Kada je prije nekoliko godina jedan od naših najvećih proizvođača jaja otvarao novi pogon, požalio se političaru da nijedna hotelska kuća ne želi kupiti njegova jaja za ugostitelje.
Ta su jaja razbijena u proizvodnji, ali su pohranjena u posebnu ambalažu i potpuno sigurna za konzumaciju u kajganama i pripremama kolača. Ista takva kupuju u inozemstvu, a naša im ne valjaju, ustvrdio je, nadalje, ogorčeni proizvođač. Političar se značajno namrgodio i obećao kako će se raspitati zašto se to događa, tko to neće domaća jaja.
Prolazili su dani, mjeseci, pa i godine, političar se proizvođaču nije javljao, pa se ovaj odlučio razbijena jaja pretvoriti u tjesteninu. Na otvorenje pogona u koji je uložio znatnu svotu novca zarađenog od cijelih jaja nije zvao nikoga, ali je zato nakon nekoliko mjeseci dobio ponudu dvaju hotela da im dostavlja svoju novu i dobro napravljenu tjesteninu. Nisu to bili neki razvikani hoteli, nije ni ta tjestenina najbolje što se može kupiti na tržištu, no ipak su obje strane sklopile posao kojim su bile zadovoljne.
Bila je to jedna poučna poslovna priča sve dok jučer u Jutarnjem nismo objavili tekst u kojem statistika kaže da više od pola tjestenine koja se poslužuje u našim hotelima dolazi iz uvoza. Nazvao me jučer ujutro taj proizvođač jaja kako bi se raspitao znam li kakve hotelske lance koji bi bili zainteresirani za njegovu tjesteninu. Upitao sam ga što je bilo s onim hotelima kojima je prodavao tjesteninu, a on mi je rekao da su već druge sezone počeli ucjenjivati da spusti cijenu na razinu uvozne jer će mu u protivnom otkazati suradnju.
Ja im nisam mogao više davati tijesto ispod proizvođačke cijene, pa sad uzimaju uvozno, koje je vjerojatno dio ove vaše statistike, kaže. U svojem skladištu, punom razbijenih jaja i neprodane tjestenine, ostao je sam. Ono što je prodavao hotelima sada nudi trgovačkim lancima, opet po dampinškim cijenama, tek toliko da spasi proizvodnju i pokoje radno mjesto. U cijelu tu avanturu, zaključuje, ne bi se upustio da je znao kako i poznati talijanski proizvođači tjestenine imaju niske cijene za velike ugostiteljske narudžbe. I eto nam odgovora na pitanje otkud tako velik tanjur uvozne hrane u hotelskim restoranima. Stihijska proizvodnja ne može biti isplativa u tržišnoj utrci s konkurencijom čak i da gosti traže isključivo domaću hranu. Kad nemamo dovoljno svoje ribe i janjetine, zašto se idemo utrkivati u tjestenini, “potkivanju razbijenih jaja”, u čemu su mnogi uspješniji.