog kolektiviteta, pridruživao bi se nekoj od preostalih vojnih formacija, partizanima sigurno ne. No, to Kajin ne shvaća, niti ga je za to briga, kao što nije briga ni bakicu i njezine unuke, koji vjerojatno doista vjeruju da bi se u Hrvatskoj bolje i sretnije živjelo kada bi sve zle Hercegovce protjerali natrag u Hercegovinu, dok bi dobrim Hercegovcima dopustili da ne budu Hercegovci.
Milan Bandić, moram li vam i to reći, nije moj izbor u natjecanju za Pjesmu Eurovizije, kao ni u ostalim natjecanjima, i to zato što ne vjerujem da bi on bake, unuke i Damira Kajina htio i mogao odučiti od nečega što je nepristojno.
A doista na hrvatskoj javnoj sceni nema ničega što je tako nepristojno kao šovinizam. Osobito šovinizam prema Hercegovcima.