ZAGREB - Dramatičnost kroz koju je prolazio američki Wall Street proteklog vikenda, slažu se analitičari, nije viđena od vremena Velike depresije 1930-ih. Bankrot investicijske banke Lehman Brothers, spašavanje druge banke Merrill Lyncha koju je preuzeo Bank of America, te poziv upomoć AIG-a, jedne od vodećih osiguravajućih tvrtki, opisuju se riječima “događaj stoljeća” ili “krvava nedjelja Wall Streeta”.
O zbivanjima na financijskim tržištima razgovarali smo s bivšim guvernerom i jednim od vodećih hrvatskih ekonomista, Antom Čičin-Šainom.
Slažete li se s tvrdnjama da su najnovija događanja u SAD-u povijesnih razmjera?
- Slažem se. Stalno se spekuliralo što će se dogoditi, hoće li država spašavati Lehman Brothers kao što je učinila u slučaju banke Bear Stearn i poludržavnih poduzeća Fannie Mae i Freddie Mac. Međutim, ovaj put država to nije učinila. I tu dolazimo do biti stvari, da se državnim novcem ne trebaju spašavati privatna poduzeća. Ionako brz tijek događaja postao je puno brži i sada se nalazimo na određenoj prekretnici.
Teško je predvidjeti što će se dogoditi, ali prilično je izgledno da će financijski centri New York i London izgubiti sadašnju dominantnu poziciju u financijskom svijetu.
Što je ključna razlika u odnosu na, primjerice, sedamdesete godine kada je SAD suspenzijom vezanosti dolara za zlato izazvao velike globalne poremećaje?
- Tada se ništa temeljito nije promijenilo, SAD je ostao dominantna sila u zapadnom svijetu. Razlika je u tome što SAD danas, premda i dalje ima vodeću poziciju u svijetu, nije ni izdaleka tako dominantan ekonomski i financijski. Ta se zemlja pretvorila u najvećeg svjetskog dužnika. Ma koliko komplicirano i zapetljano sve bilo, temeljni uzrok današnjih događanja vrlo je jednostavan.
Dugogodišnja praksa Amerike bila je dopuštanje kućanstvima i javnoj upravi da troše više nego što stvaraju.
Svakog dana konzumiralo se dvije milijarde dolara više nego što se stvaralo. I cijeli svijet počeo je prihvaćati tu lokomotivu rasta. Sada je došao njezin kraj.
Sve centralne banke u svijetu šalju smirujuće poruke, ali tržišta je zahvatila velika panika. Može li se uopće predvidjeti koliko će to potrajati i što bi mogle biti reperkusije za globalnu ekonomiju?
- Neće trajati vječno, niti će doći smak svijeta. Teško je dati precizniji odgovor, ali faza čišćenja sigurno će trajati do kraja 2009. ili početka 2010. godine. Bit će još niz bankrota u svijetu, kreditiranje će sigurno poskupjeti, banke će puhati na hladno i može se reći da dolazi razdoblje stagnacije ili recesije.
Za eurozonu, istočnu Europu i tržišta u nastajanju vjerovalo se da bi iz svega mogli izaći bez većih žrtava, da bi čak mogli izvući ekonomiju SAD-a?
- To se ipak neće dogoditi. Svi prolaze razdoblje usporavanja ekonomskog rasta i oporavak se može očekivati tek početkom 2010. godine.
Kako bi se najnoviji bankroti i potresi na financijskim tržištima mogli odraziti na hrvatski bankarski sustav?
- Unatoč činjenici što je većina hrvatskih banaka u stranom vlasništvu, ni jedna od njih nije izravno ugrožena tako da njihove banke vlasnici u svom portfelju imaju papire upitne vrijednosti. Stoga ne vidim realnu opasnost da neka hrvatska banka ode u stečaj.
Na koji bi se način globalna kriza mogla preliti na domaći teren?
- Za Hrvatsku će vrijediti ono što i za sve druge. Raspoloživost kredita bit će puno manja i banke će postati puno rigoroznije u njihovu odobravanju. Hrvatsku bi mogao pogoditi i tzv. efekt bogatstva koji joj je proteklih godina išao na ruku, prije svega kroz rast cijena nekretnina na Jadranu. U međuvremenu se tržište nekretnina ohladilo, promet je značajno pao, iako se cijene još uvijek drže. Stoga nije isključeno da dođe do većeg pada cijena nekretnina.
Neugodni efekti značajno će se odraziti i na hrvatski izvoz robe jer će potražnja za hrvatskim proizvodima biti manja. Turizam još nije značajnije osjetio globalnu krizu, ali već iduće godine to drastično pogoršano okruženje moglo bi se odraziti na dolazak turista. Ukratko, slijedi razdoblje stezanja remena i velikog rezanja troškova na svim razinama. U drastično pogoršanom okruženju nema tog hokus-pokus pristupa, ili čarobnog štapića koji bi nas mogao izbaviti, niti više ima mjesta za populističke istupe.
Ljudima treba reći neugodnu istinu i početi trošiti onoliko koliko se stvara.
Marina Klepo
O zbivanjima na financijskim tržištima razgovarali smo s bivšim guvernerom i jednim od vodećih hrvatskih ekonomista, Antom Čičin-Šainom.
Slažete li se s tvrdnjama da su najnovija događanja u SAD-u povijesnih razmjera?
- Slažem se. Stalno se spekuliralo što će se dogoditi, hoće li država spašavati Lehman Brothers kao što je učinila u slučaju banke Bear Stearn i poludržavnih poduzeća Fannie Mae i Freddie Mac. Međutim, ovaj put država to nije učinila. I tu dolazimo do biti stvari, da se državnim novcem ne trebaju spašavati privatna poduzeća. Ionako brz tijek događaja postao je puno brži i sada se nalazimo na određenoj prekretnici.
Teško je predvidjeti što će se dogoditi, ali prilično je izgledno da će financijski centri New York i London izgubiti sadašnju dominantnu poziciju u financijskom svijetu.
Što je ključna razlika u odnosu na, primjerice, sedamdesete godine kada je SAD suspenzijom vezanosti dolara za zlato izazvao velike globalne poremećaje?
- Tada se ništa temeljito nije promijenilo, SAD je ostao dominantna sila u zapadnom svijetu. Razlika je u tome što SAD danas, premda i dalje ima vodeću poziciju u svijetu, nije ni izdaleka tako dominantan ekonomski i financijski. Ta se zemlja pretvorila u najvećeg svjetskog dužnika. Ma koliko komplicirano i zapetljano sve bilo, temeljni uzrok današnjih događanja vrlo je jednostavan.
Dugogodišnja praksa Amerike bila je dopuštanje kućanstvima i javnoj upravi da troše više nego što stvaraju.
Svakog dana konzumiralo se dvije milijarde dolara više nego što se stvaralo. I cijeli svijet počeo je prihvaćati tu lokomotivu rasta. Sada je došao njezin kraj.
Sve centralne banke u svijetu šalju smirujuće poruke, ali tržišta je zahvatila velika panika. Može li se uopće predvidjeti koliko će to potrajati i što bi mogle biti reperkusije za globalnu ekonomiju?
- Neće trajati vječno, niti će doći smak svijeta. Teško je dati precizniji odgovor, ali faza čišćenja sigurno će trajati do kraja 2009. ili početka 2010. godine. Bit će još niz bankrota u svijetu, kreditiranje će sigurno poskupjeti, banke će puhati na hladno i može se reći da dolazi razdoblje stagnacije ili recesije.
Za eurozonu, istočnu Europu i tržišta u nastajanju vjerovalo se da bi iz svega mogli izaći bez većih žrtava, da bi čak mogli izvući ekonomiju SAD-a?
- To se ipak neće dogoditi. Svi prolaze razdoblje usporavanja ekonomskog rasta i oporavak se može očekivati tek početkom 2010. godine.
Kako bi se najnoviji bankroti i potresi na financijskim tržištima mogli odraziti na hrvatski bankarski sustav?
- Unatoč činjenici što je većina hrvatskih banaka u stranom vlasništvu, ni jedna od njih nije izravno ugrožena tako da njihove banke vlasnici u svom portfelju imaju papire upitne vrijednosti. Stoga ne vidim realnu opasnost da neka hrvatska banka ode u stečaj.
Na koji bi se način globalna kriza mogla preliti na domaći teren?
- Za Hrvatsku će vrijediti ono što i za sve druge. Raspoloživost kredita bit će puno manja i banke će postati puno rigoroznije u njihovu odobravanju. Hrvatsku bi mogao pogoditi i tzv. efekt bogatstva koji joj je proteklih godina išao na ruku, prije svega kroz rast cijena nekretnina na Jadranu. U međuvremenu se tržište nekretnina ohladilo, promet je značajno pao, iako se cijene još uvijek drže. Stoga nije isključeno da dođe do većeg pada cijena nekretnina.
Neugodni efekti značajno će se odraziti i na hrvatski izvoz robe jer će potražnja za hrvatskim proizvodima biti manja. Turizam još nije značajnije osjetio globalnu krizu, ali već iduće godine to drastično pogoršano okruženje moglo bi se odraziti na dolazak turista. Ukratko, slijedi razdoblje stezanja remena i velikog rezanja troškova na svim razinama. U drastično pogoršanom okruženju nema tog hokus-pokus pristupa, ili čarobnog štapića koji bi nas mogao izbaviti, niti više ima mjesta za populističke istupe.
Ljudima treba reći neugodnu istinu i početi trošiti onoliko koliko se stvara.
Marina Klepo