Arsen Dedić (1938. - 2015.) zapravo je napustio pozornicu jedino za bližnje. Koliko li će građana idućih godina pjevušiti njegove stihove a sjetiti se neće da se pjesnik odjavio. Koliko li je i danas djevojčica čija će sjeta s godinama rasti trajno pripijena uz njegov glas (“Ja sam samo jedan od mladića…”). Koja će od njih pamtiti kad je pokopan? Trivijalan podatak. Njihovo, da priručno bubnem, organsko pamćenje krijepit će ih Arsenom, barem neke, dok su žive. I te nove mladiće eventualno (“Tamo, tamo da putujem…”). I koje sad dijete (“Kad se male ruke slože…”). Znači, njegov će glas (i stas) titrati u duši puka još otprilike stoljeće, kao da jest ovdje. Kad jest.
No, što će ostati od njegova djela za stotinu godina u svečanim dvoranama naše takozvane visoke kulture, službene kulture, akademske kulture? Vjerojatno malo što. Ubrzo će toplo ozračje karmina iskoristiti koji poduzetniji nakladnik pa objaviti rapsodovu biografiju iz pera kakvoga bržeg žurnalista. Potom će se, možda, i koji sveučilišni profesor odvažiti da sastavi umjetnikovu monografiju. Pa će se tiskati njegovi izabrani stihovi (“Brod u boci” ionako je najprodavanija knjiga poezije u nas). Pa će državna televizija emitirati dokumentarac. A zatim će, onako s konja na magarca, s magarca na pudla i s pudla na žohara, skliznuti u zaborav. Baština pjesnikova bit će odložena u duboku ladicu prošlosti. Mi smo kultura usmena, provincijalna, društvo bez javnosti, palanački kratka pamćenja, civilizacija zavisti i narcizma. I potom će se, za stotinu godina, netko pametan ipak uputiti: ta imali smo pjesnika! Parafrazirao sam, zapravo, post mortem putanju koju je za sebe predvidio Krleža: opća strka - postupni zaborav - netko ga budi za mnogo, mnogo godina, kao Trnoružicu, bit će kakva usamljena, neutaživa duša.
Usporedno će se, dakako, Arsen ugnijezditi u, čini se danas, vječnim njedrima elektronske galaksije. U kojoj će biti nazočno sve, pa dakle i ništa. Kako bilo, ne možemo znati koliko će simpatizera biti kadar namamiti u svoj virtualni log, ali možemo pretpostaviti da to neće biti nepoštene, neosjetljive, nego lijepe, ako i bioničke duše.
No, je li to dovoljno? I što uopće znači to “dovoljno”? Svejedno je, zapravo, kad je posrijedi Arsen ali nije svejedno kad su posrijedi njegovi suvremenici. Kako to mislimo da će itko ubuduće išta znati o nama, o našem neuspjelom građanskom društvu, što se u drugoj polovici dvadesetog stoljeća uzalud opiralo prvo komunizmu, a poslije šovinizmu, ako ništa neće znati o Arsenu?
Stvar je vjerojatno izgubljena ako se našeg Odiseja ne vrati kući, u Šibenik. Ondje će eventualno poživjeti eventualno neometan od zaborava. Za početak, Šibenčani su dužni podići mu spomenik. Nisu dužni, ali bilo bi im pametno da urede i muzej.
Koliko znam, postoje u nas samo tri takva, da tako kažem, lična muzeja: Dražena Petrovića (opet Šibenčanin!) u Zagrebu, Marina Držića u Dubrovniku i (nedovršen) Antuna Gustava Matoša u Tovarniku. Dedić je i tako Matošev rođak, otac kćeri njegove nećakinje, pa je možda red i da se njemu uvali jedno takvo svetište.
Navijam za muzej ne toliko zato što najbolje odgovara našem generalno muzejskom doživljaju kulture, nego zato što je trodimenzionalni prostor jedini pogodan da se koliko ležerno toliko i učinkovito predoči njegovo djelo, njegova osobnost i njegovo vrijeme. Dakle, duhovni i predmetni artefakti cijele naše još aktualne kulture, jedan strogo ograničen, estetiziran, ali jasan i točan uvid u našu pohlepnu naivnost.
Arsen je koliko akustičan toliko i vizualan, koliko vizualan toliko i tekstualan, koliko šaren toliko i crn, a potreban je prostor i da se doživi sceničnost njegove glazbe i sceničnost njegove osobe. Lako je zamisliti hologram opskrbljen, primjerice, ne samo njegovim stihovima nego i, recimo, lascivnim šalama. Možda je nemoguće sve, ali bilo bi izazovno pokušati prikupiti makar veći dio od njegovih stotinu i više kazališnih songova i tema. Jer njegov muzej morao bi biti ne samo glazbeni, nego i kazališni, ne samo književni, nego i filmski, zatim muzej slikarstva, videospotova, tv-scenografije, modni i etno, muzej reklama i klapa, gradski i nacionalni, zagrebački i dalmatinski, hrvatski i južnoslavenski.
Arsen Dedić bio je Krleža u malom, što znači da je u nekim segmentima i Krleža morao biti Arsen u malom (primjerice, dok je ugrađivao muzikalnost u svoje tužbalice). Družio se, poput Krleže, s mnogima, ali je pristupačan bio samo nekima. Ponosan na svoju erudiciju, blag i zajedljiv istodobno, kronično duhovit, načitan, ironičan, vulgaran, brutalan, zaguljen, u pohvalama škrt, na jeziku oštar, elitist i flautist, poliglot i žongler riječima, Arsen nikako nije bio čovjek iz puka. A ipak jedino će ga puk cijeniti, ako se i neće po njemu ravnati.
Arsen Dedić jedini je naš pjesnik i umjetnik u drugoj polovici dvadesetog stoljeća koji je trajno osvojio srca i trgovkinja i akademkinja, i mornara i kapetana, pritom ne nudeći ustupke ni jednima. Poezija Arsena Dedića, i ljubavna i drukčije angažirana (primjerice protestno-disidentska), uglazbljena i neuglazbljena, uvijek je ostajala dovoljno skladna da se odupre banalnosti, ako emocionalno snažna onda i snažno hermetična. Arsen Dedić nije podilazio, radije arogantan nego koncilijantan, tvrdo urban i tvrdo kuhan, a istodobno pastoralan i sentimentalan.
U malenoj kulturi veliki su umjetnici zaduženi da je zakite paunovim repom. Arsen Dedić sustavno je odbijao mahati njemu dodijeljenim perom. Ali bio je neoprostivo produktivan, kakvi već veliki umjetnici najčešće jesu. To mu je priskrbilo sumnjičave kolege. Pogotovo što je gotovo smjesta prekoračio granice vlastite sredine, koliko je već našim umjetnicima to moguće. Eto, dublje se bio uvukao u talijansku kanconu no Krleža u talijansku prozu. Dublje u šansonu nego Krleža u francuski simbolizam. Krležu bi svladao i u slikarskom dvoboju. Poput Krleže, svojim je djelima privlačio i puk i elitu, od njih živio, uvijek na tržišnoj vazi, kući i u inozemstvu. Mnogima je bio dosadan, dosadniji i od Krleže. Dosadu nije krio, štoviše, nastojao ju je produbiti u slušatelju, čitatelju, gledatelju. I možda će najteže biti prikazati okolnost da nije pjevao o nama samo kakvi smo bili, nego i kakvi smo htjeli biti...